Leina priča
O svačemu bih vam ja mogla pričati, ali s obzirom da je ova tema vrlo ozbiljna neću vas zamarati svojim doživljajima iz toplog maminog bazena, već ću vam ispričati o danu kada sam odlučila pogledati svoju mamu. Oči u oči.
Tom događaju prethodile su određene pripreme, za koje mama nije niti znala, niti ih je slutila. Između ostalog primirila sam se, spustila se glavicom malo niže, pritisnula mamin mjehur tjerajući je neprestano na zahod. Mama se malčice kao ljutila, ali što je mogla… Ionako se, kako ona kaže, fizički totalno promijenila. Ne dam joj niti spavati po noći, nikako da se namjestim jer mi je tijesno, a mama se onda okreće k'o ćevapčić u krevetu. Sva sreća ima dovoljno mjesta, jer je tata otišao na put. Veli mama da je otišao na kratko - nekih tjedan dana, u Italiju. Pretpostavljam da to nije daleko, ali mora da je dalje od placa, jer mu je dugo trebalo da se javi da je sretno stigao. Novim mobitelom.
Kad je te noći mama konačno zaspala, ja sam skupila svu svoju snagu i odlučila izaći. Vrijeme je bilo već dovoljno toplo, ja sam narasla taman toliko koliko treba, osnažila sam se i skupila dovoljno snage. Bila sam uvjerena.
Lijepo sam to mami najavila. Trudovima. U pol 3 u noći. Dobro, dobro - stvarno sam mogla misliti malo više na nju, ali vidjet ćete da je tome bilo itekako velikih razloga. Trudovi su počeli k'o na špagici. Prvo svakih 10 minuta, pa 7. Mama se probudila i neko vrijeme joj baš i nije bilo jasno šta je boli, i zašto tako teško. A onda je shvatila. Ma, znala sam ja da je ona bistrić. Malo se uspaničila, jer tate nije bilo doma - no ne puno. Spakirala je torbu - veeeeeeeliku - s puno stvari koje joj uopće neće trebati. No nije to znala. Jadničak. Prvi joj je put da rađa. Malo sam je pustila da se odmori, nekih 2 sata trudovi su joj se smanjili - a onda sam odlučno krenula. Već je bilo skoro 5 ujutro, zora je svitala i ja sam bila uvjerena da ću majčicu ugledati s dnevnim svjetlom. U jednom momentu potjerala sam je na zahod i tamo je uvjerila da je vrijeme za uzbunu. Ispustila sam malo krvave sluzi iz porođajnog kanala šaljući joj signal u boji da je vrijeme stiglo. I upalilo je. Opet dobar proračun i povjerenje. Obukla se, uzela torbu i otišla do sljedećih vrata iza kojih žive moji praroditelji, tj. baka i djeda. Mamini mama i tata. Naime, i moja je mama navodno nekad bila mala i isto se ovako stiskala u bazenčiću u buši svoje mame. Kaj god. Tu priču nek priča nekom drugom. Tak velike mame s takvim bazenom i takvom bušom u koju bi stala moja mama jednostavno NEMA.
Moja baka koju ću isto uskoro ugledati, nadam se, skočila je uz cijuk užasa iz kreveta, gurajući rukama djeda iz kreveta… Ovaj se malo teško budi. Ali zato zaspi u trenu. I onda hrče. Barem tako tvrdi baka.
Ujak moj najdraži - i jedini - također je ustao iako je to za njega bilo praskozorje - moš mislit 7 ujutro - i dojurio u kuhinju. To je onaj prostor u kojem uvijek fino miriši, i kad sjedimo tamo uvijek se nešto sjuri u mamin želudac, a onda je i meni fino i dobro. E tamo je sjeo za stol moj ujak, ali nije jeo - već je zurio pred sebe. A tako su ga našli sat vremena poslije. U istom položaju. Zaleđenog. Strefio ga novi život. Moj.
Deda je potrpao baku, mene s mamom u auto i krenuo u rodilište. To je mjesto na koje se voze mame kako bi prvi put vidjele svoju djecu. Deda je nekoliko puta upitao mamu gdje da vozi, jer je on znao nekoliko takvih mjesta. Sva sreća mama je točno znala mjesto, i put. Inače bi se valjda još uvijek vozili.
To vam je mjesto na nekom malom brdu, ulica ima neke veze s grožđem, ali mi baš i nije potpuno jasno (op.a. - Vinogradska). Do njega smo došli relativno brzo, ali sam zamjerila dedi što je vozio po nekim lošim drmajućim cestama. Tak smo se jednom vozili po šumi kad sam još bila malena kao oblutak s plaže. Jako je treslo. Mamu sam nakon te vožnje po takvom putu još nekoliko dana drmala nogom u rebra da mi to više ne radi. Tek kasnije mi je mama pokazala da to nema veze s lošom cestom, već da je to samo jedan dio koji još nekakvo tamo društvo stričeka u plavim kombinezonima s nekim dugačkim nazivom nije izmijenilo i popravilo, stavilo asfalt. Negoli su tamo nekakve kockice. A nisu Lego. E da su bar.
No dobro. Dovezli su me u tzv. rodilište. Navodno se tako zove jer mame tamo "rađaju djecu", ali meni je nekak logičnije da se zove po tome što tamo stiže nekoliko desetaka roda mjesečno gnijezdeći se na dimnjaku te kuće i slušajući glasove novih beba.
Ma ti veliki kojiput stvarno pojma nemaju o čem pričaju.
Naravno da ova sad već poprilično zbunjena mama, i još zbunjenija baka nisu pogodile prava vrata. Ali sva sreća, jedna lijepa teta uzela je mamu pod ruku, baki rekla da tu ne smije uć procijenivši ispravno da ova nema bazenčić, i provela nas do jedne prostorije na drugoj strani hodnika. Mama je radoznalo virila u svaka vrata na kojima je jedino mogla pročitati velike brojeve. Vrata su bila roza boje. Ništa se nije čulo kao da svi spavaju. A da je znala što znam ja…..
Dakle, došli smo do ovaj put bijelih vrata na kraju hodnika i teta koja se u stvari zove sestra, ali najtočnije babica - iako uopće nije stara( Hmmmmm…. valjda i je zato babica, a ne baba) uvela nas je unutra. Nešto je rekla mami, ali je ova uopće nije razumjela. Dosta ju je boljelo moje guranje. A ja sam morala malo proširiti izlaz jer sam bila poprilično velika djevojčica.
Nakon nekoliko trenutaka čula sam jedan muški glas koji nije nimalo ličio na tatin kako ispituje mamu koliko dugo smo već zajedno nas dvije, kad smo zadnji put posjetile doktora koji me gledao na prozorčiću, da li mama boluje od nekih teških bolesti… Zatim ju je izrešetao još nekim pitanjima o tome gdje stanujemo, gdje mama radi, tko mi je tata, ma skroz nešto bezveze. Za mene uopće nije pitao.
Tad je mami rekao da se jadna popne na neki stolac sa slovom g, i pogledao je kanalčić koji je vodio prema meni. Mene još uvijek nije vidio, ali je mami rekao da je sve u redu, i da je to - TO. Moja mama uopće nije znala šta TO znači, no sva sreća vjerovala je meni, i svojim osjećajima što treba raditi.
Ponovno je stigla ona lijepa teta s imenom koji ne pristoji njenim godinama i odvela mamu u jednu drugu sobu. Mama je opet morala leći, ovaj put na neki ležaj, ponovno je morala raširiti noge, križa i leđa su joj se pobunila ali nije je nitko niti slušao - osim mene. Jadna mama. Jednom ću joj reći da znam kako joj je u tim trenucima bilo teško. Ali ni meni više nije bilo lako.
Teta je s nekom napravom sličnom onom kojom mama inače brije noge i dlake pod pazuhom, obrijala dlake oko mog izlaza u svijet. I natočila joj tople vode u guzu. Tad joj je rekla da se polako podigne, pružila joj ruku da joj pomogne - a nas smo dvije ispraćene tad u zahod. Gdje je mama dobila zadatak da izbaci posljednje probavljene ostatke hrane koje je smazala prošle noći u 1. Uz neki užasno dosadni film s nekom crnom tetom koja se stalno nešto kreveljila.
Sjećam se samo da je mama govorila "uh", i "jao" - ali tako joj i treba kad gleda dosadne filmove i trpa čips s pudingom u sebe u neljudsko doba. Ja to nikad neću raditi.
Izašle smo iz zahoda, a u hodniku nas je ponovno dočekala ona ista teta. Otpratila nas je u novu sobu koja nije imala vrata. Polegli su nas na krevet, mami rekli da legne na lijevi bok, prikopčali joj neko remenje na trbuh i …. Otišli. Nakon nekog vremena teta se vratila pogledala na ekrančić na drugom kraju remena, promrmljala "a-h"a, i ponovno otišla. Ja sam polako puzala sve bliže i bliže svom izlazu. Svom najsretnijem trenutku. Da ugledam svoju mamu. Ah…….kako sam je zamišljala. Najljepša mama na svijetu. Uh……mami je teško osjećam. Evo, opet one tete. "Nemojte tiskat" - uputila je "nježni" savjet mojoj mami. "Hej, ti" - "mojoj mami je teško". I teško joj je ne tiskat. Ali hrabra je ona. Prava sportašica. Ne da se. I trpi li trpi. Ne tišće. Čeka. Leži na lijevom boku. Malo je i žedna. "Heeeeeeeeej" - i meni je već dosta. "Hoću svoju mamu. Gledat".
"Heeeeeeeeeeeej!" Nitko se ne javlja.
Mama je pronašla načina da se smiri. Počela je disat. Gle, nikad to nije učila, ali je u par ovih zadnjih trudova i to svladala. Bravo mama! Samo tako. Ponosim se tobom.
A gle sad. Kako je divna. Šalje mi slike iz svoje glave. Tako je prekrasnu livadu zamislila. Zelenu, tamno zelenu. Trava miriše i leluja lagano na povjetarcu. Na sredini jedno veliko drvo. Mora da je hrast. Velike i široke, razgranate krošnje. A iznad safirno plavo nebo. Takvu plavu boju može zamisliti samo moja mama. A po livadi stotine maslačaka žute boje. U punom cvatu. Odmah je i meni lakše. Mama misli o tome kako ćemo jednom nas dvije zajedno šetati po toj livadi. Ooooooooooooh - i ja jedva čekam.
Evo sad opet dvije nove tete. Pogledaju mamu začuđenu i pitaju je da li je osjetila neku vodu kako istječe među njenim nogama. "A---haaaaaaa", iscrpljeno će im mama.
"Dobro, onda vodenjak nećemo bušiti."
Dok smo nas dvije tako sanjarile nisam niti osjetila da se više ne brćkam. Aha, to je sad to. Vrijeme je da se pokažem.
No, prošlo je još neko vrijeme mojeg natezanja s mamom tražeći od nje da malo potisne, da gurne, stisne - ali ona sluša starije. E, nije to mama uvijek mudro, znaš.
Konačno evo ti one tete koju smo prvu sreli, zajedno s doktorom. I sad najednom zapovijedaju mami da gura, ovaj joj je čak rekao da dobro ne tiska. Ma šta on zna. Pa nije nikad rodio. E niti neće - za kaznu. A mama je bila baš dobra. Teta je nekim svjetlucajućim prutićem proširila otvor na izlazu i ja sam uspjela uz pomoć moje mame u sljedećem trudu izgurati svoju glavicu. "Bravo, mama. Ajd, sad još malo izdrži. Samo sebe slušaj".
Uffffffffff, nikako da povučem te noge. Razljutile smo doktora, pa je stisnuo mamin trbuh. I konačno sam tu. "Brrrrrrrrrrrr, kako je hladno. Kmmmeeeeeeeeeeeeeeee" - bilo je bolje u bazenčiću.
- "Mama, gdje si?"
- "Hajde, pokažite mi je."
- "Evo je, približava mi se."
- "Neeeeeeeeeeeeee, neću takvu mamu."
- "Uhhhhhhhhh, sva sreća to nije ona. Nisam čula da postoje brkate mame."
- "Dobili ste curicu". Ma dajte, mama to zna.
- "Heeeeeeeeeej, pokažite mi mamu." Konačno.
- "Mmmmmmmmmm", mogu istinu?!???. Samo da znate, kad idući put pričate o tome kako smo mi bebe ljubičaste, smežurane, pa pune nečeg bijelog…. Ni mame nisu puno ljepše na prvi pogled. Ali zato nezaboravno mirišu. I oči im sjaje ljepše od zvijezda. O da, znamo mi kako zvijezde sjaju. Svašta znamo mi male bebe.
Potpuno sam uvjerena da ću ovu svoju mamu voljeti najviše na cijelom svijetu. Oh, kako mi je drago da smo se upoznale.
Ma, kud me nosite. Pustite me da je se nagledam. Vidim je prvi put.
Odnijela me neka teta. Isprepipala, oprala, umotala - konačno mi je toplo, stavila me na neki pladanj, pa u neko korito i izvikivala brojeve.
Obradovala sam mamu svojim prvim peticama. U stvari desetkama. A onda su mi obećali da će me vratiti mami za 1 vremena. Pa treba se i ona odmoriti. Mene će još malo nosati, pregledati, mamu će nahraniti a onda će ona po prvi put nahraniti mene. Uopće ne sumnjam da će znati. I čitavog ćemo se života nas dvije gledati. Zaljubljeno. Sa zvijezdama u očima.
