Natalijina priča
Očekivani termin poroda je bio 13.10.2001. prema zadnjoj menstruaciji, dok je po mojim proračunima to trebalo biti 17. ili 18.10. Već u 14.tjednu trudnoće moja me doktorica upozorila na kontrakcije, koje ja tada nisam osjećala, a ona ih je vidjela na UZV-u, tako da sam unatoč njenim upozorenjima nastavila raditi, čak sam dežurala u bolnici do 5. mjeseca trudnoće (što naravno nikako ne bih preporučila drugima, ali kako se kaže u postolara su najlošije cipele, pa tako i doktori ne znaju sami sebi pomoći, uh - lako je drugim ljudima pametovati).
Tijekom kolovoza kontrakcije su se pojačale, a bebina glavica se spustila jako nisko, tako da sam počela ozbiljnije mirovati i to upravo kada sam otišla na zasluženi godišnji i nažalost morala propustiti more i kupanje. Stoga je torba za porod već tada bila spremna jer se mogao očekivati čak i prijevremeni porod. Međutim, Jakovu se ipak nije toliko žurilo vani, tako ulaskom u 9.mjesec ja sam na svoju veliku radost opet mogla hopsati unaokolo / naravno opet je doktorica živjela u neznanju/. Jedino nismo htjeli da Jakov ugleda svijet 05. ili 06.10. jer je budući otac morao službeno u Graz, odakle je stalno zivkao da vidi ima li kakvih naznaka porodu, ne želeći propustiti prisustvovanje tom nama najvažnijem događaju. Čak je upozorio svog direktora Austrijanca da će, ako ga ja nazovem napustiti sastanak i odmah krenuti za Zagreb. Ali Jakov je ipak odlučio omogućiti ocu da zaradi dvije inozemne dnevnice kako bi ih mogao odmah i potrošiti, zna se na čiju robicu.
Tata se vratio u subotu 06.10. poslijepodne i ništa nije ukazivalo na skorašnji dolazak malog Jakova. U nedjelju smo se kasno probudili, u rekordnih 11 sati, pitala sam se o kakvim to nesanicama trudnice pričaju. Baš smo za doručkom kroz šalu komentirali kako je možda ovo zadnji vikend ležernog doručka i čitanja novina, ali smo nekako uglas zaključili da ćemo i slijedeći vikend slično.
Ali......U ponedjeljak ujutro na tolatnom papiru sam primjetila sluzavo-krvavi čep ali se nisam uzbuđivala znajući kako se to može pojaviti i nekoliko dana prije poroda, a da ne govorim da su zadnja 2 tjedna kontrakcije prestale. Ni taj dan ih nije bilo. Međutim cijeli dan sam lagano krvaruckala, a od Jakova ni udarca ni štucanja, što me malo zabrinulo. Naravno da sam odmah pomislila na abrupciju posteljice s obzirom na svježu krv i to da ne osjetim bebu. Nije mi se išlo ni doktoru ni u bolnicu ali sam ipak odlučila popodne nazvati prof. Latin koja inače ništa ne želi prepustiti slučaju i koja je rekla da odmah dođem na pregled, bojeći se naravno abrupcije. Ali Jakov je samo štedio snagu za on što slijedi. Posteljica je bila.o.k., kucajevi bebe također, prof. Latin je odahnula, ali me ipak htjela uputiti na Sveti Duh da tamo budem pod nadzorom, što sam ja naravno odbila. Uputili se mi tako doma, a meni su povremeno u glavi odzvanjale riječi sestre Katarine ( sada radi kod prof. Latin, inače je bila glavna sestra ginekologije Sv.Duh) “ slušajte što vam ja kažem, vi budete rodili još noćas, vidi vam se na faci, samo nemojte reći profesorici što sam vam rekla, ona ne voli kad ja dajem prognoze”.
Mislim se ja, kako ću još noćas roditi, sada je osam navečer, na CTG-u nema niti jedne kontrakcije, a i tako sam pospana, kako bi mogla ovako pospana rađati. Doma smo lagano večerali, zezajući se kako nikako ne bismo danas u rađaonicu, ponedjeljak je i mužu i meni najgori dan u tjednu, nismo bili raspoloženi za akciju. I Jakov je zaista pričekao da prođe ponoć i nastupi utorak. Kao beba sam usnula u 22 sata, kadli u 01.15. mene pobudi nešto neobično, kao da se Jakov jako zabio glavicom prema dolje i imala sam nagon na stolicu. A na WC-u odjednom ruknuli slapovi vode iz mene, a ja sam bila još toliko pospana da sam jedva u zadnji tren rukom uhvatila malo te vode i pomirisala te ustanovila da to ipak nije mokraća.
E, tada sam bila već poprilično ljuta na sebe i odmah sam se razbudila. Svi mi zamišljamo svoj porod i mislimo da je to nešto na što barem malo utječemo. A ono figu, ja sam uvijek zamišljala da ću prvo dobiti trudove i da ću što je moguće dulje biti doma, koliko god izdržim. I ta plodna voda, da je barem curila polako, nego u slapovima, što je značilo da ipak moram u bolnicu prije trudova. Osjećala sam kao da me vlastito tijelo izdalo i napravilo nešto što meni ne odgovara. Sad sam se već zamišljala 2 dana u predrađaoni, bez trudova, pa drip i ostalo što nisam planirala / a tko mene tu uopće što pita/. Probudila sam muža, istuširala se i mi smo se lagano zaputili na Sv. Duh. Kad tamo nas dočeka dežurna babica, crvenokosa kovrčava vještica s hrpom zlata i počne odmah vikati na mene.
I tada sam učinila nešto što se nisam nadala od sebe same, skulirano sam je oribala, sve tihim glasom ali biranim riječima i čudila sam se samoj sebi kako mogu biti takva a ta žena će me ipak možda porađati, ako ništa par minuta nakon moje bukvice me brijala i dala mi klistir. Doktor Abdul, Arap je bio o.k., CTG opet bez trudova, otvorena jednako kao i prije 3 tjedna, prst i pol maksimalno. Bila sam užasno žalosna, zašto baš ja nisam dobila prvo trudove. Muž je htio ostati vani čekati jer u predrađaonu ne smije, ali sam ga ja kao “iskusni medicinar” poslala kući, jer neću ja skoro roditi. To je bilo oko 03 sata. Crvenokosoj vještici sam rekla da ja ne želim ležati u predrađaoni, već da ću šetati. Sad je ona vidila da ima posla s prolupalom trudnicom, točnije rodiljom, pa je postala ljubazna. Na moju sreću u 04 sata je ona probudila drugu babicu, Maju, koja je, kasnije se ispostavilo, bila super. Valjda su njih dvije dijelile noć, te je vještica otišla spavati.
Kako sam ja šetala po hodniku čula sam ju samo kad je predavala službu babici Maji kako je nabrajajući pacijente za mene rekla: u predrađaoni ti je jedna doktorica, ona šeta, ali hvala Bogu, ništa se ne žali i ne zahtijeva epiduralnu i slično. Možda bi do jutra ona i ja postale kompićke / ha, ha/. Da nezaboravim da su jednog oca koji je na poziv žene došao na porod /a babica je sama ženi rekla da nazove muža jer će uskoro roditi/ ostavili da zvoni ko pas pred vratima i na kraju ga nisu pustili unutra, iako nije bilo razloga za to. Ja sam njega i ostale muževe koji su bili vani obavještavala što im se sa ženama zbiva i koja rađa a koja ne. Bila sam tužna kad sam vidjela facu tog oca koji je sretan dojurio u 4 sata od doma i ostao uskraćen za predivno iskustvo. Razmišljala sam što učiniti da mom mužu ne učine isto i tada sam zapravo po drugi put te večeri reagirala oštro i rekla doktoru a ne sestrama: “Doktore, ne dao Bog da moj muž kad ga ja nazovem, stoji pred vratima a ja unutra rađam, onda me se pazite ”. On je odgovorio da ne brinem.
Oko 04 sata sam osjetila prve trudove ali tada sam mislila da to nije to, meni je to bilo kao malo jači menstrualni grčevi i pravu akciju sam tek isčekivala / lucky me/. U 5 sati je babici Maji dosadilo moje šetanje i posredovanje između muževa vani u čekaonici i žena u rađaoni te me je pod izlikom: “Idemo snimiti CTG” polegla u krevet predrađaone na desni bok / leđa bebe su bila desno/ i mislila je da me se tako riješila do daljnjeg. Mene je mučilo to što mi bolovi nisu jaki ali praktički bez razmaka između, ali još uvijek sam disala prvom tehnikom. Bila sam uvjerena da imam preslabe trudove i da se uopće ne otvaram. Ali već u 05.20. osjetila sam nagon za tiskanjem, ali me je bilo sram zvati ih nakon tako kratko vremena te sam odlučila strpiti se još nekoliko trudova. U 05.35. nagon je bio jak i ja pozovem doktora, misleći kako sam najveća budala koja misli da nema razmaka među trudovima i da mora tiskati a da nisam osjetila niti pravu bol. “Bože, što ako saznaju moji na poslu da sam se tako prolila, da mislim da ću roditi bez pravih trudova, komentirati će moj šef: tipično za žene doktore”. Kad me doktor pregledao samo je rekao: “nazovite muža, otvoreni ste 9 cm, selimo vas u rađaonu”. Muž je dojurio iz Novog Zagreba, sreća da je bilo rano jutro bez gužve u prometu.
U 05.50. bili smo u rađaoni, nas dvoje, a između trudova smo se muž i ja zezali i smijali kako naš sin nikada neće dobiti američku vizu jer ga porađaju 2 Arapa ( u međuvremenu su probudili drugog dr. Wahida jer je bilo puno posla, bila je to noć prvorotkinja s puknutim vodenjacima bez trudova, ukupno komada 5, jedna završila na carskom). Jakovu je pupčana vrpca bila smotana negdje na ramenu / srećom ne oko vrata/ te kako bi ga ja tiskanjem malo izgurala on bi kao na federu bio povučen skraćenom pupkovinom unutra. Tada su odlučili za zadnja 2 truda za tiskanje dati mi drip, te je nakon toga Jakov izašao van. Muž se rasplakao /do tada se super držao/ ugledavši ga. Jakov je zaplakao čim mu je glavica izašla, a prvo što je učinio je pišanje meni među nogama / to je bilo prvo pišanje, drugo je dok ga je babica brisala, ono koje vidite na podforumu Porod na slici/.Rodio se u 06.40. Ja sam osjetila ogromno olakšanje i sreću koju ne mogu opisati. Tata je dobio Jakova u ruke, potom ja na prsa, u jednom i drugom slučaju je na kratko prestao plakati i podario roditeljima namrgođeni pogled. Lickao je cicu ali je bio preumoran da siše. Mi smo bili presretni. Bila sam ponosna na svog dragog, kojem je doktor odmah pri ulasku ponudio stolicu ako mi pozli, a on se super držao, korigirao me u disanju i napominjao mi da držim oči zatvorene dok tiskam. Bio je dovoljno priseban i napravio prve fotografije našeg novorođenog sinčića.
Nakon šivanja koje sam prespavala, počela sam slati SMS poruke već u rađaoni. Potom sam satima na hodniku čekala mjesto u rooming-u, ali isplatilo se biti uporan i inzistirati na tome. Kroz tih nekoliko dana sinčić i ja smo se stigli međusobno upoznati, samo nam je falio tata da doživljaj bude kompletan. Možda do drugog poroda i to bude moguće, a ne da tatu mobitelom izvještavam što se događalo i kakve smo facice slagali toga dana.
Na kraju svim budućim mamama mogu samo poželjeti da imaju ovako lagan i brz porod za prvorotkinju. Uz poruku: inzistirajte na svemu što mislite da vam pripada, na to sam se odvažila družeći se i dijeleći tuđa iskustva na ovim stranicama.
