Sanelina priča

Trudnoća mi je bila u redu, nije bilo nikakvih problema sve do sedmog mjeseca, kada mi je doktor rekao da moram mirovati, i ništa drugo ne raditi. Za mene je to bio pakao, jer nimalo lako nije bilo na najvećem suncu ležati u kući....

13.08.02., bila sam na redovnom pregledu kod svog ginekologa. Obavili smo ultrazvuk, sve je bilo u redu, ali kad me vaginalno pregledao, na njegovom licu odmah sam vidjela da nešto nije u redu... I od tog dana do daljnjeg morala sam ležati i čuvati trudnoću... Razlog mog mirovanja bio je - bebica želi van!!!! Tu smo se svi iznenadili, jer moj termin bio je 5.10.´02... I tako, ležala sam do sljedećeg pregleda koji je bio 19.08.´02.. Taj dan mi je doktor rekao da se trudnoća više ne može čuvati kod kuće i da moram pod hitno u bolnicu.

Naravno, bila sam izgubljena, pitala sam se što i kako, zbog čega želi ranije van... i pored svega toga molila sam Boga da sve bude u redu samnom i mojom bebicom. Već sutradan u 9h ujutro bila sam sa torbom u bolnici. Smjestili su me u sobu za trudnice, priključili na magnezij u obliku infuzije, i tako bila prikopčana po cijeli dan. Mrdati iz kreveta nisam smjela, samo u wc... što me je dovodilo do ludila, i jedva sam čekala da rodim, i da idem kuci....

Svaki dan smo radili ultrazvuk... i svaki put je sve bilo ok. Također i ctg nije nikakve promjene pokazivao do 24.08.´02. Taj dan je pokazivao neke blage kontakcije koje ja uopće nisam osjećala....
Ma i nitko na to nije toliko obraćao pažnju, jer dan prije doktorica mi je rekla da neću roditi prije dva tjedna, što znači rodit ću kad uđem u 9 mjesec...

Sutradan 25.08.´02., nedjelja... Ja ustala, i čekam vizitu, i ctg... Kad ono nema vizite, nema ctg-a, nema ultrazvuka... Ma nema ništa... Pitam ja: "Imal' bar doručak? - K'o kad sam samo jela :) Nešto malo kasnije dovukli mi ctg... Koji nije pokazao ni jednu kontrakciju i sestra mi tad kaže da će me skinuti sutra 26-og sa magnezija, jer neće beba još dugo....

Ja se obradovala, što ću moći šetati po hodniku, jer 5 dana za mene je bilo previše...

I još sam uvijek na tom danu..(25.08.´02)..oko 15h ja počela osjećati neke bolove u donjem dijelu trbuha, ali bilo je tako blago i neprimjetno, da nisam nikom uopće govorila, jer mislila sam da "to nije to"...

Oko 17h ti mali bolovi postali su češći, ali ne i žešći :)))

Nisam puno obraćala pažnju na to, jer sve sam stvarno mislila da ja imam još dosta vremena, kao što su mi govorili :))

U 18h, ja sam zamolila cimericu da pozvoni sestri i da mi dovuku ctg, jer sam se počela naglo znojiti i ti bolovi pomalo su postali bolni.

Stvarno, odmah je sestra sa ctg-m došla, priključila me na 30 min, i otišla... Kad se vratila imala je što i vidjeti - kontrakcije svake 3 min. Ali vjerujte ja to nisam tako osjećala, pa čak kad me pitala prije nego što će me priključiti na ctg - koliko često osjećam trudove, ja rekla svakih pola sata :))

Odmah me pregledala i rekla da sam 6 cm otvorena???

Ja ostala bez teksta, gledam u nju i mislim ne zna ona... neće moja beba još, jer tek sam bila u 34. tjednu trudnoće!!!

Odmah mi rekla da idemo u sobu za rađanje, i da dragog pozovem. Tako sam i napravila i bilo mi je odmah lakše kad sam znala da kroz to sve neću sama prolaziti.

U rađaoni sam bila već u 18:30 gdje su me priključili na ctg i ostavili me samu, da se ubijam od dosade!

U to vrijeme ja ništa nisam osjećala, i bilo mi smješno što će dragi doći, a možda me vrate, da kažu neće to još... Inače bila sam u drugom gradu u bolnici, specijalnoj za nedonoščad...

Dragi došao u 19:30, i kao što već rekoh  bilo je onako kako sam i očekivala... On došao, sestra kaže ništa od poroda večeras. Kontrakcija nema, bolove ne osjećam, i tako oni mene poslaše u sobu. Došli mi u sobu, zezali se na terasi, na koju sam tek izašla nakon pet dana. I sami znate kako je ljeti lijepo i mi zajedno sa mojim cimericama uživali u toj ljepoti... sve dok mene nije natjeralo u wc :)))

Pitat ćete se zašto spominjem wc, ali sve to ima svoje... morat ćete zbog toga cijelu priču pročitati :)))

I ja se "ispraznila" u wc-u, istuširala, i opet sjela na balkon da nastavim uživati :))

Nešto kratko sam sjedila, i onda sam počela opet bolove osjećati... Zamolila sam dragog da siđemo ponovo u rađaonu, dok je on još tu, jer sam osjećala da ću se vrlo brzo poroditi. Dolje smo bili u 21:50, i sestra me odmah primila, i kaže samo da legnem 2 min, ona će, kao, odmah doći. Mi se zezali, smijali, kad u 22:05 puče meni vodenjak. Obli voda mene, dragog ispricala, krevet, posteljina - sve mokro. On se uspaničio, a Boga mi i ja :)) Pozvao on sestru, ona me priključi na ctg i trudovi svake 2 min. Odmah je ostala sjediti uz mene, čuvala me za ruku, jer tek tada sam počela osjećati prave trudove.

Nakon par minuta pitala me osjećam li nagon za tiskanjem? Na što sam ja odgovorila - ne! Da bi istog trenutka počela tiskati, jer više nisam mogla izdržati. Ona se odmah bacila na posao... Pokazala mi kako disati (jer nisam išla na tečaj za trudnice), i ja kao marljiv đak ponavljala za njom :))

Par puta sam  se morala dobro napeti, ali vrijedilo je truda... Na svakoj pauzi sestra mi je govorila dokle smo došli, što vidi, i svaki put me pitala želim li da dirnem glavicu!

Tatica je bio cijelo vrijeme uz mene i kao spužva sve upijao i bodrio me! Kvasio me mokrom gazom, a u znak zahvalnosti ja mu ruku jakoooo čuvala :))))

I tako nakon par minuta, tj.u 23:06, rodilo se naše zlato - Leo...

Bio je težak 2570, a dug 49 cm.  APGAR 10/10

Odmah mi ga stavila na prsa, i ja i tatica smo uživali u njemu. Bio je tako mali, ali nimalo nije bio smežuran:)

Na meni je bio skoro 2h, i onda ga odvela da bi se ja malo odmorila... Ja sam se super osjećala, nisam bila rezana, niti šivana... Ma, porod je prošao tako lagano, brzo i bez ikakvih komplikacija.. Samo da ne zaboravim reć da čim su Lea odnijeli, ja sam tražila da jedem...

U trudnoći sam dobila 15 kg, ali kasnije je to sve spalo...

Prije nego što su me vratili u moju sobu, uslikali su nas sve troje, i kao poklon dobili smo odmah tu sliku.. :)

To mi je do sad najdraži poklon, jer mi u tom momentu nismo imali aparat, a uspomena je uspomena.

Leo je odmah samnom u sobu prebačen, jer nije morao u inkubator. Dojio nije, jer nije imao snage, ali sam ga hranila izdojenim mlijekom.

U bolnici smo bili 15 dana, jer je on do tog dana gubio na kilaži, iako je bio zdrav, ali eto sad je to iza nas. Sad je veliki dječak od skoro 4 mjeseca, a ima oko 8 kg...

•