Sabinina priča
Sa iskustvom dva poroda iza sebe, nadam se da ću pomoći mamama koje to tek čeka. Kad se sad osvrnem na sve iza, nije sam porod tako strašan kao oni sitni problemi koji dolaze iza.
No, da počnem priču: Lukasov termin poroda bio je 26.02.2002., no njemu se nije išlo van.S obzirom na procijenjenu težinu 2300 gr. poslana sam na Sv.Duh s kojeg me nakon pregleda vraćaju kući i naručuju na inducirani porod 28.02. u 7 ujutro. Koliko sam nesretna zbog porođaja na silu, toliko mi je i lakše jer znam da više ne moram jednom tjedno na kontrole i UZV i da ću spremiti Karla (2,5 g) u vrtić, povesti muža i to obaviti, napokon.
Same pripreme sam dobro podnijela, jer sam se doma obrijala (na prvom porodu mi se to u bolničkom aranžmanu nije svidjelo, nisam očekivala vodu i željeznu britvu ) a da sam mogla, dala bih si i klistir kod kuće. No to nije tako neugodno kao što mnogi misle.
Nakon kraće šetnje prikopčali su me na CTG i još jednom na UZV procijenili težinu djeteta na 2500 gr. Dobila sam drip i onda smo čekali...Imala sam sreću što se nije znalo u kakvom je stanju Lukas s obzirom na malu težinu, oko mene su stalno bili doktori i babice, pa mi nije bilo dosadno, a imala sam i mobitel što prvi put nije bio slučaj.
Trudovi su bili jako slabi, a doktorica se već bila zabrinula da joj ne ostanem u predradjaoni cijeli dan, probušili su mi vodenjak i trudovi su krenuli relativno jaki - meni, a nikakvi prema CTG-u. Suprug čeka vani na hodniku i oko 11:30 odvoze me u box i ja ih podsjećam da ga ne zaborave uvesti unutra. On dolazi lagano izbezumljen izgledom trudnice u boxu do mene - mislio je da ja izgledam puno gore. Ja da ga ne uplašim, šutim, trpim trudove dišući, naravno krivo, ali teško je sa začepljenim nosem.
Daju mi kisik i odmah mi je lakše. Babice i doktorica su bili divni, čak je i pedijatrica bila kraj nas, čekamo Lukasa jer nikom nije svejedno, ne znamo u kakvom je stanju.
Nakon dobrih sat vremena osjećam strašan pritisak, taman su svi otišli iz boxa, vičem i zovem sestru, ali sam zaboravila reći mužu da Lukas ide van, pa sam ga bespotrebno uplašila, dolazi doktorica i pomažu mi da Lukas izađe. Naravno, nepotrebno su me razrezali, ali sad je kasno...Lukas ima 2180 gr. i 45 cm, sve nas je prevario-još je manji nego što smo očekivali, ali u savršenoj formi i čvrst, Apgar 10/10.
Suprug raznježen kao nikad (Karlov porod nažalost nije vidio) malo se mazimo s bebom i onda ga odnose, a supruga šalju van.
Uspjela sam samo vidjeti zbunjenu facu kad je skužio da će me zašiti Kinez, prije nego što sam ošamućena zaspala.
Nažalost zbog gužve nisam bila na odjelu s apartmanima za rodilje, ali Lukas je ionako morao biti na odjelu za nedonosčad zbog težine.
Opet sam zapela 7 dana u bolnici, kao i s Karlom. Sva sreća dopuštali su mi da idem Lukasa svaka tri sata dojiti na odjel, ali tek nakon tri dana za što sam se jedva izborila. Ovaj porod mi se činio lakšim, vjerojatno zbog toga što je suprug bio sa mnom, pa nisam vikala i trošila snagu bezveze nego sam ga stiskala za ruke i trudila se mirno disati i razgovarati s njim. Svima preporučujem da nekoga povedu u rađaonu jer mislim da jako utječe psihički, a to je pola bolova manje.
Primjetila sam i da se u dvije i pol godine otkad sam rodila Karla i osoblje puno promijenilo, sestre se trude pokazati mamama kako najbolje dojiti, brinu se o zdravstvenom stanju i puno su uslužnije nego prije i za to svake pohvale.
Zamjerke imam samo na to što slabo mame dobivaju informacije o bebi, pogotovo ako se desi žutica ili nekakva komplikacija, pa bebe ne dolaze na dojenje, treba vući za rukav i tražiti detalje. Ono što mame prvi put ne znaju, a nitko ih i ne upozori je to da će im prsa drugi, treći dan nabujati pod navalom mlijeka i da je lako dobiti upalu, ako se ne djeluje na vrijeme masiranjem i poticanjem mlijeka da poteče.
Isto tako nitko ne priča koliko je važno dobiti stolicu u tih par dana da se ne desi zatvor što je dosta neugodno.
Hrana je manje više O.K.onako izmučen jedeš k'o vuk sve što donesu, jedino me živcirao doručak - kruh i pekmez bez maslaca, ali sam se ovaj put pripremila i donijela maslac, med, pekmez i paštete, pa sam kombinirala njihov i svoj doručak. Dobro je što je dopušteno donijeti svoju odjeću i stvari pa se sve što fali može nadomjestiti.
Uglavnom su svi susretljivi i ljubazni, ne drže se strogo nekih pravila pa imam dobro iskustvo za bolnicu Sv.duh. Još jedan savjet: pripremite prije nego što odete u bolnicu odjeću u kojoj beba ide van i odjeću u kojoj ćete vi van, da ne bi išli doma kao ja u sportskoj majici, suknji na cvjetiće i slapama, jer mi je zbunjeni muž zaboravio donijeti cipele.
Svim budućim mamama lak i brz porod i puno sreće u danima poslije želi mama Sabina.
