Kristinina priča
Evo napokon, prije nego sve zaboravim i moje obečane priče s poroda. Danas sam sretna majka tromjesečnih blizanaca, curice Lee i dječaka Ivana. Sad smo se već uhodali svi zajedno, pa napokon imam malo (s naglaskom na malo) vremena.
Prije nego počnem moram spomenuti da sam ja jedna od onih kojima je prije trudnoće porod bio fobija (to se vidi i po tome sto sam se za trudnoću odlučila tek s 35 godina). Dobro je to što sam se od trenutka kad sam saznala da sam trudna prestala bojati i to stanje je potrajalo do poroda. (Kod mene je zaista trudnoća bila drugo stanje i to fizički naravno (trbuh zavidnih dimenzija - trebala bi ubacivati i slike), ali i psihički, bila sam totalno smirena.
Jedini ispad bio je amniocenteza koju sam napravila s 20 tjedana i koja me koštala dosta živaca i suza, ali na sreću sve je sretno završilo.
Jedan pak od najsretnijih trenutaka moje trudnoće bio je onaj kad sam na prvom ultrazvuku s nekih 14 tjedana saznala da nosim blizance i vidjela dvije male glavice jednu do druge. Oduvijek sam priželjkivala blizance, a i moja baka ih je rodila, pa ...
Taj dan kad sam se vraćala iz bolnice hodala sam kao po oblacima htjela sam vikati bizanci, blizanci !!! (baš taj put nisam imala impulsa u mobitelu i jedva sam dočekala da dođem do telefona i svima javim veselu vijest). Moj muž nije vjerovao, mislio je da ga zezam jer sam vec prije pregleda stalno govorila da ja osjećam da su to dvije bebe. Bio je u totalnom šoku i rekao - sad ćemo morati kupiti veći stan (živimo u 33 kvadrata). Naravno da je i on bio presretan, a tek kad smo saznali da su cura i dečko ...
Trudnoća mi je bila super, radila sam do kraja 6. mjeseca, a nakon toga sam prestala, jer su počele vrućine, pa sam odlučila ipak malo usporiti tempo. Istina da mi je liječnik savjetovao mirovanje, ali onako više preventivno, a ja sam znala da bi bilo puno opasnije da sam doma jer bi krenula raditi veliko spremanje po kući. Ja sam inače jako pazila na to što radim, nisam se gotovo uopće vozila, do posla imam 20 minuta lagane šetnje.
S 36 tjedana (početak kolovoza) došla sam na kontrolu u bolnicu i liječnik mi je rekao da mi curica ne napreduje, da mi je cerviks u nestajanju i da ostajem u bolnici, jer porod može krenuti od sad vrlo brzo, a da je bolje da zbog beba budem na promatranju, jer u bolnici mogu brže reagirati ako dođe do nekih komplikacija i da će možda raditi carski rez. Do tada je moj liječnik (tada je naravno bio na godišnjem) uvijek govorio da će to najvjerojatnije biti vaginalni porod, pa me to malo uplašilo. Uplašilo u smislu da s djecom nešto nije u redu. S druge strane, bilo mi je već poprilično teško i jedva sam čekala da se bebe rode. Kako ja nisam liječnik, a imala sam povjerenja u svog liječnika odluku sam ipak odlučila prepustiti njima, ovisno o situaciji.
Ja tada još uvijek nisam imala spakiranu torbu (sram me bilo), pa sam ga zamolila da bih se ja ipak išla doma spakirati i urediti i mogu li me primiti sutradan i on se složio. Otišli smo kući, spakirala stvari u torbu, spakirala robicu za bebe, plakala mužu da ja ne bih u bolnicuuuuu (plakala sam što se toga tiče svima s kim sam se čula taj dan, a čula sam se sa svima kao da idem u Afriku barem).
I tako mi drugi dan u jutro odosmo. Primili su me, ponovno napravili ultrazvuk (ovaj put jedna mlada liječnica koja je to jako polako radila, bebe su bile tako nagurane da je cura imala noge gore lijevo, a glavu dolje desno u zdjelici, a dečko kontra. Premjerili oni mene i poslali me u sobu. Već mi je prije liječnica koja me primila rekla da malo pričekam, da čiste sobu i da imam sreće, da ću u dobru sobu.
Kad sam došla na odjel, babica koja me primila, natjerala me u WC da sve skinem, dala mi bolničku spavaćicu i natjerala me da grudnjak i sve ostalo dam mužu. Ja sam prije toga shvatila da ću smjeti imati svoju robu u toj sobi u koju idem, ali ona me nije nista slušala, nego onako po vojnički naređivala što da radim, pa sam ja onako sva ogromna to sve skinula i našla se u onoj spavaćici s otvorom do pupka, bez gaća. Tad je došla druga babica i rekla mi da sve mogu nositi sa sobom da idem u sobu u kojoj smijem imati svoju spavaćicu. (Dobro da nisam poslušala ovu prvu babicu jer sam ipak u torbi zadržala svoju odjeću).
U sobi su bile jos tri žene koje su čuvale trudnoću, posjete su bile dosta slobodne, a soba je imala balkon tako da sam noću mogla šetati, jer spavati dulje od sat vremena u komadu ionako nisam mogla već dulje vrijeme. Da tada je moj trbuh bio zaista ogroman nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati (stopala su mi bila ko' dvije ciglice - sve sam šlape nosila onako nataknute na vrh prstiju, jedino su mi one njihove grozne bolničke (tri broja prevelike) bile dobre). Čak su mi se i liječnici smijali kad bi mi vidjeli trbuh. Nisam se udebljala samo sam imala taj strašno veliki trbuh. (Već od šestog mjeseca svi su me ispitivali hoće li brzo, a da ne pričam o prodavačicama u dućanima).
I tako sam ja počela čekati, svaki dan CTG, kontrole, od trudova ništa ozbiljno, tu i tamo koji lagani, lagano boljuckanje. S obzirom na prijašnje spominjanje carskog reza, ponadala sam se da će oni mene ipak poroditi, međutim rekli su mi da je bolje da što dulje izdržim, bar do 38 tjedna i da će to svaki čas krenuti, da čekam da porod krene, pa će onda vidjeti što ćemo. I tako je prošlo 9 dana, meni je već bilo stvarno svega dosta (ja stvarno ne podnosim bolnice, užasno sam gadljiva i svugdje 'vidim' bakterijice, virusiće i slične stvarčice). Taj dan na viziti su me informirali da imam E. Coli (urinokultura). Užasno sam se uzrujala, jer sam cijelu trudnoću strašno pazila, prije trudnoće napravila sve briseve, urinokulturu mjesec dana prije bolnice i uvijek je sve bilo sterilno. Kad sam rekla da kak' to, da sam to sigurno tu 'zaradila' bolničku infekciju rekla mi je liječnica 'žao mi je' (ma OK nije ona bila kriva ali .....). E, tad su mi rekli da moram piti antibiotik i da bi bili dobro da porod ne krene prije nego počne antribiotik djelovati (a ja to kao mogu kontrolirati, da sam mogla bila bi ja već rodila do tad).
Ne znam da li zbog uzrujavanja, ali drugo jutro oko 5 ja u WC, kad ono neka roza tekućina na ulošku. Bila sam bila presretna što je napokon počelo, 38 tjedan, donesena blizanačka trudnoća !!! Lagane bolove, kao lakši menstrualni bolovi osjećala sam povremeno već i prije, a sad su bolovi bili malo češći. Javila sam se babici i poslali su me na CTG. (CTG za blizance je priča za sebe. Kako im uređaji nisu bili ispravni, morala sam ga obično raditi dva puta i to prvo oba djeteta otkucaje, a onda na drugom uređaju jedno dijete i trudovi). Do tada to nije bio veliki problem jer nisam imala trudove, ali sad sam bila po 2 sata na stolu i jedva bih sišla nakon toga.
Na CTG - u tu i tamo koji jači trud, ali ništa strašno, napravili su mi pregled i rekli da vodenjak nije pukao, osim ako je visoko puknuće. Ja sam rekla da onda je valjda visoko puknuće, jer je ta obojena tekučina stalno polako istjecala. Presvukli su me u bolničku spavaćicu, dali mi kompresu i poslali me u sobu. Nisam ništa jela od večere, nakon vizite rekli su mi da smijem nešto malo pojesti i popiti. Tako sam legla i čekala, otišla se otuširati, opet išla na CTG oko 12 sati i kad sam silazila sa stola osjetila sam prvi jači trud. Otišla sam do sobe i legla i opet čekala. Oko 14 sat počeli su trudovi dobijati neki ritam i ja sam nazvala muža i rekla mu da ak' me hoće vidjeti prije nego me uzmu u obradu da dođe. On je već bio u visokom startu i dojurio za 15 minuta. Mi smo se ranije dogovorili da on bude na porodu ako bude moguće. Kad je on došao trudovi su bili jačine jakog menzisa, malo nepravilni. Oko 16 sati pojačali su se, bili dosta dugi, a razmaci od 3 do 7 minuta. Ja sam tad odlučila da bi to polako bilo to i otišla do pripremne sobe do babice i rekla da ja mislim da bi se mogla pripremiti (naravno da nakon 10 dana bolnice nisam bila ni obrijana ni ništa slično, bilo je planirano da će mi muž to napraviti doma ali ...). Ona mi je rekla 'kad krenemo, ne vraćate se više' ( nije mi baš bilo jasno što s tim misli, valjda je mislila da neću još). Ponovno su me pregledali i ustanovili da sam otvorena 5 centimetara i krenuli u pripremu. Babica me obrijala i dala mi klizmu. Pitala sam je koliko trebam čekati, a ona je rekla da bar 5 min, a da bi bilo dobro 15 da se što bolje očistim. Još sam se zezala i rekla da se jedna moja frendica kad su joj dal klizmu totalno otvorila nakon 5 min. Ona je rekla da je to moguće. I tako sam ja ko' prava štreberica šetuckala ispred WC-a i čekala da prođe što više vremena. U međuvremenu trudovi su postali sve češći i jači i ja sam odlučila ipak otići obaviti to čišćenje. Uspjela sam jednom i htjela još jednom, ali trudovi su počeli biti solidne jačine, a ja sam sva mokra od znoja stajala naslonjena na štok od WC-a želeći jos jednom na WC, ali jednostavno više nisam stigla. Razmaci su bili tako kratki da sam stalno mislila, sad ću se odmoriti, pa ću drugi put. Tako me našla čistačica i kad me vidjela otišla reći sestri da mi je loše (hvala joj), pa je ova došla po mene. Odvedoše me u box i ustanoviše da sam otvorena 7 cm. Mislim (slobodna procjena) da je tad bilo oko 17.30. Opet su me prikopčali na CTG i pustili ležati na onom groznom stolu. Trudovi su sad solidno šibali, ja sam ih prodisavala i u pauzama ispitivala sve koji su se pojavili (čitaj gnjavila) što i kako. Leđa su me strašno boljela a nisam se smjela micati jer su mi i ovako jedva namjestili sonde da čuju obje bebe. Da, par dana prije poroda su mi otkucaji dječakovog srca postali malo sporiji, pa je sad i to bio problem.
Oko 18 sati pojavio se moj mužić, sav u zelenom, nisam ga ni prepoznala jer je on jadan odmah navukao masku (rekli su mu poslije da je može za sad skinuti).
Dobrano ih je ugnjavio da ga puste, rekli su mu kao da neće još, da se vrati oko 19, a on otišao napraviti krug oko bolnice i vratio se, pa su ga na kraju ipak uveli.
Od tad na dalje se bolje sjeća moj muž nego ja, sad sam ga baš pitala što se dalje dešavalo. On mi je rekao da sam stenjuckala i ispitivala (opet gnjavatorka) kad će već bebe jer da se meni čini da bi to već moglo. Ja sam zaista tad počela osjećati potrebu da tiskam. U pauzama trudova sam ispitivala liječnicu zna li ona kako ta djeca stoje u trbuhu. To sve zato što su mi se nakon 10 dana bolnice, kad sam upoznala sve liječnike koji su tad radili, (moj liječnik je još uvijek bio na moru) na porodu pojavili liječnik i liječnica koje do tad nisam vidjela. Na sreću tad se pojavio liječnik koji me primio u bolnicu, pa sam se napokon malo smirila. Liječnica me ponovno pregledala i rekla da sam otvorena i da idemo u salu. Leđa su mi bila užasno ukočena, trudovi jaki i jedva sam otišla do susjedne prostorije, gdje su me popeli na stol za rađanje. U međuvremenu su mi počeli davati drip jer sam bila otvorena, a nisam više imala dovoljno jake trudove za tiskanje. To vjerojatno zbog toga što mi je maternica bila prekomjerno rastegnuta. E, sad su me svi (tri liječnika, dvije babice) počeli nagovarati da tiskam, a ono ništa, počeli su pojačavati drip, ali meni jednostavno više nije bili dovoljno jakog truda, nedostajalo mi je zraka, bila sam sva mokra, a moj muž je svako malo vikao diši, diši. Tu i tamo bih ispustila koji krik u indijanskom tonu dok sam tiskala. Na žalost kod mene to nije bilo tri puta stisneš i beba je vani, nego puno više puta, ali jednostavno nije išlo. U međuvremenu je došla i pedijatrica i na osnovu otkucaja rekli su da djeca moraju hitno van, liječnik je rekao da moram dobiti dovoljno jake trudove, pa su mi pojačavali drip, jer blizance nisu smjeli istiskivati. Na kraju su upotrijebili izlazni vakuum i nakon jednog maksimalnog tiskanja moja curica se napokon rodila. Uspjela sam je vidjeti dok su je davali pedijatrici, a meni su odmah bušili vodenjak od dečka i forsirali njegov porod, jer su njegovi otkucaji bili sve slabiji. U međuvremenu muž mi je kazao da je curica OK i meni je bilo malo lakše. Tada još nisam znala da je bila potrebna reanimacija, jer nije sama prodisala. Sa dječakom ista stvar, čak još gore, jer sam ja bila totalno iscrpljena. Dva liječnika su mi legla na trbuh (što mi je bilo grozno, jer nisam mogla ni disati, a kamoli tiskati), a treći mi je pokušao izvući bebu. Na žalost i tu je završilo uz pomoć vakuuma, na sreću nije bilo posljedica za bebe (više za mene jer sam totalno ispucala obostrano iznutra). Dečko je imao uz sve ostalo pupkovinu oko vrata. I on je bio reanimiran.
Sad kad ovo pišem izgleda mi strašnije nego tada, jer se tada sve odvijalo dosta brzo i kao u nekom polusnu.
Moj muž je to sve izdržao zajedno samnom, nisu ga najurili van, samo ga je pedijatrica pitala prije vakuuma želi li izaći ali on se nije dao.
Nakon poroda mi je liječnica izvukla posteljice, to zaista gotovo nisam ni osjetila (vidjela sam je, nešto grozno!!!). Muž je izašao van, a mene je čekalo šivanje. To je trajalo jako dugo, i liječnik i babica bili su mokri od znoja, jer sam kao što sam napisala užasno popucala iznutra, a bilo je i užasno neugodno. Ovih par vanjskih šavova je peklo, ali je bilo puno manje bolno. Zgrozila sam se kad je liječnik kazao gotovi smo sad, a sad da vidimo rektum je li ispucao. Na sreću nije. Tad je već dosla čistačica, a babica mi je rekla jao vama i jao nama. Na to je čistačica rekla jao njoj, jao vama i jao meni. Ja sam pogledala, a ono krvi na sve strane, od poda do plafona. Dobro da to prije nisam gledala. I ja sam bila sva upackana.
Vjerovali ili ne tad mi je to bilo strašno smiješno.
Tad su me napokon izvezli na hodnik do muža. On je u međuvremenu dobio dozvolu da ode pogledati naše bebice i čak ih je poslikao, pa mi je odmah ujutro donio slike, što je dobro jer bebe nisam vidjela do poslijepodneva sljedećeg dana. Ja se naime nisam mogla sama dići, a nisu me otuširali na večer jer mi je bilo loše, pa nisam htjela da mi takvoj krvavoj nose djecu. Kad sam smogla snage oteturala sam na tuširanje i onda sam otišla vidjeti svoje bebače. Bili su tako slatki, ja sam se bojala da će biti izdeformirani zbog vakuuma, ali nisu, bili su krasne male pravilne bebice s čistom kožom, crnom kosicom i čim sam ih dobila počeli su se smješkati.
A baš i nisu bili tako mali. Lea - 3020, 50 cm, APGAR 7/9, a Ivan - 2930, 50 cm APGAR 6/9.
U rodilištu su dobili laganu žuticu, nisu morali ni pod lampu, naučili sisati jako brzo, pogotovo Lea. Na žalost ostali smo 10 dana, preventivno su dobili antibiotik zbog one moje infekcije s početka. Naravno da je na kraju sve bilo sterilno, ali ...
Oboje su imali ugruškiće u mozgu, kao posljedica blizanačke trudnoće, ali odmah su mi rekli da će se to vjerojatno apsorbirati vrlo brzo.
Deseti dan, ja već luda od bolnice, dječija vizita, liječnica otpusti Leu i krene pregledavati Ivana. Kad sam vidjela da ga malo predugo sluša, smrzla sam se. Okrenula se prema meni i rekla 'mama, ja čujem šum na srcu, moramo to pregledati'. To mi je bio konačni udarac. Kad su svi otišli iz sobe rasplakala sam se od svega, činilo mi se da nikad nećemo otići kući.Na sreću, iako je bila subota, uspjeli su ugovoriti UZV srca na Rebru u nedjelju i napokon smo svi otišli kući. (Svi su se zaista potrudili da što prije to obavimo)
Jedina prednost od dugog boravka u bolnici bila je što su pupkići otpali u bolnici.
Zaključno, meni porod nije bio strašan iako možda tako izgleda. Bol je bila podnošljiva, ono što je bilo strašno je bio strah hoćemo li svi izaći živi i zdravi na kraju i bio mi je stresan boravak u bolnici. Jedva sam čekala da dođem doma i da se oribam u svojoj kupaonici i legnem u normalni krevet. Imali smo sreće što toga dana nije bilo gužve u rađaoni, pa su nam se svi mogli potpuno posvetiti. Da je bilo kao prethodnih dana, po nekoliko žena, pola osoblja na godišnjem ....
Na sreću, prošlo je. Da sam malo mlađa, mislim da bih se odlučila na još djece. Ovako, tko zna ...
Iz bolnice sam izasla 15 kg lakša, sa dvije slatke male bebe. Odmah smo našli zajednički jezik, sami se hranili i kupali. Nakon tjedan dana bili smo sami muž i ja s njima mjesec dana, a nakon toga, muž se vratio na posao, ja sam sama s njima i super se snalazimo. Još uvijek uspijevam dojiti jedan obrok, jedno izdajanje, a ostalo Milumil1.
Moje bebe danas su tri mjeseca i tjedan dana i imaju Lea 63,5 cm i 7200 g, a Ivan 64 cm i 7400 g.. Za sad su sve kontrole uredne, oni su vesela i dobra djeca i sva muka se isplatila.
Ono što mi je falilo i što ne mogu prežaliti je što ih nisam mogla pozdraviti onaj tren kad su se rodili, ali mi to nadoknadujemo svaki dan tisuću puta.
Nadam se da će moja priča nekom pomoći, pogotovo nekoj neodlučnoj budućoj mami kakva sam i sama bila. Vjerovali ili ne nije tako strašno kao što izgleda.
