Jelenina priča
Termin poroda bio je 9. listopada i, uvjerena da će se moj Teo požuriti, s obzirom na ritam kojim sam živjela u trudnoći, veliko spremanje, pripreme za njegov dolazak, frizer, pediker, prestanak trudničkog plivanja... i sve ostalo je bilo gotovo i spremno već početkom mjeseca.
Oko 27. tjedna završila sam u bolnici s trudovima, temperaturom i jakom bolovima. Na svu sreću sve je zaustavljeno, no Teo se okrenuo naopačke, nogama na dolje. Počela sam raditi vježbe za to, glavom prema dolje, klečeći, stražnjicom na gore i nakon par dana je uspjelo i sve se vratilo u normalu.
Dani su mi se vukli kao godine, svaki mali pomak u trbuhu i već sam skakala. No, ništa od akcije. Na dan termina doktor mi kaže da još ništa na vidiku, pa ako se ništa ne dogodi do tjedan dana kasnije tj. utorka 16. listopada, moram doći s torbom i ostati u bolnici. To mi se nimalo nije sviđalo, no rekli su da se s prvorotkinjama ide na sigurno.
Probala sam sve moguće ne bi li se porod pokrenuo odnosno sve što je zabranjeno do zadnja dva tjedna trudnoće - nošenje teškog, duge šetnje, izmoriti se brzim hodanjem, no ništa. Tako je taj moj zadnji trudnički tjedan bio ispunjen i iščekivanjem, srećom, brigom i povremenim trudovima relativno bolnim od 2-3 sata, uživajući u šetnjama s mužem Yamom, nabavci detaljčića, planiranjem. slikanjem i sl. i strahom hoće li sve biti kako treba. Kako se približavao utorak, taj strah je bio sve veći i već sam bila sigurna da neće sve biti kao u knjigama, jer zašto bi mi Teo inače toliko kasnio?
Posljednji vikend smo se vozali okolo na njegovom biciklu (u Osaki je gotovo nemoguće prometovati autom ), i nakon nekog vremena mi se učinilo kako mi stalno nešto curka. U subotu navečer je to bilo obilnije, no ni traga krvi, bez mirisa, bezbolno, pa sam bila uvjerena da to mali Teo sjedi na mom mjehuru, pa urin kapka.
No, u nedjelju se to nastavilo i sad me već primila frka, što ako je to puknuo vodenjak i kako znati, pa moralo bi boljeti... I tu sam se oslonila na forum Mame & bebe. Po savjetu cura trebala bih to provjeriti papirnatom maramicom i tako sam i napravila pred spavanje. Kad sam se probudila oko 4 ujutro u ponedjeljak, nakon samo tri sata sna, čim sam se digla osjetila sam jači izljev, maramica mokra, no i natopljena krvlju.
Sad sam osjetila i trudove, znala sam da su to oni pravi jer takvu bol nisam osjetila ranije, sve popraćeno bolom u križima poput PMS-a i u donjem dijelu trbuha. Sva uzbuđena probudila sam Yamu koji je spavao na podu posljednjih mjeseci kako bismo moj trbuh i ja imali dosta mjesta u krevetu i da me ne bi lupio u snu, i počele su pripreme za odlazak u bolnicu.
Čitajući priče, iskustva, znala sam da se to neće dogoditi tako brzo, pa da probam ostati doma što dulje mogu, mjereći ih, a i krv se smanjila pa sam mislila sve je OK. Popila sam svoju bijelu kavu, pojela bananu, istuširala se, oprala kosu, izdepilirala se, a Yama se nije mogao načuditi mojoj smirenosti, požurujući me u strahu.
Uzbuđeno sam zvala mamu i tatu u Hrvatskoj, sestru na Fuerteventuri, bili su svi uzbuđeni, hrabrili me, i nakon toga u smijehu i suzama od uzbuđenja oko 7 krenuli smo prema bolnici. Nisam mogla vjerovati da se napokon sve bliži cilju, sjetila se dana kad sam saznala da sam trudna ( Yamin rođendan ) i stavila dva pozitivna testa u papir s vrpcom Yami kao dar, njegovog iznenađenja, mojih suza radosnica i osjećaja da zaista nikad nisam bila sretnija.
U taksiju mi više ništa nije bilo smješno i nadala sam se kako ću se svaki tren probuditi u krevetu, jer ipak još kao nisam spremna.
Stigli smo u bolnicu, i nakon pregleda dežurnog liječnika, utvrdio je da mi je vodenjak puknut već dulje vrijeme i da je isteklo dosta plodne vode, pa smo napravili test kako bismo utvrdili da nije ušla kakva bakterija, i na svu sreću nije.
Priroda se pobrinula za pražnjenje crijeva, pa nije bilo potrebe za klistirom koji inače nije obavezan i daje se samo na zahtjev trudnice. I budući da je monitor pokazao da su trudovi svakih pet minuta, otvorena dva centimetra, presvukli su me u bolnički kimono i smjestili smo se u rađaonicu.
Velika soba, ružičasti zidovi, klimatizacijski uređaj, stolac za trudove, pokretni krevet, manja sofa za supruga (samo za sjedenje) i sve potrebno za porod. Pojeli smo doručak i prepustili se slušanju Teovog srca i praćenju trudova dišući zajedno.
Kad su trudovi počeli svake tri minute, bila sam otvorena četiri cm. Već smo se ponadali da će skoro, no nisam ni slutila kako smo još daleko od cilja. Oko 20 sati stigli su njegovi roditelji i sestra, još smo mogli razgovarati, večerali smo, i nadali se malo sna, no u noći su počeli vrlo, vrlo jaki trudovi, otvorena 5 cm, Yama me masirao, disao sa mnom iako više nisam bila sigurna na kojem smo dijelu, bio je stvarno super i nevjerovatno mnogo mi je značilo što je bio sa mnom. Ljutile su me sestre koje su rekle da je tek počelo, a ja sam si mislila da će biti super ako izdržim još koji sat. Najgore je bilo ići na WC.
Ujutro oko 9 sati doktor je rekao da sam otvorena oko sedam cm. TEK!!!! Bila sam ljuta na samu sebe, sva ta bol i kako to tako dugo traje, i knjige u kojima piše da sve traje do 12 sati (napomenula sam si kako ću knjigu baciti čim se vratim doma).
Njegovi su me došli vidjeti, no više nisam mogla normalno sjediti, već šećući po sobi, ili na stolcu, nema šanse za doručak. Nekako sam tražila položaj da toliko ne boli iako sam znala da što više boli to mi je Teo bliži. I sve je to super. U pauzi između trudova. Par žena s drugom bebom stiglo je i rodilo u par minuta, jedino ja nikako. Već smo oboje bili umorni. Pomagali su mi oblozi, sjedeći položaj. Užasavala sam se pregleda, jer nakon što bi liječnik provjerio koiko sam otvorena (u 11 sati osam cm), došla bi serija jakih dugih trudova.
U međuvremenu je pritisak na dolje postao neizdrživ, kao da moram na veliku nuždu. Kako još nisam smjela tiskati, sestra je uputila Yamu da u trudu pritiska analni otvor kako bi se potreba za tiskanjem smanjila, a nakon sat vremena je donijela golf lopticu (!!!) kako bi je "montirala" tamo umjesto Yamine ruke.
Oko 14 je doktor rekao da sam otvorena 9 cm i u trudu me otvorio skroz, pa napokon mogu tiskati. Jeeeee, napokon... Moj najdraži dio, inače imam vrlo jak stisak, pa sam znala da će od sada biti lakše. I istina, izmorilo me tiskanje, no više nisu trudovi boljeli i samo sam mislila kako moram što prije pomoći Teu da izađe iz tog uskog prostora da se ne pati jadničak. Yama je gledao, hrabrio me i oko 15.30 ugledao malo Teovog tjemena, što mi je dalo još više snage i napokon sam shvatila da zbilja rađam i da je sve stvarno.
U 16.10 sam u prejakom tisku strgala nogama donji dio kreveta koji bi inače ionako razmontirali, stavili su držače, doktor obavio epiziotomiju u trudu i napokon primio glavicu.
U još jednom trudu je izašlo i cijelo tijelo, Teo zaplakao i nakon prerezane vrpce vidjela sam ga tako malog, ljubičastog, predivnog, misleći: «Bože, pa ovo je moja beba». Stavili su mi ga kratko na grudi. Yama je presretan, zatečen, odnio Tea na pranje i presvlačenje i u to vrijeme i pokazao ga roditeljima koji su također čekali cijelu noć u bolnici.
Naš mali dugoočekivani Teo rodio se 16. listopada, u utorak, 3660 grama i 49,6 cm.
Za vrijeme šivanja i ostalog više me ništa nije boljelo, osjećala sam se kao da nisam prošla 36 sati i 41 minutu poroda!!!!
Razgovarala sam s doktorom potpuno prisebna, šalili se, smijali. Nakon toga su Tea odveli u sobu s ostalim bebama za prvu noć, nazvala sam svoje i nakon podijeljenog veselja, s infuzijom nakon večere, odspavala sam dva sata. Probudili su me za prvu šetnju oko ponoći do sobe u kojoj sam bila sama.
Proživljavala sam sve iznova u glavi i činilo mi se kao da je sve prošlo relativno brzo, istina vrlo, vrlo bolno, no sad to više ništa nije bilo bitno. On je napokon bio tu. Ujutro su me probudili oko 8 sati za prvo dojenje, koje je bilo vrlo bolno za bradavice, no dirljivo do suza, prvi put sam ga držala, dojila, pogledao me, trepnuo... Neopisivo iskustvo. Iako nesigurna, preplašena, odvela sam ga u svoju sobu i počeli smo se upoznavati.
Yama je proveo s nama cijeli dan, sve troje smo spavali na mom uskom bolničkom krevetu, presretni.
Prva dva dana bila sam prepuna energije, sve je bilo super, ništa nije boljelo, trbuh nestao, WC nije predstavljao problem. No, nakon toga naglo me svladao umor, strah, panika i želja da pobjegnem. Hoću li znati biti dobra mama?
No, dani uz njega u bolnici, dojenje od kojeg nismo htjeli odustati bez obzira na ispucale bradavice i mogućnost da ga zagrlim u bilo koje vrijeme dali su mi samopouzdanje. Svakim novim danom uživamo u njegovim promjenama, osmjehu, plaču, gugutanju, predivnom ritualu dojenja... I sve se više volimo.
Bolnica je bila super, hrana, osoblje, predavanja, pripreme, liječnik... Nije mi žao niti jednog jedinog jena i sad mi je jasno zašto to toliko ovdje košta, zbilja vrijedi. Još nam je teško vjerovati da je to predivno malo stvorenje naša beba, i pokušavamo živjeti neopterećeno svaki dan. Još nas toliko toga čeka i veselimo se.
Trudnoća je bilo predivno iskustvo, porod također poseban i jedinstven, a život s malim Teom čaroban.
