Nermina priča
Moja trudnoća je u početku bila rizična pa sam prve mjesece trudnoće morala piti neke tablete za očuvanje ploda. To me tako zabrinjavalo jer smo suprug i ja bili već dvije i pol godine u braku i tek sam sada ostala u drugom stanju, a tu bebu smo tako željno čekali. Već u 4 mjesecu trudnoće doktor je rekao da prestanem sa tabletama i da trebam paziti, ne naprezati se itd.
Termin poroda je bio 05.07.1999 godine. Prestala sam raditi oko 20.06. nadajući se porodu u terminu. Međutim dani, su prolazili, došao je i dati termin a ništa se nije dešavalo. Primala sam pozive po cjeli dan sa klasičnim pitanjima "je li počelo?".Ali ništa. Već sam se bila zabrinula da nešto nije u redu. 09.07. sam odlučila da odem na pregled kod doktora da vidim zašto moja beba ne želi napolje. Doktor me pregledao i onako sa smijehom rekao da ne brinem i da će ubrzo sve početi. I bio je u pravu.
11.07. sam sa mužem i prijateljima bila na pikniku na planini (neko će se možda pitati kako sam se usudila ići na piknik pred sam porod, ali, jednostavno se nisam bojala). I tu, na planini sam osjetila lake bolove.
Namignula sam mužu i on je odmah skužio o čemu se radi. Pošli smo kući nadajući se da će porod uslijediti brže nego što se u stvari desio. Međutim taj dan je prošao sa bolovima koji su se pojačavali. Sutradan su se bolovi produžili.Muž me non-stop zabrinuto gledao i nagovarao da odemo u bolnicu što sam ja neprestano odbijala dok ne osjetim da je stvarno vrijeme.
Predveče sam se čula sa doktorom i on je rekao da mogu, ako hoću da ostanem kod kuće, dok se trudovi ne pođu javljati u kontinuitetu svakih 20-tak minuta. Tako smo i uradili. Kada su se bolovi pojačali pošli smo u bolnicu.
Poslije uobičajenog pregleda doktor je mom dragom mužu rekao "brzo će to". Mogla sam da primijetim blago podrhtavanje njegovog glasa kada je upitao može li čekati dok mu je doktor na to odgovorio da slobodno može ići kući i da sam ja sada u dobrim rukama.
Stavili su me u krevet, i odmah nakon toga sam osjetila pucanje vodenjaka. Ne znajući šta da radim ustala sam i otišla do sestrine sobe da joj to saopštim. Odmah su me odveli u rađaonu. U toj frci sam čula kako mi babica govori sa se napinjem "dole" a ne "gore" (imala je pravo jer su mi od tih naprezanja popucali kapilari u očima).Još jednom, pa ponovo...Mučila sam se tako čini mi se čitavu vječnost dok doktor nije laganim pritiskom na moj stomak pomogao mom sinčiću da ugleda svjetlo dana. Čula sam samo riječi babice "beba teška preko četiri kilograma".
Par minuta poslije toga doktor je počeo šivanje.Čini mi se, to je trajalo mnogo duže i bilo mnogo bolnije nego sve do tada. Toga se još i danas vrlo dobro sjećam. Ali kada sam vidjela svoga dječačića bila sam svjesna da je sve kroz šta sam prošla imalo smisla. Kada je došao muž oboje smo plakali od sreće. Naš sinčić sada ima 22 mjeseca i vremenom se čak i rado sjećam dana kada je došao na ovaj svijet.
