Sanja i Pavo
Veliki petak 29.03.2002., negdje oko 19 h navečer, počela sam osjećati čudne bolove u donjem dijelu trbuha. Podražaji su se mješali tako da nisam mogla odvagnuti što mi se točno događa, pa sam otišla na WC provjeriti situaciju. Tren poslije osjetila sam da mi nekontrolirano curi voda niz noge, poprilično prozirna s tamno crvenim mrljama, kao malim kapilaricama. To mi je bilo vrlo neobično, tim više što znam da kad pukne vodenjak, onda je to obično u obilnijem obliku. Bilo kako bilo, rekla sam mužu da odmah krećemo pravac Petrove bolnice i uzimamo torbe koje su bile spremne i to dva mjeseca unaprijed. Brijanje smo obavili kod kuće, tri dana ranije, za svaki slučaj. Kad smo stigli u bolnicu primjetila sam da me trudovi dobro šibaju i to otprilike svakih desetak minuta možda i kraće. Na prijemu nas je dočekala sestra koja je čini se imala vremena napretek, uzimajući naše podatke onako natanane, dok sam se ja lomila od trudova ne znajući kud ću sa sobom. Od silne muke nisam znala joj više odgovoriti ni kojeg datuma mi je muž rođen…Uvidjeviši da mi je zbilja frka, rekla je da krenemo na prvi kat u rađaonu. Na putu do tamo sreli smo doktora Blajića koji nas je odmah obavijestio da muž neće moći biti na porodu, zbog gripe i zaraze dišnih puteva…(to sam shvatila ono u stilu "pričam ti priču, o malom gradiću gdje su konji i krave "srali" i za obrok nam dali" sorry na izrazu, ali nemoj me farbati…). Ostali smo potpuno zatečeni, ali kako me je opasno stislo svugdje, krenuli smo bez riječi uz stepenice na prvi kat. Doktor je ustvrdio da sam otvorena 4 cm i da mi sestra može dati klistir. Ja sam već nekoliko dana prije primjetila kako se organizam sam od sebe čisti, stolice su bile savršene – ako se to tako može reći. Tako sam rekla i sestri, ali ona nije marila, pa mi je klistir dala pod trudom, gdje sam ja mislila da će mi oči iskočiti od boli, nisam joj uspjela ništa reći jer sam potpuno zanijemila od šoka. To je bio prvi put te večeri kad sam mislila da ću umrjeti i to samo tako…Kad je ona obavila svoje, sišla sam sa stola skvrčena, teturajući polugola hitno do WC-ea na pražnjenje. Međutim, tu me zaustavila doktorica koja mi je počela postavljati ponovno pitanja, nebili upotpunila zdravstvenu sliku o meni.
Ljubazno prekinuvši ispitivanje, otrčah do toaleta, dignuh školjku, a ona tres i tako dva puta dok nisam skužila da moram nuždu obaviti na način da pridržavam obje daske od školjke, što je iskreno bilo neizvedivo, uzimajući u obzir moje trudove i nemogućnost zadržavanja vode u crijevima. Odmah do je bio još jedan WC i to na moju žalost gori od ovog prvog. Tu je svega bilo – možete si misliti, zbilja ne bih o detaljima. Od trudova i loših mirisa stvarno mi se smučilo tako da sam i dušu ispovratila od jada što me snašlo. Nekako sam se tu uspjela presvući u spavaćicu usput dajući mužu stvari koje sam imala prethodno na sebi. Tu smo još kratko izmjenili koju riječ, a onda je došla sestra i odvela me u boks broj 3 i prikopčala na CTG.
Mislila sam da ću se uspjeti javiti mužu mobitelom iz rađaone, ali šipak, kako su više nego školski trudovi krenuli nisam se mogla mrdnuti sa kreveta. Bili smo oboje žalosni što on nije mogao biti samnom tamo, jer nagnjavili smo se na tečaju u Petrovoj mjesec dana ne propustivši niti jedno predavanje, zatim tečaj u Domu zdravlja, potpuno se opremili, a ono – nula, ništa…e da zadnjih 2 mjeseca moje trudnoće, živjeli smo praktički u karanteni, izbjegavajući bilo kakvu boleštinu baš iz razloga da nam ne serviraju to što su nam upravo i učinili.
Bila sam razočarana, ali nisam se prepuštala lošim mislima, jer sam fokusirala se na trudove i disanje. Kako su oni u valovima nailazili tako sam se ja grčevito hvatala za štangu montiranu kraj kreveta predviđenu za infuziju i drip. Jednostavno za nešto sam se morala uhvatiti, a to je jedino bilo nadohvat ruke. Svaki trud mislila sam da umirem da ga neću moći izdržati, bilo mi je za vrištati iz petnih žila, ali rekla sam sebi jezik za zube Sanja, sad to prodiši, nema ti druge, to je to.
Uopće nisam imala pojam o tome koliko je vremena prošlo, sve dok nije došla babica reći mi da bi mogla do ponoći roditi, a to je značilo još dva sata izdurati ovako.
Nemoram govoriti da sam totalno dehidrirala, a s druge strane spavaćica mi je bila toliko vlažna od preznojavanja, da sam mislila da ću se i prehladiti ako ostanem dugo tako.
CTG je otkucavao svoje, kao u nekom indijanskom plemenu svoj ritam, tam-tam, tam-tam, gotovo me hipnotizirao, pa mi se učinilo da sam u pauzi od trudova, uspjela na nekoliko sekundi i zaspati ili izgubiti svijest, više ne znam, tako mi se u onom trenutku to dvoje učinilo potpuno isto.
Nakon nekoliko trenutaka, došla je babica upitavši me, da šta će oni s mojim mužem koji je vani jadan tapkao, očekujući bilo kakav glas o meni.
Ja sam je doslovno molila za milost, da ga pusti i rekla joj da smo prošli tečajeve i da ima opremu i da bi mi njegova prisutnost jako puno značila.
Međutim, ništa od toga, ponovila mi je da vlada gripa i da to neće ići. Da sam bila u boljem stanju, i da nisam ovisila o njoj to vrijeme, čula bi me o gripi, a pogotovo o tome što i kako vlada, i gdje bi moglo zavladati!
Rekla sam joj da me strašno boli i ako je moguće da mi da nešto što bi ublažilo bol. Uzela je injekciju i ubola me tako što je zarinula iglu u meso i istog trenutka je izvadila van – to je bilo kakti nekaj protiv bolova, međutim djelovanje toga uopće nisam osjetila.
Trudovi su bili sve snažniji i već sam se toliko grčila na onom krevetu da više nisam mogla glas susprezati, pa sam počela stenjati, barem malo da si olakšam. Uskoro su došle mlade sestrice, babica i doktorica i počeli su me promatrati. Rekli su da počnem tiskati, na način da se uhvatim za koljena, uzmem zraka i tiskam bradom prema trbuhu. Učinila sam to par puta, nakon čega je doktorica ustvrdila da sam se potpuno otvorila, samo što je glavica još visoko, pa da moram još tako u tom položaju tiskati.
Počela sam tiskati, međutim sve sam se više umarala, a položaj mi je bio blago rečeno – katastrofa. To sam im i rekla, da mi je nemoguće u potpuno vodoravnom položaju (što je van svake pameti) bilo što postići i da ako je ikako moguće da me malo nakose prema dole, da se glavica lakše spusti u porođajni kanal. Doktorica je prokomentirala babici da kako tiskam da ću sva popucati u glavi – nisam uopće znala što joj to znači, samo sam radila svoje. Ubrzo su uslišali moju molbu, nakon kratkog davanja dripa, nakosili su me i porod je ubrzo krenuo. Osjetila sam rezanje dole jer me babica recnula u pauzi truda i tu sad više nije bilo čekanja, već je doktorica legla mi na trbuh i babica je vikala: ajmo sada kakati, ajde kakati…
I ja sam zbilja radila pogrešno potisak na debelo crijevo, i u par trudova rodila bebicu i zaradila hemeroide. Naravno, potpuno sam popucala u licu, po vratu i sve do prsa po dekolteu. Kad sam se pogledala u ogledalo, rasplakala sam se od muke. Sva sreća to se povuklo za boravka u bolnici. Sama završnica poroda se dogodila tako da ga ja uopće nisam bila svjesna, tek kad je beba zaplakala, kao da mi se nebo otvorilo. Dali su mi ga kratko na prsa, na njemu sam vidjela da je i on bio umoran od cijele ove parade, a ja sam zahvaljivala Bogu što je sve dobro i relativno brzo bilo gotovo. Rodila sam u noći u 01:07, 30.03.2002, on je imao 3750 g i 52 dug, Apgar 10/10. Babica je povukla posteljicu, kojoj je nedostajao dio, tako da su me iza toga uspavali i obavili kiretažu – sva sreća barem nisam osjetila šivanje.
Priprema je bila bajna, čišćenje dugačkom pincetom i zalijevanje rane u međunožju hladnom vodom – tu sam se stresla, a sestrica je dreknula bahato, da šta mi je, što se tresem i nek budem mirna?!
Što mi je prolazilo glavom tada, mam bi joj bilo loše da je znala. Ali zagrizla sam jezik i odšutila svoje.
Bebu i mene su kratko pokazali ocu, koji je bio sav izvan sebe, od proživljenog iskustva u hodniku. Kasnije smo izmjenili priče, a ono što mi je on rekao da je čuo kako sam cijukala i jecala u porodu, ja se toga uopće ne sjećam.
Nakon poroda nisam mogla sjediti, ni ležati, ni hodati, a kamoli stajati nekih 25 dana. Sada mjesec i više nakon toga se osjećam dobro, konci su otpali i sad me samo čeka prvi ginekološki pregled nakon svega. Naš dečko je već veliki, narastao je 5 cm i dobio kilogram, sretna mama ga doji i uživa u njemu zajedno s njegovim tatom.
Iako su porod i sam oporavak za mene bili veoma teški, mislim da nećemo suprug i ja puno razmišljati o tome da Pavlu poklonimo kroz koju godinu brata ili sestricu.
