Milenina priča
Devet mjeseci kao devet dana. Prohujalo. Bez tegoba, bez ikakvih zdravstvenih i inih problema. Termin je bio 14. prosinca 2000., ali nakon posljednjeg pregleda (liječnik je ustvrdio kako sam zatvorena i kako beba neće ugledati svjetlost dana do dvadesetog!) počelo me lagano boljeti, kao da ću svaki tren dobiti mjesečnicu.
U noći sa 12. na 13. budila sam se par puta, imala sam osjećaj da me kralježnica - slabinski dio, silno boli, ali to bi sve trajalo par sekundi i ja bih nakon toga opet zaspala snom pravednika. Ujutro skužih da su ti fantomski bolovi pravi trudovi, jer su se konstantno javljali svakih pola sata, zato nazvah prijateljice (budući je tata vrijedno radio) da mi uz kavu prave društvo. Oko podne razmak između trudova bio je urednih 20 minuta, nazvah Dragog da mi se pridruži, smijali smo se jer mi trudovi uopće nisu bili toliko silno bolni kako su tvrdile moje prijateljice "s iskustvom". Oko 14 sati odlazimo u Kliniku, koja nam je odmah iza kuće, no medicinska nas sestra vraća (bez pregleda!) kući s uputom da se vratim kada trudovi budu svakih pet minuta. Da uzalud ne gubimo vrijeme, na povratku u topli dom odosmo kupiti plin, popismo kavu i sokić, posudismo film u videoteci...
Trudovi su se pojačali, i sada se više nisam toliko smijala, izgledali su mi kao menstrualni grčevi, samo mnogo jači, no, sve se dalo izdržati jer su trajali kratko. Oko 17 sati uistinu su se pojačali toliko da sam naredila Dragom da me vodi u rodilište odmah. Njegov je odgovor bio: «Samo sekundu, molim te, da vidim hoće li proći prijedlog o financiranju gradnje Sirobuje!» (inače, obilaznica Splita), naime na TV-u je upravo bila saborska rasprava o proračunu za sljedeću godinu, a građevinar k'o građevinar bijaše silno zainteresiran...
U 18 sati stižemo na odjel, najgluplja stvar na svijetu: «Skinite se, obucite odjelnu haljinicu, dajte mužu svoju odjeću i krenite za mnom». Trebala sam proći hodnikom punim ljudi odjevena u odrpanu, prekratku, dvadeset godina staru, seksi ružičastu spavaćicu u nadi da mi se (oprostite!) neće vidjeti golo dupe! Odvratno! Bolovi i dalje traju, ali sad mi se čini da su blaži, panika ili...? Dežurna liječnica mrko mi pokazuje stol za mučenje.
Legnem, dignem noge i doživim brijanje kojeg sam se užasavala, ali je na kraju ispalo - sasvim OK. Pregled je pokazao da sam "devet prstiju otvorena", što je značilo da nema famoznog "čišćenja" i da idem ravno u boks. Uredno sam se odšetala, uvjerena da neću roditi do sutra, jer su bolovi sad sasvim prestali. Nakon što mi je već rečena liječnica (nije bio njen dan ili je rođena namrgođena!) probila opnu i pustila plodnu vodu na slobodu, dobih bočicu fiziološke sa "dripom", kako rekoše, da pojačaju već postojeće trudove.
Cure moje, ubijete me, ali meni su trudovi bili šala mala, probleme sam imala sa vlastitom mi psihom. Naime, strahovala sam da se ne "uneredim" na stolu, pred svim tim ljudima, jer nisam prošla "čišćenje", upravo zbog tog straha sam blokirala sama sebe i nisam osjećala potrebu za tiskanjem. Fino sam ležala, gledala na ekranu otkucaje srca moje bebe, tu i tamo bih promijenila položaj i to je bilo to. Vjerojatno ne bih rodila do danas da dežurna babica nije ušla u boks i rekla kako je dosta ludosti i da beba ide van odmah. Tri žene (sve redom medicinske sestre, nigdje liječnika!) oko mene (do tada sam bila sama!!!), jedna u stanju pripravnosti, jedna među nogama mi, a druga se naslonila svom snagom na moj stomak, dva truda i Marin je bio vani. Opet vam kažem - bol uopće nije bio toliko silan, dapače... Epi ne osjetih.
Moj Marin... Nisam ni slutila da tek rođena beba tako lijepo miriše, to je prvo što pamtim, tek onda ugledah malu lopticu, smežuranu, drečavu, toplu i, o, tako moju. Tada su krenule suzice... U Splitskom rodilištu prisutnost partnera na porodu čisti je SF, stavljanje tek rođene bebe na majčina prsa također, sve što sam smjela uraditi bilo je da poljubim svojeg sina i zatim su ga odveli. Dobih telefon i obavijestih muža, e, da je bilo snimiti taj razgovor...
Nemojte misliti da su mi pri porodu cvjetale ruže, laki je dio bio iza mene, slijedilo je šivanje. Marin se rodio u 20 sati, u 21 je u boks ušla liječnica s početka priče. Volim ljude i duboko vjerujem u njih, tako im i prilazim. Sada, sjedeći za kompjutorom, dok moj sin spava u sobi do mene, znam da nikada u životu ne želim sresti tu ženu, niti u snovima. U životu nisam srela naprasitije, grublje, neotesanije stvorenje i nadam se da neću više nikada. Da ne bude zabune, ona je, dakle, liječnica (da joj ne potežem ime Internetom), jedna izvanredno lijepa žena, koliko je lijepa izvana toliko je ružna iznutra, vjerujte na riječ. Pola sata šivanja nešto je najgore što mi se dogodilo, porođaj je šala, ali šivanje... Naježim se i sad. Užas!
No, godina dana je iza mene, iza nas, moj je Marin jučer proslavio prvi rođendan, hoda, stalno ponavlja "ta-ta", zdrava je i vesela beba, čini me sretnom, čini nas nebeski sretnima.
Tako, s glavom u oblacima, pozdravljam vas, ljubim sve vaše rođene i još nerođene bebe, volite ih i čuvajte i neka vas Bog štiti, a ako imate priliku spomenite svima da je splitsko rodilište strava i užas i da nužno, odmah i sad, treba pomoć u svemu.
