Sandrina druga priča
Još kada sam prvi put ostala trudna, porod doma se činio kao jako romantičan, ali jako smjeli pokušaj. Ipak sam ja djevojka sa sela, i to još hrvatskog, i 29 godina svoga života sam mislila da se djeca svugdje u razvijenome svijetu rađaju u bolnicama, s doktorima, a da sve što je drugačije ipak pripada ili primitivi ili alternativi.
E, onda doživim trudnoću i rođenje svoje prve kćeri ovdje u Švedskoj, u zemlji u kojoj bi se i prenatalna zaštita i porod i na kraju dojenje jako lijepo opisali riječju alternativan. Meni je ta riječ uvijek zvučala onako malo kao i neozbiljan, međutim, više mi ne zvuči. Kako je krajnji rezultat ipak najvažniji svima, samo ću vam reći da Švedska ima uvjerljivo najmanju stopu smrtnosti u cijeloj Evropi. I to sve iako se ide na liječnički pregled i UZV samo jednom u toku trudnoće i usprkos tomu što su tate prisutne na porodima i što ne rade nikakve amnioskopije pet minuta nakon što vam je prošao termin i ne induciraju porod i ne prikopčaju vas na CTG jer vam je voda pukla prije dvije sekunde.
Sad sam zločesta. Da ne bi samo bila zločesta prema doktorima, moram još reci da je Švedska zemlja u kojoj na prenatalne preglede ide 100% žena. Mame i tate zdušno pohađaju tečajeve za roditelje i još se uz to nekim čudom, vjerojatno uzrokovanim sjevernim svjetlom, tate ne boje krvi i ne padaju u nesvijest.
Međutim, u svakome žitu ima kukolja. Moj kukolj se zvao Opća bolnica u Örnsköldsviku, gradu u koji sam preselila prije malo više od godine dana. Kada sam ostala trudna, jako brzo sam dobila osjećaj da sam izgleda preselila u Čečeniju, a ne u isti grad u istoj zemlji. Najprije prokrvarim u 7. tjednu trudnoće i doktor me napadne što sam mu došla da nema on vremena pregledavati sve žene koje krvare u ranoj trudnoći. Sva sreća pa se ne dam lako zbuniti pa sam se sjetila odgovoriti da uopće nemam grižnju savjesti što je dotični gospodin prisiljen raditi svoj posao koji se, između ostaloga, plaća i mojim porezom (ogromnim, vjerujte mi).
Zatim im uđe u glavu ideja da bi trebala napraviti rendgen pluća jer dolazim s područja bivše Juge odakle su od kada je počeo rat mahom počeli dolaziti TBC zaraženi ljudi. Osjećah se ko onaj “Preko vode do slobode” iz “Bitke na Neretvi”. To sam odmah odbila jer, Bogu hvala, ovdje možeš sve i odbiti, ne moraš se samo pokorno pokloniti i promijenila babicu.
Onda doživim UZV u 17. tjednu nakon kojega sam bila obogaćena za saznanje da sam trudna. Nisam stigla to skužiti u tih 17 tjedana pa me je ženska prosvijetlila. Još mi je i pomakla datum poroda za dva dana, do 15.10. i “pogodila u sridu”.
Nakon svega toga odlučimo se moj muž i ja da ćemo roditi doma. Nova babica s prenatalne me spoji s Lisen, babicom koja radi porode doma u ovome gradu. Mi se sretnemo, popričamo, kemija proradi i odlučimo se da je to to. Negdje oko sredine trudnoće ponudi se Agneta, babica koja mi je pratila trudnoću, da bi i ona voljela učestvovati ako joj dozvolimo. Nije nikada to napravila i kada bi počela osjećala bi se sigurnom da to napravi s nama (njezine riječi, ozbiljno). Nakon toga krenu pripreme, pravljenje lista što nam sve treba, usklađivanje kalendara jer obje babice ipak imaju i svoje poslove, ne čekaju samo da Sandra počne rađati, razgovori kako sam ja sve zamislila, što hoću od njih, što one žele od mene… Ja sam stvarno imala samo ovaj zahtjev: “Pustite da rodim u miru, ali čim primijetite da nešto nije kako treba, vozite me u bolnicu!”
1.10. sam prestala raditi. Već sam imala dosta jake predtrudove i svi su bili uvjereni da ću ja skoro. Međutim, ništa se nije događalo. Samo predtrudovi po noći, po danu điranja okolo s Marom i pokušaji da se slijedi njezin tempo. Istovremeno smo marljivo prali šugamane i slagali ih na policu u sobi, kupovali one ogromne uloške, isprobavali TENS i dopton da li rade kako treba, ja šila nenormalne količine zavjesa… I čekala. U nedjelju prije poroda sam bila u maratonskim šetnjama i dogovorila se sa svekrvom da ću joj sutra doći oprati prozore jer doma nemam više što prati. I onda osvane ponedjeljak i Lars mi kaze da je sanjao da ću roditi danas u 15:08. To sam pisala Vedrani na mail negdje oko 9 i mislila da nema teorije da se to ostvari, jednostavno ne stignem. Opet šetnja s Marom i osjećaj da se nešto događa. U svakom slučaju su se događali česti odlasci na WC tako da je šetnja bila jako kratka. Onda skužim da su trudovi ipak, čini mi se, počeli ali nisam baš sigurna, nazovem djeda, on dođe po Maru. Meni su trudovi bili svakih 5 minuta, ali ja još uvijek ne vjerujem da je to to. Pišem Vedrani, komentiram trudove, ali još ja ne vjerujem da je sve stvarno krenulo.
Sada su se događaji već počeli razvijati i to velikom brzinom, i vremena iz mojih papira se ne slažu s vremenima iz službenog žurnala. Zato sam se odlučila držati službenog žurnala, tko zna što sam ja sve pensala, mislim da su babice ipak bile bistrije u glavi od mene.
U 11:45 zovem Lisen i govorim joj da imam trudove svakih 5 minuta, ali da mi se sve čini još jako daleko. Malo prije toga sam nazvala muža na posao i on me je i natjerao da zovem Lisen, inače ne bi ja još. Znam da su slijedeći sati bili ispunjeni mailovima Vedrani, da me zvala Jasna i rekla mi da se držim i odradim sve kako treba, da sam se priključila na TENS, da sam plesala po kući uz “It’s raining men” i “Loaded”, da su trudovi bili sve jači i da sam onda isključila comp i skoncentrirala se samo na disanje i moje već omiljeno “njihanje bokovima”. Negdje oko 14:00 sam nazvala muža da dođe doma. Došao je u 14:15, krcat energetskim pićima i nekakvim kartonima u rukama. On je mislio da je još dosta do poroda i da će stići instalirati novi printer i scanner i sklopiti konačno kompjuter. Nemojte misliti da je grozan, samo zna da ja mrzim kada me netko dira za vrijeme trudova i da najviše volim biti ostavljena na miru dok tiskanje ne pođe.
Lars je prvo htio provjeriti interval trudova. Tada su bili već svake dvije minute i trajali od minute do minute i pol. U 14:40 je nazvao Lisen i Agnetu i rekao im da misli da bi trebale doći. Problem je bio što su obje radile i što je bilo teško napustiti posao prije tri. Bilo je nekako poželjno da izdržimo bez njih do tri.
U 15:05 se otvaraju vrata i ulazi Agneta. Ja sam upravo sjedila na kauču u pauzi između dva truda i odmarala se. Odjednom sam samo osjetila jedan jaki pritisak prema dolje, skočila sam na noge i rekla: ”Ja sada MORAM tiskati!” Agneta je uzela dopton, poslušala bebino srce dok sam ja tiskala i sve je zvučalo i izgledalo super. U pauzi smo se prebacili u spavaću sobu gdje sam već prije bila pripremila podlogu za tiskanje. Ništa posebno, jednu sjedalicu za stolicu iz IKEA-e, preko nje šugaman i onda na njega papir s plastičnom folijom ispod. Namjestim se na koljena i počnem tiskati sa slijedećim trudom. U 15:10 ulazi Lisen, sluša doptonom i već vidi mrvicu bebinog tjemena. U 15:15 puca voda. Čista i jasna. Na predzadnji trud Sagi je izašla glavica. U toku slijedećeg truda je Saga vec počela plakati, još se nije bila ni rodila cijela. Kim, prijateljica, me poslije pitala kakav je to bio osjećaj. Savršen! Olakšavajući! Ipak je prodoran plač dobar znak, zar ne.
Saga se rodila u 15:34, posteljica se rodila u 15:43. Nismo napravili ni lazanje ni špagete i pojeli je (je li vam se ideja jako gadi?), već smo je zakopali u nasem vrtu.
Bebu su mi dali na trbuh nakon što je Lars presjekao pupčanu vrpcu. Bila je sva bijela od one masti koje bebice imaju po sebi. Nakon sat vremena je tijelo upilo većinu, a babice su ono što je ostalo premazale po svojim rukama. Najbolja moguća krema za ruke, kažu.
Saga je u miru našla cicu sama i počela sisati. Ja sam je lagano držala za ručicu i masirala po dlanu, kažu da to potiče refleks sisanja. Uživala sam. Moja bebica je tu, živa i zdrava, budna, orna za sisanje. I prelijepa. Najljepša na svijetu. Naravno.
A Mara?
Baka i djed su je doveli doma oko 6. Mi smo je pripremali za dolazak bebice, pričali puno o tome, igrali se s lutkama mijenjanja pelena, hranjenja, spavanja, čitali slikovnice o svemu. Čak smo joj i pripremili poklon od Sage, jedan krevetić za lutke. Pokazivali smo joj slike na kojima se vidi kako je ona dojila kada je bila mala i objašnjavali kako će sestrica sada tako jesti.
Kada je Mara ušla u sobu i vidjela mene kako držim Sagu, došla je do nas i onda pitala tatu: “Je li to mama?” Tko zna što se jadnici motalo po glavi tada. Onda smo se svi počeli maziti i grliti i ljubiti i objašnjavati joj da sam ja naravno još uvijek njezina mama, samo da sada ona ima i sestricu.
Mara ne pokazuje znakove ljubomore za sada, ali se vidi na njoj da je zbunjena. Uvijek je bila mamasta, ali je sada ekstremna. Non stop bi nas grlila i ljubila, što je OK, ništa drugo i ne radimo od ponedjeljka. Pokušavamo je što više uključiti u poslove sa Sagom. Kada mijenjamo pelenu ona pomaže, dodaje maramice i čistu pelenu, staru baca u kantu. Poslije toga “nosi” bebu, mi je pridržavamo naravno. Kada Saga zaspe, ona je pokriva.
Kada smo išli na pregled sa Sagom kod doktora, Mara je tati pomagala nositi sjedalicu sa Sagom.
Sve je ove stvari čine strašno sretnom i ponosnom, to je očito. Najveći je problem što Mara nije baš najnježnija osoba na svijetu. Sve njezine nježnosti su prilično grube za jednu malu bebicu. Zato je stalno moramo paziti, nikada ih ne ostavljamo same, ali dajemo sve od sebe da ne vičemo stalno ne.
Od jutros Mara želi jesti sisu. Ja joj kažem da je to OK, otkopčam grudnjak, ali ona se onda samo uhvati smijati i zbriše od mene.
Cilj nam je da se Mara ne osjeća kao višak, već da skuži da je i ona stravično važan dio svega. Ljubomore će najvjerojatnije biti, većini bude tako. Taj problem ću rješavati kada se pojavi, za sada je broj jedan da dojenje sa Sagom profunkcionira i da se Mara u svemu tome ne počne osjećati zaboravljenom.
Puno je više posla nego kada se dobije prvo dijete, ali je svejedno prekrasno i prelijepo. Moj strah kako ću voljeti još nekoga kao Maru je sada totalno glup. Potpuno sam jednako zaljubljena i opčinjena i Marom i Sagom.
