Vedranina priča - Porod i ponos
1. porod
BORNA, 05.04.2001.g.
Oko 23h, osjetila sam lagano probadanje u donjem dijelu trbuha, nalik na menstrualne bolove. Primjetila sam krvavi iscjedak, i pomislila: «Konačno je krenulo»!. Prošlo je 2 dana od termina, ali već sam bila jako nestrpljiva. Mužu nisam ništa rekla, i išli smo spavati. Samo što nisam mogla zaspati. Bolovi su bili skoro pa stalno prisutni, a nisam primjećivala nikakve pravilne razmake između bolova. Ali nisu prestajali, i oko 5h sam probudila muža i rekla da se nešto zbiva.
I on je jedva čekao da rodim, pa smo još malo razgovarali, pa sjeli u auto i krenuli put Riječkog rodilišta. Putem su se bolovi smanjili i prorijedili. Kad smo stigli u rodilište, znala sam da još nisam spremna za rađaonu, pa sam otišla na drugi odjel (gdje žene čuvaju trudnoću i čekaju porod), gdje mi je ljubazan doktor rekao da sam 2 cm otvorena i da ću vjerojatno danas roditi.
Smjestila sam se u sobi, muž mi je nakupovao časopisa i voća, i otišao. Mislila sam da ću još danima tu ležati. I došla je vizita, visok, taman doktor me bolno pregledao i bez da me u oči pogledao rekao sestri: «Plodna voda zelena, klistir i rađaona!». Ostala sam zbunjena. Trudova nije više nigdje bilo, a on me šalje roditi.
Nakon brijanja i klistira, krenula sam u rađaonu. Tu su mi u 9,40 h dali vaginaletu i probušili plodnu vodu, i privezali me za CTG. Čekala sam i trpila šutke sve jače trudove. Negdje usput su mi i drip dali: kada, koliko, nemam pojma. Jer nije važno da žena zna što joj se zbiva sa tijelom. Usprkos klistiru, osjetila sam nagon za stolicom, pa su sestre dale «patku», te sam neko vrijeme provela na leđima.
Odjednom je CTG počeo pištati, Bornini otkucaji srca su se naglo smanjili. Strka zbrka oko mene. Brzo su me prebacili na ginekološki stol, da provjere da li beba ima dovoljno kisika. Sestra mi kaže: «To je zato jer ste ležali na leđima!». Bez komentara!!! Ipak, mogu reći da me nije ulovila panika. Nekako sam osjećala da će sve biti u redu. I stvarno, nije ni trebalo provjeravati kisik, jer su se otkucaji brzo vratili u normalu.
Pretpostavljam da su mi onda pojačali drip, jer brzo nakon što su me prebacili na običan ležaj, osjetila sam užasan nagon za tiskanjem, mislila sam da će mi se dupe raspasti. Sestra se isto iznenadila kako to da već moram tiskati. Međutim, nisam smjela. I tu počinje ona prava bol. Tu su mi sestre jako puno pomogle. Bile su super, skoro svaki trud su disale sa mnom. Nitko mi nije govorio koliko sam otvorena, ni ništa drugo. Ja sam bila u svom svijetu, i ništa nisam pitala. U stvari, u bolnicu sam i došla spremna da im se prepustim da rade što oni misle da treba.
Oko 12,30-13 h, pitala sam kad ću smjeti tiskati. Sestra je rekla da prije 15 h ne. I mogu reći da mi je bilo lakše kad sam čula da će ipak doći taj trenutak, bez obzira što je daleko.
Ali Borna je odlučila drugačije, i nešto prije 14 h došlo je vrijeme za tiskanje. Od umora i napora sam se onesvijestila usred tiskanja. Uspjela sam doći k sebi, i obaviti posao do kraja. I iste sekunde kad je borna izašla iz mog trbuha, nastupilo je ogromno olakšanje, sreća, blaženstvo, i PONOS!!! Bila sam ponosna na Bornu, i u prvom redu, ponosna na sebe što sam uspjela roditi savršeno malo biće. Na svu bol koju sam pretrpila, ja sam bila užasno ponosna. I mislila sam da je to normalno, da se svaka žena tako osjeća. I sad kad se sjetim poroda, ti mi se osjećaji vrate.
2. porod
ERIK, 06.08.2002.
Kod drugog poroda znala sam što me čeka. I mislila sam da sam spremna na sve, kao i prvi puta. Sa doktorom sam se dogovarala da ćemo probati izbjeći epiziotomiju. Na sreću moj ginekolog radi u rodilištu, pa to nije bio problem. Dogovarati se, mislim. I čitala sam još više o porodu nego prvi puta. Tu je zaslužan u prvom redu forum, naravno. I bila sam unaprijed malo tužna što idem roditi u uvjetima kakvi jesu u riječkom rodilištu. Međutim, mislila sam da sam se uspjela pripremiti na te uvjete.
I trudovi su krenuli u 1,30h. Uz sluzavi čep. Kao i prvi puta, samo što su bolovi bili intenzivniji, ali opet bez pravilnih razmaka. Odlučila sam čekati što duže doma, da se uvjerim da trudovi neće nestati. Silno sam htjela spavati, jer sam imala naporan dan, i željela sam u bolnicu doći odmorna. Ali nije mi išlo. Pa sam se tuširala, pospremala, šetala...nikako mi nije odgovaralo sjedenje, a kamoli ležanje. I trudove sam fino u ritmu proplesala, i bilo mi je super. Prvi puta sam samo sjedila i čekala bol. Ovog puta sam imala svoj sistem.
Oko 5h mi se činilo da je vrijeme za polazak. Ipak nas je čekalo 45min vožnje do rodilišta. U 5,30 je stigla svekrva da ostane s Bornom koja je spavala, i mi smo krenuli. U 6,30 sam ušla u rodilište. Pa sam čekala da dođe moj doktor (bio je dežuran), koji je ustanovio da sam 4 cm otvorena. CTG je pokazivao dosta jake trudove, koje sam naravno osjećala, ali sam ih i dalje u svom ritmu proplesala. Bila je gužva u rađaoni, žene su vikale, bebice su plakale. Ja sam i dalje šetala, i čekala klistir (brijanje sam doma obavila još ranije).
U wc-u je za divno čudo bilo toaletnog papira, sestra (cijelo vrijeme ljubazna) mi je dala čistu spavaćicu umjesto ručnika (bolje išta nego ništa), i šampona, da će otuširam nakon što klistir djeluje. I bilo mi je super. Ostala sam u wc-u do zadnjeg trena, dok me doktor nije zvao da mi probuši vodu. Od kad su trudovi počeli, ja sam sjedila samo u autu, i 10-ak minuta sam ležala na CTG-u. Zaboravila sam reći da kad su sestre zakolutale očima kad sam spomenula da želim roditi bez epiziotomije. I da su odmah prema meni zauzele drugačiji stav (osim jedne, s kojom na žalost nakon klistira nisam više kontaktirala).
U 8,45 mi je doktor probušio plodnu vodu, i na moj upit što radi je rekao: «Sad ćemo probušiti plodnu vodu, to je prirodan način pojačavanja trudova.». Bila sam otvorena 7 cm. I više mi nisu dali da šetam. Onda mi je postalo teško. Jer sam znala da svaki trud mogu izdržati puno lakše. Oni su me naravno privezali, stavili na lijevi bok, i ostavili. Toliko mi je bilo teško, sam razmišljala o epiduralnoj. Nakon 15tak minuta, dali su mi i malo dripa (5 kapi), da ne nestanu trudovi, kako su mi objasnili. Sad kad vraćam film, žao mi je što sam bila toliko slaba da sam razmišljala o epiduralnoj, jer bolovi nisu bili ni sjena bolovima s prvog poroda. Ali meni je bilo teško. I stalno sam nešto zapitkivala, sestrama sam išla užasno na živce. A išla sam i sebi na živce.
Da je muž bio tamo, samo bi ga gnjavila, i ništa mi ne bi pomogao, pa nisam ni htjela da bude, iako je bilo mogućnosti. Onda sam osjetila lagani nagon za tiskanjem. I rekla sestri. I kad me pogledala, rekla je, ovo je porod, idemo na stol. Hodala sam do stola. Samo što su sestre bile toliko «obzirne» da su se derale na mene kad sam sišla s ležaja i usred truda se naslonila na isti taj ležaj dok trud ne prođe. Vikale su: «Nemojte nam to raditi!». Pa što sam im radila.
Budući da nagon za tiskanjem nije bio onako silovit kao prvi puta, nije mi bilo baš lako tiskati, ali smo uspjeli. Babica je pazila na međicu, i nisu me rezali (moj doktor je nadgledao cijelo vrijeme). Koža je malo popucala, pa su me i šivali. Međutim, ovog puta mi je i porod posteljice ostao u sjećanju. Primjetila sam da mi je sestra kad sam rodila dala injekciju u nogu. Kad sam pitala što je to, rekla je: «Ništa, ništa!». I počela mi je stiskati trbuh, što mi je jako smetalo. I noge su mi bile naravno na nogarima, i desna noga mi je udrvenila, i bilo mi je hladno. I nikog nije bilo briga. Ja sam bila samo jedna rodilja koja stalno nešto zanovijeta.
Dok me doktorica šivala (nije bilo bolno), ja sam zapitkivala: koliko šavova, koliko još vremena...
Na svu sreću, Erik je cijelo vrijeme bio sa mnom. Jedino mi je žao što ga zbog nezgodnog položaja nisam uspjela podojiti. I doktorica mi nije odgovarala na pitanja. Ponavljala je kako ništa nije važno u odnosu na Erika u mom naručju. Pa je ispalo da sam loša majka ili da me nije briga za sina, jer se interesiram za svoje tijelo.
O osjećajima prema Eriku mislim da ne moram uopće pisati. Ni o sreći, ni o smijehu, ni o suzama koje su potekle kad sam ga rodila. Obožavam svog sina od prve sekunde od kad znam za njega. I kćer. Radi se o tome da sam se nakon poroda osjećala loše zbog svog ponašanja. I za to krivim osoblje. Jasno je meni da im je taj dan bila gužva u rađaoni, ali ja ne znam da li ću se tamo vraćati. I uostalom, i da nije bila gužva, i da nisu bile umorne, mislim da bi se isto postavile prema meni, koja je došla s «posebnim» zahtjevom, i brdom pitanja.
Riječko rodilište ima rooming in, tako da je dojenje išlo bez problema koji su eventualno mogli nastati. I prvi podoj je bio nakon šivanja, znači relativno brzo nakon poroda. I to je prekrasan filing...
Oporavak mi je od početka trudnoće bio na pameti. Stalno sam razmišljala kako se želim što prije oporaviti pa da se mogu baviti s Bornom. Nakon prvog poroda, nakon 20-tak dana sam mogla normalno sjediti, hodati, tj. funkcionirati. A nakon drugog, oporavka nije bilo. Samo sam se trebala odmoriti. I za to mi je trebalo dan-dva kod kuće.
