Sanjina priča - Premov dolazak
Naš Prem danas ima 13 mjeseci i za mjesec dana će dobiti (najvjerojatnije) sestricu Goru ili Gitu. Sve je započelo ponovnim susretom mame i njezine srednjoškolske ljubavi, a zatim se nastavilo vrtoglavom brzinom do Premovog rođenja.
Kako sam se iz Zagreba preselila u Plaški, na kontrole sam odlazila u tridesetak kilometara udaljenu ogulinsku bolnicu. Bila sam zadovoljna tretmanom, iako sam u dva tjedna bolničkog ležanja oko 25. tjedna trudnoće (počela sam se otvarati nakon silne jurnjave po kući i između baka u Osijeku i Daruvaru), shvatila da smo mi vegetarijanci i za bolničke dijetetičare prilična nepoznanica. Gotovo stalno sam bila gladna jer se pod bezmesnom prehranom smatralo uklanjanje komada mesa s tanjura ili iz variva prije serviranja. Ne znam jeste li imale sličnih iskustava, ali mislim da bi se na tome trebalo poraditi, a ne da nas u bolnicama gledaju kao zanovijetala koja traže nemoguće. Iako sam "gladovala" uspjela sam nabiti 22 kg tijekom trudnoće, za što je najzaslužnija moja majka koja je udovoljava svim mojim željama u posljednjem mjesecu očekivanja poroda u Osijeku (kod mame je ipak sigurnije, bolnica je na pet minuta, a u Ogulinu nije dopušten pristup očevima na porodu). Prem je bio jaka i nemirna beba - moja je pet godina mlađa sestra suznih očiju rekla kako ona neće biti trudna jer "to seku jako boli, vidi kako joj ide trbuh", gledajući njegove pretumbacije posljednjih tjedana. Film "Buena Vista social club" u ljetnom kinu, tjedan dana prije poroda, gotovo je cijeli proplesao! Uživala sam osjećajući da je dobro, čak bih mu ujutro kuckala po trbuhu da se barem malo pomakne pa da bez paranoje započnem dan. Voljela sam svoj trbuh i bebicu u njemu, nisam se plašila poroda jer sam znala što je krajnji cilj - pa ako moju sestru gotovo svaka menstruacija izmuči do povraćanja i dvodnednovnog ležanja u krevetu, valjda ću i ja pregurati porođajne bolove! Termin je bio 10.8.2001., ali sam bila samo dva prsta otvorena i bez trudova i na pregledu 11.8. Svejedno su me ostavili na bolničkom ležanju do poroda. Muž je dolazio i po dva puta dnevno, donosio mi slastice, novine i požurivao me da rodim "jer on u Osijeku ne može disati, nedostaje mu Lika". Dan prije poroda, 13.8. je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i "prošetao" me pet brzih krugova oko bolnice. Te noći sam užasno spavala na neudobnom madracu i rekla samoj sebi da u tom krevetu više ne ostajem ni noć! Ujutro sam mirno otišla na kontrolu jer nisam imala nikakvih bolova ili znakova da je bilo što počelo, pa me i iznenadilo kad su mi rekli da sam 5 cm otvorena i da idem u rađaonu. Nazvala sam muža i uzbuđeno čekala da sestra dođe po mene nakon brijanja i klistiranja. Usput sam tješila cimericu koja je išla samnom u rađaonu i tresla se od straha - suprotno mojoj euforiji da ću možda već za koji sat vidjeti svog sina! (Njena su strahovanja potrajala i sljedećih sedam sati u rađaoni.) Čekanja na trudove nije bilo jer su me stavili na drip, a prvi trudovi su počeli već nakon 20-ak minuta. Glavna preokupacija mi nisu bili trudovi već smirivanje zaigranog muža koji je provjeravao rad i glasnoću CTG-a, instrumente u rađaoni, zapitkivao sve i svašta... Bio je nezamjenjiv u praćenju trudova ("evo ga, ide, ovaj je veliki!") i odvraćanju misli od bolova. Trudove nisam osjetila jače nego jake menstrualne bolove pa me začudilo kad su mi nakon sat vremena rekli da sam otvorena više od 8 cm, prokinuli vodenjak i uputili me kako da se pripremim za tiskanje. E, tu sam stvarno zažalila što u Ogulinu nema pripremnog tečaja - toliko podataka odjednom: pa privuci bradu na prsa, pa stavi ruke pod koljena da palac bude ispod, pa noge ovako, pa diši onako... Cijela sam se zblesirala tako da se uopće ne sjećam trudova nego samo doktoričinih naredbi o tiskanju i pritiskanja trbuha jer Prem nije htio van. Kasnije se pokazalo da je imao pupčanu vrpcu oko vrata i oko noge, što nije ni čudno s obzirom na vratolomije koje je izvodio u trbuhu, pa ga je doktorica doslovno izgurala van (ja sam, naravno, tiskala u glavu umjesto dolje). I tako je Prem zaplakao samo sat i pol nakon ulaska u rađaonu ( iz koje su mu oca morali izgurati jer im se motao pod nogama, ali je zato sve gledao sa samo dva metra udaljenosti). Stavili su mi ga na prsa i gledajući ga onako malenog (3190, 49) i plavog s izvrnutim usnama u vrisku, pomislila sam "Oh, Bože, na koga ima ovakva usta!?" Čim ga je otac uzeo u ruke već je bio najljepše tatino dijete, a da tatu nisu na vrijeme upozorili da ne može s njim do telefona u rađaoni, doživio bi i prvu šetnju. Tada je usljedilo slatko spavanje tijekom šivanja, potpuno besvjesno stanje u kojem sam (kako to moj muž svima prepričava), s blaženim smiješkom na usnama pričala da jedva čekam da pojedem one palačinke s čokoladom što su mi ostale od jučer. Tu priču najčešće garnira onom kako je rezanje i šivanje bilo nešto grozno za vidjeti, gore od samog porođaja i posteljice i da je dobro što to nisam vidjela.
U sobi je Prem bio stalno uz mene, a ja sam cenrala (što u sebi, što naglas) jer su me sva tri dana u bolnici šavovi luđački boljeli, bilo mi je užasno naporno dizati se po njega da bih ga podojila, vrtjelo mi se u glavu od gubitka krvi, a on nikako nije htio početi sisati kako treba. No, kad smo napokon došli kući, tata ga je potpuno okupirao i imala sam vremena za san i oporavak.
I danas nam je tata nezamjenjiv pri kupanju i odlasku na spavanje, a da ne govorim da su dečki našli zajednički jezik u igri i da se ludo zabavljaju, a ja jedva čekam jednu malu, umiljatu, maminu curicu... Prem je sisao punih deset mjeseci.
