Kako je roda donijela Maru
Prošao je i prvi mjesec života našeg malog miša i ako mama sad ne krene s pisanjem, tko zna kad će.
Dakle, počinjem "od stoljeća sedmog", tj. od primanja u čuvenu splitsku bolnicu. Šalim se. Samo za neupućene, u bolnicu sam primljena 18.09. zbog povišenog šećera u trudnoći tj. gestacijskog dijabetesa. Termin mi je bio po ZM 29.09., a po UZV 06.10. (a po DS 02/03.10). Prije samog poroda jednu noć sam provela u predrađaoni zbog lažnih trudova – nije mi bilo daleko, bila sam prva soba do rađaonice.
Ono najvažnije se počelo događati 01.10. Na jutarnjoj viziti me doc pita "Ima li što novoga?", a ja po običaju odgovaram – "Nema". Nakon toga slijedi dnevni raspored – CTG, pa amnioskopija. Prikopča meni sestra CTG i kaže odmah – "Pa vi imate trudove!" - ja odgovorim – "Ma nemam, ništa ne osjećam". I krene trakica iz aparata i ja zbilja vidim da imam trudove, ali ih ne osjećam, zapravo, osjećala sam više stezanje kao kod B/H kontrakcija. Prva misao mi je bila – "Jupiiii, bit će mi kao Egici, imat ću bezbolne trudove!". No, odradim ja i taj CTG i propustim doručak krasni (feta kruha bez ičega i šalica mlijeka) i čekam amnioskopiju. I čekam i čekam i čekam sve do jedan-dva sata. Priznajem, bilo me je malo frka jer mi ju je do tada radio samo moj doc i nije me ništa bolilo, a taj dan nas je obradila jedna doktorica. Prošlo je OK, nalaz je bio – otvorena 3,5 cm, cerviks nestao, plodna voda znatno mliječna (takva je bila i na prošle dvije ASC-e).
Tako je prolazio dan u iščekivanju događanja, bilo kakvih, jer mi je već bilo dogulilo i šetanje i pričanje, a o čitanju da i ne govorimo – pročitala sam valjda sve Mile, Glorije, Regine, Moje tajne, Tene i još koješta – preostalo mi je jedino buljiti u plafon s obzirom da mi pogled kroz prozor i nije bio bogznašto.
Tu večer sam čak otišla u dnevni boravak i pokušala gledati TV, ali se ni na to nisam mogla skoncentrirati. Onda su nam došle cure iz drugih soba došle u posjetu pa smo malo ogovarale doktore, a mene su nagovorile da pozovem jednog mladog da me pregleda jer ja kao imam trudove – stezalo me cijeli dan, bezbolno. Pregleda me taj i kaže nalaz isti kao i jutros i pita me da hoću li u rađaonu. "Moš' si mislit" - pomislim ja u sebi i rekoh naglas – "Ma neee, ja bih još malo odspavala.". Nakon višekratnog posjećivanja mokrog čvora, konačno zaspem i probudim se ujutro u 6:30. Sjednem ja lijepo na krevet da si pripremim stvarčice za tuširanje kadli me presječe bol. Jednom. "A-ha, to je znači to! Zbilja ne možeš faliti!" Na putu do tuša mahnem noćnoj sestri da je krenulo, a ona meni da će mi pozvati dežurnog doca, našto joj odgovorih da nema frke, da se idem najprije istuširati. Dežurna liječnica me nakon toga pregledala i s obzirom da sam bila 5 cm otvorena uputi me u rađaonicu. Konačno!!! One bljak stvari ću preskočiti, ali moram napomenuti da sam dvaput klistirana RODA. Fuj!
I konačno smo došli do najzanimljivijeg dijela. Daklem, u 8:30 sam upućena u boks sa trudovima svakih 4-5 minuta. Moram priznati da su bili prilično jaki, ali ni izbliza toliko bolni koliko sam očekivala po pričama drugih (mislim, boli ali nije neizdržljivo). U boksu su mi uveli infuziju (glukozu, čini mi se) i prikačili intrauterini CTG. Moj doc me došao pogledati nakon nekog vremena i rekao da mi puste minimalni drip jer imam svoje jako dobre trudove i dobro se otvaram. Svo to vrijeme ja sam uredno disala i to je ono što mi je najviše pomoglo – i to isključivo duboko disanje, od dahtanja mi se samo zamantalo i osjetila sam da me umara. E, da, kad su mi prikačili CTG, rekli su mi da mogu zauzeti kojigod hoću položaj pa sam se ja lijepo okrenula na lijevi bok i u trudu se hvatala za šipku od kreveta. Jedan od doktora koji je bio po rasporedu u rađaonici je u jednom obilasku komentirao da očito snagom volje pospješujem trudove. Pa normalno, kad sam si između trudova zamišljala kako će mi beba izgledati i govorila joj u sebi da je željno iščekujem i slične stvari.
Nakon cca dva sata osjetila sam nagon za tiskanje, ali su mi rekli da se još malo strpim jer sam otvorena 8 cm i beba je još dosta visoko. Uskoro je došao i moj doc pa sam mu rekla da bi mi to mogli i dovršiti. On se nasmijao i rekao "OK, ali nećeš proći bez epiziotomije" jer sam u tom trenutku bila još uvijek 8-9 cm otvorena, našto sam odgovorila da pazi da me ne zarežu previše. I onda smo krenuli. Sakupila se ekipa liječnika, specijalizanata i babica i krenuh ja s tiskanjem. I tiskam ja prvi put, a ono ništa – Mari kao da se ne da vani pa joj je doc morao pomoći laganim pritiskom na trbuh (nije mi nitko legao ni skakao po stomaku, samo je lagano dlanom pritiskao prema dolje). U drugom trudu je izišlo pola glavice, a u trećem je izišla cijela Mara (kad je beba izišla komentirali su da je pupčana vrpca dosta kratka) i u trenutku je prestala bol pa sam se ja nagnula naprijed, pogledala ih i upitala "Oli je gotovo?". Onda sam zamolila doca da mi nazove muža koji je tako čuo prvi plač našeg malog miša, pa su mi je stavili na prsi onako tek rođenu, pa su se meni oči orosile od sreće. Nakon što su je odnijeli oprati i zamotati, rodila sam i posteljicu i to mi isto nije bilo bolno. Onda su mi je opet donijeli, pa sam je ljubila i samo ponavljala – "mišu mali mamin slatki" i gladila joj prstiće i mazila po glavici (sorry, malo sam se raspekmezila od osjećaja). Kad su je po drugi put odnijeli, krenulo je šivanje. Dobila sam lokalnu koju sam itekako osjetila (ne podnosim igle), ali uz priču s docom podnijela sam i to.
Na odjelu babinjača sam na moju molbu bila smještena na I. jedinici (to je ona što ima novi WC) i ne mogu se potužiti na odnos osoblja prema meni, osim jedne koze koja je zadužena za bebe, a koja mi je na moj upit kada ću dobiti bebu, odgovorila da ju još nitko nije pregledao – to je bilo u 6 popodne, a rodila sam u 11 ujutro (po njihovom, po mome je bilo 10:55). Uglavnom, nakon što smo alarmirali par poznatih doktora, saznala sam da je s bebom sve u redu, osim što se čekao drugi pregled pedijatra i vađenje krvi zbog mog gest. dijabetesa. Donijeli su mi je u 9 navečer i od tada svoj život uređujem prema njoj.
Eto, sorry ako sam vas udavila, ali meni je porod zapravo vrlo ugodna uspomena i mogla bih još detaljnije jer sam baš nešto raspložena za kuckanje – Mara pored mene mirno spava u kolicima kao da zna da je ona glavna zvijezda moje priče.
