Nadičina priča
Kroz prve dvije trudnoće prošla sam skoro sve komplikacije koju jednu trudnicu mogu zadesiti osim sirklaže. Nadala sam se da će s trećom biti sve u redu.
Odlučila sam raditi do kraja bez obzira na bolove koji su bili prisutni od prvog dana. Doktorima sam govorila da kada hodam imam veliki pritisak kao da trebam roditi, ali su mi rekli da je to normalno za treću trudnoću i da nisko nosim.
S 25 tjedana trudnoće gledana sam na ultrazvuk od strane šefa rodilišta “Sv. Duh” i zabilježio je b.o. Nakon tri tjedna usred noći suprug je panično zvao Hitnu jer je iz mene počela liptati krv. Hitna me je odvela u najbliže rodilište – Zajčevu. Pošto je bio 30.04.2000. (nedjelja), nisu znali što je. Srećom, krvarenje je stalo. Tek nakon dva dana neizvjesnosti i nedijagnosticiranja (jer se 1.05. nije radilo) na ultrazvuku je nađena placenta previa totalis. Rekli su mi da ću do kraja trudnoće (znači još 12 tjedana) morati ležati u bolnici i porod završiti carskim rezom.
Nakon 15 dana su me otpustili kući jer je bila gužva na odjelu. Taj dan je cijeloj mojoj obitelji ostao u dosadašnjem životu u vrlo ružnom sjećanju. Nakon 4 sata smo u panici ponovo zvali Hitnu jer je krvarenje ponovo jako počelo. Vratili su me u bolnicu, pregled je bio jako bolan, rekli su - odmah u rađaonu. Muž me je gledao kako blijedim i gubim se (čak je rekao da sam pozelenila). U rađaoni su mi ponovo dali intravenozno prepar (jedva su mi našli venu jer mi je već prije Prepar uništio žile), infuziju krvi, injekciju za lakše disanje itd. Od 15 sati tog dana (15.05.2000) do slijedećeg dana do jutarnje vizite ležala sam na ginekološkom stolu, s iglama prikopčanim na mojim venama, slušajući cijelo vrijeme CTG i otkucaje moje bebe. Bolilo me je, imala sam jake trudove, ali srećom krvarenje je prestalo. Usred noći sam se zakašljala i krv je krenula ispočetka.
Jutarnja vizita je rekla da s takvim trudovima pod Preparom i s tom količinom izgubljene krvi moram ići na sekciju. Jako sam se bojala za svoju bebu jer je bio tek 30. tjedan trudnoće. Zvala sam muža na mobitel (Bogu hvala na tako pametnoj tehnološkoj stvarčici) i obavjestila ga o situaciji. Čekao me pred izlazom iz rađaone i držao me za ruku do ulaska u salu.
Rodila sam sina koji je preživio usprkos liječnicima i koji je ležao 10 tjedana na Rebru. Bio je beba u vrlo teškom stanju i nažalost posljedice su vidljive i trajne. Koliko – neznamo, puno vježbamo i bavimo se s njime. Upoznali smo puno divnih ljudi koji su nam pružali puno podrške i polako se uhodavamo u život s posebnim djetetom. A Denis je poseban - čini mi se da moja starija djeca se nisu tako slatko smijala i da nisu imala tako zavodljiv smješak. Svi ga volimo, djeca naročito i unio je puno sreće u naš život. Za nekoliko dana slavit ćemo njegov prvi rođendan.
Ah, da. Post operativni oporavak je bio vrlo bolan i težak, poslije 5 tjedana sam završila na antibioticima zbog sepse, a ožiljak, koji je zbilja nevidljiv, me i danas boli na pritisak.
