Marko
Moji trudnički dani protekli su bez problema. U početku nisam imala mučnine. Inače sam se osjećala divno i dobro, a nastojala sam najnormalnije živjeti, išla sam na posao, radila sve normalne poslove. Nisam se puno udebljala tako da mi kretanje nije bio nikakav problem.
Suprug i ja jako smo se veselili djetetu. Spol djeteta nismo željeli znati, a ja nisam imala nikakve predosjećaje, to je jednostavno bila moja beba. Rasla je i živjela zajedno sa mnom. I ja sam je već voljela.
Kako se trudnoća primicala kraju sve smo se više pitali i nagađali kakvo će biti naše dijete, na koga će sličiti...
U 35 tjednu trudnoće ultrazvuk je pokazao da je beba okrenuta na zadak. I tu je počela moja mora. Uhvatio me užasan strah. Noću bi se budila od straha i plakala. Nisam se više ni na šta mogla skoncentrirati. Radila sam vježbe kako bi se dijete okrenulo, ali glava me uporno pikala u gornji dio trbuha. Pitala sam se zašto se baš moje dijete nije okrenulo? Razgovarali smo, proučavali knjige, vijećali i zaključak je uvijek bio isti : rizik je bio prevelik. Toliko se toga može zakomplicirati. Dva tjedna prije termina moj ginekolog mi je dao uputnicu za rodilište. Neka me pregledaju i odluče da li će biti carski rez.
Prvi dan su me primili u predrađaonu. Glavna doktorica čim me vidjela odmah je rekla da je to velika beba. I poslije pretraga rekli su mi da idem na carski rez. Ja sam odahnula. Ništa se neće dogoditi našem djetetu.
13.01.2000 oko 9 sati ujutro odvezli su me na operaciju. Nisam se pretjerano bojala. Jer nisam imala pojma šta me čeka. U operacijskoj sali sterilizirali su mi trbuh i to je jako hladilo. Anestetičarka mi je stavila iglu i komentirala moj trbuh; kako se nisam puno udebljala i nemam strija. Doktor koji me trebao operirati dok se spremao, pričao je kako je na nekoj dijeti. Iza mene je sjedio drugi doktor, držao mi masku na licu i pričao mi šta rade. Svi su bili opušteni i vidjelo se da im je to najnormalnija situacija. Kad je došlo vrijeme operacije utonula sam u san.
Probudila sam se kad su me selili s operacijskog stola na krevet. Ono što sam osjećala bila je nepodnošljiva bol. Činilo mi se da se proteže i izvan mog tijela. Htjela sam pomaknuti ruku, ali nisam mogla. Čula sam sestre kako govore "rodio se prekrasn dečko 3830 g, dugačak 52 cm", a nisam znala da li govore o mom djetetu ili nekom drugom. Kad je sestra došla do mene samo sam je pitala :"Da li je sve u redu s mojim djetetom?". Rekla je da je, rekla mi je njegove mjere (ipak su govorile o mom djetetu), a onda me pitala da li uopće znam spol djeteta. Kad sam rekla da ne znam, rekla mi je da je sin i pitala me da li sam sretna. A ja sam od boli jedva znala tko sam.
Kad su me dovezli u sobu moj sin je već bio u krevetiću i spavao. Tata ga je već vidio i slikao. Ja sam cijeli taj dan i noć provela u užasnoj boli, na infuziji. Prvo mi je bilo jako hladno, a nakon toga užasno vruće. Sestra koja je tu noć bila dežurna bila je divna. Močila mi usta, i uvijek rekla nešto utješno. Marko je cijelo vrijeme spavao, povremeno bi se malo javio i ja sam ga desnom rukom malo podragala i odmah bi dalje spavao. Ja sam ležala poput kipa 36 sati, cijelu noć sam slušala zvukove bolnice, razmišljala kako svi sad slave a ja se ne mogu pomaknuti od boli...
Drugi dan popodne kad su mi skinuli infuziju počelo je moje ponovno buđenje. Učila sam ustajati iz kreveta, hodati, jesti... Sve je bilo bolno, sve je bilo problem. Svoju bebu sam tek taj dan počela dojiti i odmah je sisao bez problema. Zbog reza mi je bilo nemoguće drugačije dojiti nego ležeći. Problem je bio i premjestiti bebu na drugu stranu. U početku su mi pomagale sestre, kasnije sam se već i sama snalazila.
Treći dan sam uspjela izići van u posjete. Novopečenog tatu nikad nisam vidjela sretnijeg. Bio je lud od oduševljenja. Ja sam jedva stajala i govorila, ali srce mi je bilo sretno.
Ostalih dana u bolnici ja sam gledala svog sina, učila o njemu i svaki ga dan voljela sve više. Svih 9 dana u bolnici bio je dobra beba. Lijepo je jeo i spavao. Stalno je bio uz mene. Ponekad bi ga uzela k sebi i samo ga držala pored sebe. Ponekad bi mu pjevala. Puno mi je sitnica ostalo u sjećanju. Uvijek je gurao nogicu van iz jastuka, a i danas ih uvijek gura van pokrivača. Imao je malu rupicu u uhu. I mali prst na rukama savijen prema unutra. Nije plakao, samo bi tiho mrnjao kad mu nešto ne bi pasalo.
Osmi dan su mi izvadili konce i drugi dan nas pustili doma.
Marko je danas prekrasni 15-mjesečni dječačić. Naš mali brbljivac. Živahan, veseo i dobrodušan dečko. Mamina i tatina radost!
