Tanjina priča
Ja sam jedna mlada ali vrlo iskusna mama što se tiče poroda trudnoća i beba. Naime, imam 24 godine i tri prekrasne djevojčice koje danas imaju 7 g., 5.g. i godinu i pol.
Ispričat ću vam iskustvo sa mog prvog poroda.Tada sam imala samo 17 godina i još sam išla u školu. Dan prije nego što sam rodila cijeli je moj razred zajedno sa mnom markirao nastavu za taj dan, bilo nam je super, cijelo jutro smo skitali po mom gradiću i razgledavali sitnice za moju bebu. Naime moja se kćer trebala roditi 10.03. a rodila se 31.01.1995.g. Da stvar bude još gora doktor mi je na ultrazvuku rekao da nosim dječaka. Zamislite moju radost: prvo pa muško!!!!
Da krenem sa onim pravim: spavala sam na krevetu sa mojom sestrom kada sam počela sanjati da se nalazim na wc školjci i da moram mokriti. San je bio toliko stvaran da sam ja zaista osjetila kako mi se topla tekućina razlijeva ispod mene po krevetu samo što je to bila plodna voda...
Bilo je 05.00 ujutro. Nakon nekih desetak minuta dobila sam trudove... Možete zamisliti moje iznenađenje kada sam osjetila prve bolove, jer nisam znala ništa o svemu tome a još nije bilo ni vrijeme da se beba rodi. Imala sam još cijelih mjesec i pol da se pripremim na porod... Bar sam tako mislila....
Bolovi su se nastavili. Negdje oko 06.00 i moja je mama ustala i spremala se na posao. Požalila sam joj se da me boli trbuh na što mi je odgovorila da će me boljeti još i jače i otišla na posao. Nije ni sanjala o tome koliko je bila u pravu jer nitko nije razmišljao o tome da bi ja mogla roditi prije vremena... Oko sedam i trideset sam morala doslovce izbaciti sestru iz kuće da ode u školu jer sam naivno mislila da će bolovi stati. Vratila sam se u krevet, ali se bol samo pojačavala umjesto da se smiri. Oko devet sam se odvukla do susjede i zamolila je da nazove prvu pomoć jer više nisam mogla izdržati. Na nesreću moja je susjeda jedan od najvećih živućih paničara i više je bilo nju strah nego mene. Naravno, naša hitna brza kakva je došla je tek oko deset.
Pokušavam objasniti med. sestri da vjerojatno imam trudove na što mi ona odgovara da će to vidjeti kada dođem u stanicu prve pomoći. Došli smo tamo i onda nastaje prava panika. Netko je obavjestio moju mamu da je došla hitna po mene i ona sva izbezumljena dolazi i prepire se sa doktoricom o mom odlasku u pulsko rodilište jer još uvijek ne shvaća šta se stvarno dešava... Mene trudovi pritišću životinjskom snagom,a oni se vani svađaju i nadmudruju.......
Molim sestru da krenemo već jednom, naposljetku do Pule ima 30 minuta vožnje. Mislim da je moglo biti negdje oko jedanaest i petnaest kad smo krenuli prema Puli. Sve teže dišem, trudovi me razdiru, a put je tako dug. Samnom u kolima hitne je mlada neiskusna sestrica koja me gotovo plačućim glasom moli da joj ne rodim u kolima i pruža mi ruku da stisnem umjesto da tiskam. Mislim da sam joj onda i ruku slomila ali ne znam sa sigurnošću. Konačno vozač pali svjetla i sirenu iako smo prešli više od pola puta tako da su me u Rodilištu dočekali spremni jer ipak je i bebin život bio u pitanju. Brzinom munje vade me iz kola,voze na četvrti kat i obrađuju (znate već, klistir ,,brijanje)
Ne znam kada su sve to stigli napraviti jer onoga trenutka kada su me stavili na stol za rađanje ja više nisam imala snage da izdržim još jedan trud tako da sam počela tiskati i uslijed siline pritiska sam pukla a beba je izletjela kao iz puške.....
Bila je mala, svega 2370 g. i 46 cm duga. I još djevojčica. Možete li zamisliti moju zabezeknutost kada mi je doktor rekao: " Čestitam, rodili ste curicu!. "MOLIM?????!!!!!!
Hvata me ludilo, kakvu djevojčicu! Ja sam nosila sina! Vratite mi mog sina!!!!! Valjda su tada vidjeli da nisam baš sasvim svoja i daju mi nešto u infuziju od čega mi se počinje spavati.
Malenu su odmah odnijeli na neonatologiju a mene su još morali sašiti. 24 šava, molim lijepo!!!!!!! Kada su me prebacili u sobu tek sam onda dala oduška svojim suzam i strahu. Što sad? Dijete su odnijeli, a da je nisam praktički ni vidjela. Ubrzo slijedi odgovor na sve moje dvojbe. Nakon nekoliko sati k meni u sobu ulazi doktorica i pita : "Jeste li vi mama ta i ta?". Nakon mog potvrdnog odgovora ona kao grom iz vedra neba ispaljuje: "Znate, vaša beba zaboravlja disati???????" Mrak mi je pao na oči, ne mogu se dignuti od bolova šavovi zatežu... ipak ih je 24, a ona meni tako...
Da ne duljim previše danas je hvala Bogu sve u redu, ali tada sam bila mjesec dana u bolnici!!!!!
