Maristelina priča
Ostala sam na moru i dulje no što je trebalo, nikako mi se nije dalo doma u Zgb, jer su mi na moru roditelji puno pomagali oko 22-mjesečne kćeri. Bila sam jako vitalna, idealna trudnica - kupala sam se i sunčala, radila sve i svašta, nitko valjda ne bi vjerovao da se to kupa trudnica u 9. mj. trudnoće. Trbuh mi je već bio poveliki ali sam bila do kraja "fit", pa sam hopsala okolo 'ko velika' :-)) Onda je 10 dana prije termina došao moj muž po mene.Cijeli taj dan sam se lickala i pripremala za njega, ni ne sluteći kamo idem još istu tu večer.I taj dan živjela sam dosta intenzivno, sunčala se i kupala, čak smo navečer bili i prilično seksualno aktivni (nismo se vidjeli mjesec dana!!).
Oko 2:00 h shvatila sam da neću zaspati, postala sam nekako nemirna, premda me ništa nije boljelo. Čudno mi je bilo jedino to što se, inače dosta živahna beba, posve umirila!!! Onda su počeli neki potmuli bolovi u maternici, nisam si htjela ni priznati da je to - to! Muž je pitao da li imam trudove, u strahu sam odgovorila da ne znam (ma, znala sam...). Onda sam osjetila da mi je nešto curnulo i užasnuto utvrdila da je to prava gusta krv!! Jako sam se uplašila, premda sam drugorotka, jer nisam očekivala baš krv kao da dobivam menstruaciju. Osim toga, bila sam daleko od Zgb-a, ne, nisam željela roditi nigdje drugdje!! Od toga me hvatala najveća jeza, uz strah da nešto nije u redu s bebom. Čak sam primjetila jedan poveći tamnocrveni želatinozni komad, kao kad imam jaču menstruaciju. Ništa mi od toga nije izgledalo dobro. Još me uhvatio i proljev, uza sve...
Jedno vrijeme sam se počela i tresti od zime (a bilo je sparno tu večer!), isto onako kao što sam se tresla prvi put na porodu. Zvali smo hitnu, dežurna je rekla da to ne trebaju biti znaci poroda i da je vjerojatno u pitanju neka trauma od seksualnog odnosa, te da možemo pričekati do jutra ako se smiri krvarenje!! Mene je već tako jezivo počelo boljeti, da sam jedva stigla u bolnicu koja je udaljena manje od 5 min. od naše kuće. Bila je nedjelja, oko 4:30 ujutro, pomislila sam da možda nikoga nema tamo, uhvatila me nemoć...Muž je uspio dozvati dežurnu sestru (hvala Bogu!), rekla je da najbolje da odemo do prvog većeg grada, stigla su već i kola hitne pomoći. Kriknula sam od strahovitog bola na hodniku, sva sreća da nikoga tamo nije bilo, prava pustoš. Sestra je vidjela da je vrag odnio šalu, odvela me po stepenicama do neke ordinacije i kada sam se popela na ginekološki stol, uspaničila se i izletjela van, vičući ostalim sestrama da zovu doktora, da je glavica već na van... Ja sam zbunjena i totalno očajna stajala nasred ordinacije dok su se svi usplahirili i stajala bih tako valjda sve dok mi beba ne bi sama ispala, da mi muž nije rekao da legnem. Skoro sam mu podrapala majicu koliko me zabolio trud. Osjetila sam snažan pritisak na debelo crijevo i tog trena sam i postala svjesna da rađam. Više ništa nisam mogla učiniti, tijelo je samo počelo izbacivati bebu. Drugi
trud je okončao porod. Taj tren je uletio i sneni doktor, prerezao pupčanu vrpcu (fakat je bio brz!), ja nisam čak ni popucala, beba je lijepo zaplakala, a ja sam se već nakon par minuta ustala da bace madrac koji sam totalno uništila krvlju i plodnom vodom. Moja curica je ubrzo nakon pranja vješto cicala, tata koji je imao počasnu poziciju u prvom redu za vrijeme
poroda, sjedio je kraj nas i fotografirao nas. Beba je bila jako živahna i vitalna, prelijepa (oprostite ali moram to reći), iako je imala zbog preranog rođenja (cca 2 tjedna prije termina) samo 2.900 kg i 49 cm. No, nije bila ni izmučena ni natečena.
Soba u kojoj smo ležale u tren oka je pretvorena u prekrasnu sobicu, pravi rooming-in! U cijeloj bolnici (koja se, btw, službeno ni ne zove bolnica, nego Dom zdravlja) ja sam bila gotovo jedina, osim 10-ak staraca-kroničnih bolesnika. Cijelo osoblje se ljubazno i stručno brinulo za nas tih 4-5 dana, bila je to neopisiva idila. Samo su me mazili i pazili, ta bila sam
jedina rodilje te godine u bolnici koja službeno ni nema rodilište još od 1987.godine!
Ubrzo je cijeli gradić brujao o tom događaju, posvećivale su nam se pjesme preko radija, dobivale smo bukete...Svaki dan dolazilo je moj muž nesmetano k meni i bebi, a bome i roditelji, sestre, nećakinje... Nitko nam nikada nije prigovorio zbog toga. Svo osoblje ponašalo se opušteno i permisivno spram svega onoga što drugdje ne bi bilo moguće, premda sam imala potpunu i stručnu medicinsku njegu sve to vrijeme. Nitko nije prigovarao ni gnjavio, čak mi je bilo pomalo neugodno jer sam bila nenavikla na takvo nešto.
Osjećala sam se k’o neka filmska diva koja se povuče na neko vrijeme u prekrasan apartman, da može na miru roditi svoju bebu, daleko od paparazza...:-)))
Izašla sam iz bolnice gotovo potpuno oporavljena (bilo je gadno samo 2. i 3. dan kad mi se stezala maternica) i još ni danas, kada beba već ima 14 dana, ne mogu vjerovati da sam rodila i da porođaj može biti tako savršeno prirodan i netraumatičan događaj u životu žene. Osim onih par prebolnih trudova, ništa u ovoj mojoj priči nije ni bolno ni stravično. Na neki svoj
način, ovo ću smatrati svojevrsnim čudom u svom životu...
Otputovali smo za Zgb kada je bebica imala 6 dana, stvarno je idealna beba, samo je valjda bila već nestrpljiva da vidi svoju mamicu...
I, na kraju, mogu vam samo reći da mi je najiskrenije žao što se u ovoj našoj civilizaciji od poroda radi događaj koji nije ni ugodan ni lijep za ženu, pa se sve kasnije vadimo na mehanizam zaborava, a u stvari to je najprirodniji i najljepši događaj u životu žene, koji bi trebalo pamtiti u svakom njegovom detalju (ukoliko je sve u redu)!!
Iskreno želim svim trudnicama ovako lijepe priče s poroda!!! :-))))
P.S. Mogu jos samo reći, s obzirom na prvi porod - ima pravde!!
