Dnevnik jedne trudnice: 26. - 30. tjedan

26. tjedan

 

27.5.2001., nedjelja

Otkad je nastupilo proljeće neprestano mi se ide nekud. Van, šetnje, izleti, samo da nisam u stanu. Zato nas je i danas bilo posvuda. Ujutro smo opustošili trgovine koje su bile toliko hrabre da budu otvorene. Knjige kažu: “Pomalo skupljajte stvari za dijete.” Alibi!

Alergija me napala svom snagom. Tješi me da bi uskoro, kalendarski gledano, mogla popustiti.

Bebica je jako aktivna. Dragi se nije mogao načuditi životu koji smo stvorili. Pika me po trbuhu, a sin mu odgovara.

28.5.2001., ponedjeljak

Na kraju snaga. Zlato mamino bi se još igralo (s maminim mjehurom), ali ja stvarno više ne mogu.

Kombiniram (rekao bi Nik Praskaton): sparina, alergija, obilazak dućana poslije posla i pretopla odjeća ukazuju na raspad sistema.

Nalaz urinokulture je sterilan, urin sediment – ništa. Što li ćemo sad smisliti?

Beba je dobila prekrasan ručnik s kapuljačom. Ima sliku malog plavog kita. Ne diskriminiramo bojama, ali ovaj put je tako ispalo. Zato će kadica biti žuta.

66 kg. I više nema te haljine koja bi sakrila moj trbuh.

29.5.2001., utorak

Evo dana kad sam zbilja uživala što sam trudna – još uvijek. S jedne strane imam bebu, a s druge smo još jedno i ne moram se posebno brinuti da li mu je vruće, je li sit i slično. Ne moram razmišljati ni o čemu osim o ovoj sparini na kojoj se sve topi. A ipak me lupka iznutra…

Poslije posla, na kojem su svi bili živčani, nisam mogla zamisliti ići na vježbanje i spojiti to s predavanjem. Dobro da nisam jer je predavanje trajalo tri sata i sva sam se zalijepila za stolac. Pričala nam je pedijatrica i dosta mi se sviđa njezin pristup. Bila sam ponosna koliko toga već znam. I nesretna jer mi se čini da mi počinju naticati noge.

30.5.2001., srijeda

Moj rođendan! Davno sam napustila sve sentimentalnosti i shvatila da rođendan služi isključivo tome da budem službeno starija i da dobijem poklone. Statistički gledano, ovo je moj prvi trudnički rođendan i zadnji kao “nemame” (u klasičnom smislu, iako sam zapravo već šest mjeseci mama).

Bili smo u Sloveniji, kao i pola Hrvatske, pa smo čekali dva sata na granici. Kupovali smo beba-posteljinu, škarice, pelene, termometriće i slične ludorije. Vrti mi se u glavi od slatkog zanosa (i umora i vjerojatno sunčanice).

U Zagrebu me dragi (najdraži) vodio u kineski restoran i onda kod bake na kolače. Da bi onda pala kiša i zeznula planove da se malo vidi i Jarun i velika fešta.

Zato sam se ostatak večeri posvetila političkom angažmanu i sad je već skoro ponoć! A sutra posla kao u bajci.

Sretan mi rođendan!

31.5.2001., četvrtak

Završili smo tečaj! Predavanjem medicinske sestre koja je, imala sam dojam, nekako spustila na zemlju ono što smo čuli dosada i manje-više pobila sve mogućnosti izbora. Imam osjećaj da smo sad prvi put vidjeli pravi stav medicinskog osoblja.

Išli smo vidjeti rađaonu i to u principu me ugodno iznenadila. Zamišljala sam je puno gorom. Kako bilo da bilo, svašta smo naučili, jako, jako zadovoljni i manje nas je strah. Iako što se straha tiče očekujem još oscilacija.

Brat mi je kupio Siemens M35 za rođendan! Pravi mobitel za rađaonu – može i krv prštati po njemu. A mogu i mlatiti dragoga po glavi.

1.6.2001., petak

Napipala sam glavicu! S desne strane prema dolje. Cijeli trbuh je bio mekan osim tog dijela gdje se jasno mogao napipati okrugli oblik koji ne može biti ništa drugo nego glava. Ako je lakat ili koljeno onda smo u gadnim problemima! I ovako mi se glava čini prevelika za bilo kakva istiskivanja.

Mislim da se danas beba nije smirila u niti jednom trenutku. Dok sam ja, naprotiv, bila mrtva umorna i uz to imala gužvu na poslu. Ponosna sam na svaki dan koji odradim ovako umoran jer znam da će ih biti puno kad budem mama. A onda nema poštede ni slobodnih dana.

Kupila sam Janu ostatak posteljine i još neke sitnice. Veli tata da se sad može i roditi. Da! A pranje i peglanje? Da ne spominjem da mu se garderoba sastoji isključivo od benkica.

2.6.2001., subota

Noćas opet grč. Listajući unatrag vidim da postoji veza između grčeva i jako napornih dana koji im prethode.

Našla sam se s kumom i doznala da je i njezina sestra trudna. Ganula sam se, objesilo mi se lice i rekla sam:”Daaa? Supeer!” Ah! Prava sam trudnica, sentimentalna i lako dirljiva.

Cijeli sam dan okajavala umor koji se nakupio preko tjedna. Poslije ručka (u pola šest!) odmah u krevet.

 

27. tjedan

 

3.6.2001., nedjelja

Vratio se umor. Noćas sam spavala na rate.

(Tu sam negdje zadrijemala i zapis se prekida.)

4.6.2001., ponedjeljak

Danas sam provela usamljenički dan na poslu. Od nas četvero u sobi, igrom slučaja samo sam ja bila na poslu. Bilo je tužno. Uz to se definitivno pojačala bol u križima. Sjedenje na poslu baš ne pomaže.

Stigao mi je novi broj “Beba”. Naslovnica kaže: “Kako se depilirati u trudnoći”. Pohlepno listam, tražeći članak, nađem ga negdje pri kraju. I razočaram se. Nekako sam se nadala savjetu o prevazilaženju tehničkih poteškoća s kojima se suočavam, a to je – kako se kvragu uopće sagnuti do tih nogu. Ništa od “kako”, članak se trebao zvati “čime”. Od razočaranja sam išla drijemati odmah poslije ručka.

5.6.2001., utorak

Nakon mukotrpne i polukonstruktivne svađe s mužem u magli mi je ostatak dana. Ajmo rekonstruirati događaje unatrag.

Kupovali smo pločice za novi stan. Je, a prije toga sam bila na vježbama. Uživala sam iako je bilo malo problematično jer je, uz koordinaciju ruku i nogu, uvedeno i DISANJE. To je, naravno, uzrokovalo raspad usklađenosti ruku i nogu, ali važnije je da se diše. Barem se tako meni činilo, dok sam bezveze mahala rukama totalno izvan svega.

Još prije toga sam nešto radila na poslu, ali ne bogznakako jer mi je ta vožnja na dva kolosijeka postala malo naporna. A i prasim se. Jučerašnji rezultat – 67 kg.

7.6.2001., četvrtak

Jučer sam sramotno zaspala za vrijeme ranovečernjeg filma. Tako se baš ne sjećam jučerašnjeg dana osim što sam se na poslu osjećala skroz histerično i bilo mi je da iskočim iz kože i kroz prozor. Zašto? Ne znam reći.

Noćas sam sanjala lude snove kako sam bila na pregledu i otvorena sam već tri centimetra i moram mirovati. Iako se poslije ispostavilo da ne moram, samo se ne smijem jako smijati. Onda sam bila na brodu iz Seattlea i pokušavala kupiti jednokratne gaćice, ali gdje?

Bebica je počekla proturati razne dijelove tijela tako da su vidljivi na trbuhu. Nadigne mi se samo jedna strana trbuha i onda to ludo izgleda. A nije san!

Bili smo na Klubu trudnica i slušali mamu koja je rodila u Americi (ali na to smo malo zakasnili) i super doktora Matijevića. “Dok imamo takvih ljudi, nećemo propasti!”

8.6.2001., petak

Oči pune mora. Još tri tjedna na poslu i sve mi je teže.

Došli su roditelji od dragoga iz Šibenika. Iako se jako dobro slažemo, naporno je imati goste (čak i kad spavaju kod moje bake jer kod nas nema mjesta). Mislim da im je dosadno buljiti u moj trbuh. Bit će bolje kad im budem mogla ponuditi živog (prvog) unuka.

Bila sam u bolnici na procjeni i dobila par vježbica za svaki dan. Leđa su mi nešto bolje. Možda se tijelo malo priviklo na težinu.

Sutra će biti još naporniji dan. Zijev!

9.6.2001., subota

Ujutro sam se našla na Boćarskom s mamama i bebama. Internetskim, a zapravo stvarnim. Bila sam nervozna k’o nova mlada. Kad sam uzela pincetu da počupam obrve zaključila sam da sam pretjerala, ali nisam bila manje nervozna. A ispalo je baš zabavno. Nisam bila sama trudnica, sjedile smo tamo i gledale što nas čeka. Onda smo se malo dogovarale, pa su se djeca rascendrala ili pozaspala i onda smo išle doma.

Popodne smo išli u Mercatone kupiti koš za smeće, ali nekako se svaka kupovina pretvori u beba-nabavke pa smo “uboli” jedan ručnik s kapuljačom.

Dan se zaključio (upravo sviće zora) tulumom na kojem sam pojela salatu od hobotnice i onda išla spavati u tuđi krevet. Trudnička posla.

 

28. tjedan

 

10.6.2001., nedjelja

Posljedice prethodne noći. Jedan od onih dana kad znoj probija iako se uopće ne mičem. Valjda se to zove sparina.

Perin brat je imao krizmu pa smo grupno jeli jeli i jeli. Sad ne želim više vidjeti meso sljedećih godinu dana.

Maloprije me prostrijelila pomisao da nisam emocionalno spremna (čitaj:zrela) za bebu. Koliko god kratka i munjevita bila takva misao, potrese me cijelu. Istovremeni pogled na trbuh me uvjerio da je, kako god bilo, beba tu. I par minuta nakon toga me obuzela takva čežnja za Janom da možda ipak…Što god bilo, sigurna sam jedino da me (nas) čekaju emocije kakve ne mogu predvidjeti.

11.6.2001., ponedjeljak

68.5 kg. Vjerojatno posljedice prošlotjednih bakanalija.

Izgubljen san izgleda nije moguće nadoknaditi. Na poslu sam cijeli dan maštala kako ću spavati čim dođem doma, ali su uletjele domaće zadaće. Neću valjda sutra opet biti nikakva.

12.6.2001., utorak

Baš sam odgledala još jedan porod na TV-u. Izašlo je dijete koje je bilo ljubičasto, a u svakom je drugom pogledu izgledalo kao moja baka. Nisam ostala osobito dirnuta čudom novog života, djelomično zbog muževih komentara, a djelomično jer sam cijelo vrijeme razgovarala s novim životom u sebi.

Cupkala sam na vježbama i opet nekoordinirano. Trbušni mišići su još na 1.8 cm.

Što mi se više približava godišnji raste i strah da će se uredan nalaz pretvoriti u “nešto krivo”, da će se godišnji pretvoriti u mirovanje i sva aktivnost na koju sam toliko ponosna zamrijeti.

14.6.2001., četvrtak

Jučer mi se dogodila identična stvar kao i prošle srijede – zaspala sam pred televizorom. A bila sam tako ponosna na sebe, vježbala sam doma, možda sam zato i zamrla već u 9.

Danas smo bili na pregledu. Grlić je još zatvoren. Opet me poslala na color dopller da provjerimo onaj miom (kojeg nitko nije vidio već mjesecima – valjda zato jer ne postoji) pa ćemo ostatak pregleda poslije toga. Baš me zanima što će mi ovaj put naći na color doplleru.

Još dva tjedna posla i onda godišnji. Mljac.

15.6.2001., petak

Već je skoro drugi dan. Noćas sam jako loše spavala, prvi put direktno vezano uz bebu. Lupao me po crijevima cijelu večer, jedva sam zaspala, a onda sam se budila po noći i vikala: “Au!” Čini mi se da će se noćas ponoviti ista priča.

Na poslu je bilo “navalimo na nju što više posla da ne bi slučajno ništa stigla završiti prije porodiljnog”. Koji je za 2 tjedna!

Umorna sam. Vrijeme je super, valjda ću sutra uspjeti uhvatiti malo šetnje i sunca.

16.6.2001., subota

Vrijeme je počelo letjeti. Kao kad si mali (u ovom slučaju, malo trudna) treba ti vrijeme da se privikneš na sve i sve se odvija jako sporo, a sad, kad sam već veliko trudna, tjedni se samo slažu jedan na drugi.

Beba mi se utiskuje u rebra i smeta me ako se nagnem na jednu stranu – odmah me sve žulja.

Inače sam jako zadovoljna trudnoćom i kako mi ide. Sve nuspojave su dosta blaže nego što sam očekivala. Žgaravica manje od jedanput tjedno, mislila sam da ću dosada imati prst debele vene na nogama, a još ništa, bolovi u leđima su se povukli. A ipak smo skoro u 8. mjesecu…Vidjet ću još kako će biti sa spavanjem kad odem na godišnji i budem manje umorna. Sviđa mi se biti trudna.

Čemu toliko razmišljanja? Nismo nigdje išli jer je presparno pa se ničim nisam bavila osim nekim kuharskim čarolijama (kuhala sam puding).

 

29. tjedan

 

18.6.2001., ponedjeljak

Teško mi je pisati. Jučerašnji dan je bio malo depresivan, ali ni blizu ovom krahu danas.

69 kg. Ne, nije to.

Išli smo na color dopller i doktorica je bila dosta uvrijeđena što nismo išli na testove. I još vidi “hiperehogenost i dilatiranost crijeva”. Koliko to dalje ide, ne zna. Izgledala je prilično sigurna da s bebom nešto nije u redu i to nas je najviše prepalo. Gledam taj grozni nalaz i muka mi je. Možda se trebamo početi privikavati na pomisao. Sutra idemo s nalazima natrag kod naše doktorice, čiji je ultrazvuk izgleda lošiji pa ona ništa ne vidi na tim crijevima (?). A onda po neko treće mišljenje da vaga izađe iz ravnoteže. Užasno je početi ići za “što je” umjesto “da li je”.

Osjećam se totalno nemoćna, a naravno da osjećam i (racionalno) potpuno neopravdanu krivnju.

19.6.2001., utorak

Dosta sam loše spavala i ujutro nisam imala volje ustati iz kreveta. Ipak, jesam. Naravno da jesam. Ljepota u životu je da, bez obzira što se događa, uvijek se ujutro probudimo. Tako smo i mi.

Voljela bih da ne znam ništa o tome. Šok ili ne kad se rodi, sad se ne može reći ni učiniti više ništa što bi mi sljedećih dva i pol mjeseca učinilo bezbrižnim. Iznenadila me i strašno ganula gomila podrške koju sam dobila. Na poslu sam zaključivala poslove prije porodiljnog i dobila pohvalu pa sam bila ponosna. Neko sam se vrijeme zbilja dobro osjećala.

Doktorica mi je preporučila treće mišljenje. Spremamo se. Na pitanje koliko trebam biti zabrinuta rekla je: “Umjereno.” U principu, možemo samo čekati. No, više ne mogu uživati u trudnoći na jednak način. Jedva čekam da vidim Jana.

20.6.2001., srijeda

Uzela sam stari godišnji da malo predahnem. Ujutro sam se išla ošišati i usput malo gledala dječju robicu (nije bilo veselo, imala sam gorak okus u ustima).

Sveti Duh je prazan pa sam se naručila za srijedu; tjedan dana neizvjesnosti – u principu neizvjesnost me sad čeka do kraja.

Popodne smo imali tribinu! Bilo je super malo skrenuti misli s problema, a opet zapravo ne jer je sve tamo povezano s bebom i sve podsjeća. U načelu smo se svi tamo lijepo složili i imali super diskusiju, ali mediji su se izbjegli pojaviti pa smo ostali samo mi da pričamo kako je to sve grozno i nefer. A je.

Pričala sam danas puno s bebom da zna da ga strašno volimo bez obzira.

21.6.2001., četvrtak

Zaspala sam u 6 popodne. Zato je sad pola 3 ujutro i ja bauljam po kući. Sad će valjda pasti i neki “midnight snack”. Sve čekam da, kao u tinejdžerskim godinama, odnekud izroni baka, krvavih očiju, i pita: “Znaš li ti koliko je sati?” Ali, nitko ne dolazi. Dragoga baš briga. Trebala sam ostati kod bake.

Po gornjem se valjda vidi da se osjećam nešto bolje ili da mi je dosta patetičnog tona kojem sam pribjegavala prethodnih dana. Bojim se da mi je prirodnije biti optimistična. Što bebi može samo koristiti. Imam takve valove ljubavi prema njemu kakvi, mislim, mogu sve premostiti ako već ne popraviti. Dakle, mišu, samo ti nama još rasti, a onda se lijepo rodi.

22.6.2001., petak

Čudan petak, koji je zbog praznika izgledao kao subota.

Još sam optimistična i osjećam se malo kriva zbog toga.

Nisam ispunila dnevnu normu, tj. nisam napisala izvještaj s tribine do kraja.

Sad smo bili na nekom rođendanu, kasno je i pune su mi oči dima. Imam i žgaravicu. Ne znam od čega, možda jer sam neprestano gladna…

 

30. tjedan

 

24.6.2001., nedjelja

Dva dosadna dana. Nismo se u potpunosti oporavili od rođendana u petak ( nas dvoje, beba skače ).

Od dosade ili od trudnoće, imala sam napadaje užasne gladi i cijeli sam vikend sanjala ražnjiće koje nisam pojela.

Nije se dogodilo apsolutno ništa značajno. Ako je s bebom sve u redu bit ću jako ljuta na doktore zbog ovog nemira. Ne čak u meni koliko oko mene. Danas me, iz Švicarske, zvao najbolji prijatelj koji je jednako ogorčen, a prisjetio se i svojih loših doktorskih iskustava kad je bio mali.

25.6.2001., ponedjeljak

Poremetio mi se ritam spavanja pa sam cijeli dan na poslu bila pospana. Auto smo odvezli na servis. Sve mi se čini da ću na more vlakom. Još 4 dana na poslu …, a ne ostaje mi se baš u Zagrebu po ovoj vrućini.

Osvetili smo se zalogajnici nakon koje mi je bila muka tamo negdje u prvom tromjesječju. Danas smo pojeli triput više i samo smo jako puni.

Danas me mučilo dojenje. Zašto to nije prirodno? Zašto nekome uspije, a nekome ne? Ako je sve u upornosti i edukaciji onda sam na konju jer sam sve već naučila napamet, a tvrdoglava sam k’o mazga. Ali, što ako me zezne neki X faktor?

70 kg – magična brojka.

26.6.2001., utorak

Danas sam možda malo pretjerala, ali sve je bilo danas – nije baš bilo izbora. Ujutro sam malo radila, a onda išla na sastanak u Ministarstvo financija. Iz kojeg mogu razabrati da nam se dost’ loše piše.

Poslije sam išla na vježbanje. Trbušni mišići su se razmakli na 2.5 cm !! Izgleda da ćemo na pojas.

Nakon toga Klub trudnica i dojenje. Super mi je bilo jer sam skoro sve znala. Neke dileme su me se razriješile i sad sam dosta optimistična glede našeg dojenja.

Upoznala sam još mama s Foruma – postaje sve uzbudljivije i sve sam manje sramežljiva. Sutra doktor. Trbuh je živahan.

27.6.2001., srijeda

Ujutro sam bila “električno nervozna”. Jedva sam došla do bolnice onako po vrućini i s bolnim želucem. Pojela sam previše slatkog, od danas se moram kontrolirati i ne udovoljavati si baš u svemu. Bolje voće i jogurt. Od sutra.

Dakle, došla sam do dr. Matijevića, tresući se. Doktor je super, jako optimističan, i ne dozvoljava nepotrebnu brigu. Ne možemo ništa riješiti prije poroda. U principu ništa novo, ali trebalo je da mi to netko kaže. Dogovorili smo ultrazvuk za petak i daljnje vođenje trudnoće. Mislim, ja sam prilično sigurna da će ultrazvuk pokazati iste stvari, ali zasad ću prijeći preko njih.

28.6.2001., četvrtak

Nervozna sam zbog sutra. Da sam bar naručena u 5 ujutro. Dobila sam uputnice i doktor je bio super, iako me zadnji put vidio kad sam došla po kontracepcijske pilule. Danas sam bila disciplinirana glede slatkog. A bila bih umrla za Toblerone.

29.6.2001., petak

Strašno sam umorna. Izmorilo me psihički i fizički.

U bolnici sam čekala tri sata. Za to vrijeme mi je strah poprilično izvjetrio i počela sam kunjati – skoro sam zaspala. Moj najgori strah se srećom nije ostvario – bojala sam se da će doktor naći još alarmantnih markera. No, osim hiperehogenih crijeva (što se njemu ne čini jako zabrinjavajuće), sve drugo je savršeno. Glava je dolje. Ono na što oni više pomišljaju od Downa je cistična fibroza, a ako je to, zbilja imamo vrhunski peh jer je vjerojatnost bijedna. No, ako imamo, nosit ćemo se s tim. Nitko mi nije dizao paniku i to me veseli. Nitko se nije držao kao da vidi smrtnu presudu.

Zadnji dan (službeno) na poslu na kraju se sveo na 1 sat.

•