Vedranina priča
Naša priča počinje točno tjedan dana nakon termina poroda, i točno u vrijeme kada smo svi uključujići i doktore izgubili nadu da će do poroda doći bez indukcije. Silno sam željela prirodan porod, dakle bez epiduralne, dripa i ostalog. Nisam se bojala boli, niti sam joj se veselila. Jedino što mi je bilo stvarno važno je da ne ostanem sama u rađaoni.
Kada sam oko 19 sati, večer prije naručene indukcije, otišla na kontrolu u bolnicu CTG je pokazao da je beba u redu ali da ja imam redovite jake trudove svake 3 minute koje nisam osjećala. Gotovo svaka osoba koja je prošla kraj mene pitala me "I vas to zaista ne boli?". Kako je na ginekološkom pregledu stanje bilo nepromjenjeno tj. i dalje sam bila otvorena samo 2,5 prsta, zadržali su me u bolnici sa idejom da rano ujutro medicinski pokrenu porod. Kod primitka je usljedilo razočarenje, kako je to bilo vrijeme gripe bolnica je zabranila posjete ali i prisustvo očeva na porodu. Naš tata je ostao razočaran sa jedne strane vrata, a ja isto tako razočarana sa druge. Ostatak večeri provela sam u čavrljanju, spavanju i razmišljanju u predrađaoni.
Akcija je krenula iza 23 sata. Tada su počeli jaki trudovi, i njih sam zaista dobro osjetila. Ono što me u toj fazi poroda najviše mučilo bila je vrtoglavica koja je prestala kada sam se okrenula na bok, ali su se tada pojačali trudovi. Kako sam ja mislila da su to tek početni trudovi trudila sam se disati početnom tehnikom, međutim nakon nekog vremena sam shvatila da ti trudovi koji su na CTG bili vec preko 110 zahtjevaju dahtanje. Pola sata iza ponoći mi je pukao vodenjak, i to je moram priznati bilo puno krvavije no što sam očekivala. Nakon što je izašla voda trudovi su se opet pojačali. Razveselila me doktrorica koja je ustanovila da sam se otvorila 4-5 prstiju. Dakle porod je konačno krenuo. Loša vijest je bila da sam tek u tim jakim trudovima dobila klistir. Na sreću brijanje sam odradila doma. Sljedećih sat vremena sam provela na relaciji WC - umivaonik u gunđanju. Sjećam se da sam u to vrijeme razmišljala da ću reći prijateljici koja je uskoro trebala roditi da trudovi strašno bole, no već nakon poroda a čak i između njih mi se to nije činilo tako grozno. Sljedeća misao je bila da lažu oni koji kažu da između trudova ništa ne boli, jer mene su leđa boljela cijelo vrijeme. No pretpostavljam da je to individualno.
Napokon rađaona. Već su bila 2 sata a ja sam otvorena 9 prstiju. Hura. Već smo bili pri kraju pa su me pitali mogu li izdržati bez ikakvih lijekova jer će inače beba biti pospana. Kasnije mi je bilo jako drago što sam bila "čiste glave" jer sam se sjećala svakog trenutka. Najteže od svega bilo je suzdržati se od tiskanja, pogotovo nakon što sam to morala raditi ranije na WC-u. Nakon pola sata sam se otvorila skroz, ali beba se još nije spustila. Babica je bila divna, onaj strah da ću ostati sama uopće nije došao do izražaja, jer iako sam u to vrijeme bila jedina u rađaoni sestra je sjedila u blizini i svako malo me kontrolirala. Kako sam bila vrlo tiha cijelo vrijeme čim bi jače zadahtala ili zakmečala odmah me pitala je li sve OK. Strašno mi je pomoglo kada mi je oko 3 sata rekla da još imamo samo pola sata, tada sam odbrojavala trudove i vrlo brzo je došlo ono što sam jedva dočekala. Tiskanje.
U jednom je trudu izašla glavica i u drugom tijelo. Vježbanje tj učenje tiskanja se isplatilo (klub trudnica OB Sveti Duh). Sve se dogodilo tako brzo, prvo epiziotomija koja zaista nije boljela, pa porod, pa plač. Prvo što sam osjetila je bilo olakšanje kada sam čula plač, onda iznenađenje jer je sestra rekla veliki dečko. Naime da će biti dečko rekao je i ultrazvuk ali je trebao biti mali, a na kraju je moj junak Adrian izrastao do 3800 i 52 cm. I odmah mi je bio predivan bez pretjerivanja. Imao je jako okruglu glavicu, vjerojatno posljedica što sam se otvorila prije no što se spustio i lijepu ružičastu boju. Kako je porod izgleda bio zaista u zadnji čas, mališa se već bio i ukakao pa su ga doktor i sestra dugo čistili od mekonija. Ocijenjen je sa Apgarom 9/10. A onda je došao meni najljepši trenutak kada ga je sestra još golog i toplog ostavila na mojim prsima. Tih nekoliko minuta bilo je dovoljno da mi se tako živo ureže u sjećanje da sam tu sliku imala pred očima sve dok ga nisam vidjela ponovno nakon 6 sati. Kada su ga odnijeli pomislila sam: sad me može i šivanje boliti, nema veze, važno da je on dobro. Međutim nakon injekcije sam zaspala, probudila sam se nakon sat i pol jako živahna, sa 14 novih šavova koje sam prespavala. Čim sam sišla na odjel hodala sam na WC; telefon, do kolegice sa tečaja isl. vesela i zdrava.
Prošlo je samo 4 sata od prvog do zadnjeg truda (barem onih koje sam ja osjećala), što za prvorotkinju nije loš rezultat. A nagrada za pretrpljenu bol i uloženi trud je naš predivni smješko, danas 10-mjesečno dijete. Pokazalo se da je Adrian onakav kakvog sam ga doživjela još u trbuhu ali i prvi dan nakon poroda. Izuzetno živahan ali dobrica, i kao što su i prva dojenja pokazala strpljiv i uporan. Dok uživam u vremenu provedenom s njim rado se sjećam poroda i nadam se da ću to predivno iskustvo proživjeti još jednom.
