Majina priča
Priča za mene počinje s UZV terminom poroda 6.9.2001., kada se nije dogodilo ništa. Zatim je slijedio moj osobni, precizno izračunati termin – 8.9.2001. Tu sam se već počela nervirati. Mislila sam da neću prenijeti dalje od toga i stoga sam se nevoljko uputila na pregled 10.9. Još sam uvijek bila 2 cm otvorena, a pregled plodne vode pokazao je da je zrelo za porod, iako mogu i čekati ako želim. Doma smo se vratili s “čudnim” bolovima u zdjelici i grčevima koje smo znali kao predtrudove. I malom nadom da bi ovaj put mogli biti pravi.
Nakon poslijepodnevnog sna, oko 17 h sam počela bilježiti trudove i primjetila da su razmaknuti 20-30 minuta. Kroz otprilike tri sata bila sam sigurna da je moj porod krenuo! Cilj mi je bio što kasnije doći u bolnicu. Čekali smo, stoga, da razmak padne na 10 minuta ili manje što se dosta brzo (sad znam) dogodilo – kad je to potrajalo jedan sat krenuli smo u bolnicu. Bilo je oko 22 sata.
Doma su mi se trudovi činili više nego podnošljivima – hodala sam, disala, klečala i općenito pronalazila položaje koji su mog dragog muža tjerali u smijeh. Nisam uopće imala osjećaj da se otvaram i zato me iznenadio pregled – otvorena 5 cm. Porod je zasigurno započeo. Brijanje smo bili odradili doma, a klistiranje nismo mogli zaobići, iako se priroda pobrinula i za to još kod kuće. Babica Maja me poslala da se šećem po predrađaoni pa ću onda u boks. Još me nije bilo strah, nisam još u pravom smislu riječi poimala da ću roditi.
Oko pola jedan u boksu mi je probušen vodenjak, okrenuta sam na bok, stavljen mi je CTG i doveden muž. Tada je počela prava akcija. Smetalo me što ležim u vodi, stezale su me trake od CTG-a i mislim da bi mi bilo lakše da sam mogla birati položaj. Možda jednog dana…
Trudovi su, naravno, bili sve jači. Muž me prskao vodicom i bio fenomenalna podrška u svakom smislu. Nažalost, preduboko sam disala pa sam dva puta povratila, što smatram osobnim neuspjehom.
Negdje oko pola tri otvorila sam se dovoljno za tiskanje. I tako je počelo – sad stvarno nema natrag i beba će se pojaviti. Tiskanje je, za razliku od trudova, bilo teže nego što sam očekivala i trebalo mi je malo da uhvatim “grif”. Nakon nekoliko trudova, izašao je naš Jan. Čim sam ga vidjela potekle su mi suze i počela sam pričati kako je lijep i prekrasan. Nakon formalnosti (3850,50) položili su mi ga na prsa, ne znam reći na koliko dugo, vrijeme mi je tad bilo posve subjektivno. Zatim su ga brzo nekud odnijeli. I odveli mi muža.
Dobila sam koktel koji me, naravno, ošamutio pa sam prospavala veći dio šivanja. Pred kraj sam se probudila i povela drogirani razgovor s doktorom i čak se rasplakala od ganuća. Olakšanje što je s bebom sve u redu bilo je previše.
Time je porod završio. Dani provedeni u bolnici spadaju u neku drugu priču u kojoj ću napisati koliko toga mislim da se mora mijenjati u pristupu majkama i novorođenčadi i kako je bolno biti odvojen od svog djeteta i nekoliko sati.
Danas, deset dana poslije, doma smo i mogu reći da nam ide. Jan je vrlo zahvalno dijete, dobro jede, dovoljno spava i ne plače puno čak ni kad ga muče grčevi. Voli da ga nosimo da može promatrati svijet oko sebe i voli plesati s tatom.
Ja sam još umorna, iako pomalo preuzimam kontrolu nad stvarima. Započela sam posao kakav nisam mogla zamisliti (iako sam prethodnih devet mjeseci mislila samo o tome) i koji traje cijeli život – biti mama.
