Ivanina priča
Najljepše Valentinovo u mom i suprugovom životu, doktor je potvrdio da sam u drugom stanju. Baš kao što smo planirali, nakon 2 godine braka dobit ćemo bebicu.
Trudnoću poput moje poželjela bih svakom. Devet prekrasnih mjeseci, bez ikakvih problema, čak bez jutarnjih mučnina i trudničkih želja.
Dolazak bebice na svijet predviđen je za 6. listopada 2002. godine. Međutim, naše je dijete odlučilo malo duže ostati u trbuhu, a ja sam svima oko sebe počela govoriti da sam se odlučila “strpiti” do 10.10. jer mi se taj datum sviđa.
Dva dana prije termina bila sam na amnioskopiji. Plodova voda lagano mliječna, otvorena 1 prst, dan poslije termina nalaz isti. Iduću noć počele su kontrakcije, od 4.30 do 7.30 ujutro uredno svako 3 minute. Ni sama ne znam zašto tada nisam otišla u rodilište, ali izgleda da sam ipak dobro postupila. Iza 7.30 razmak između trudova postajao je sve duži, da bi na kraju trudovi potpuno prestali. I tako su prošli taj dan i iduća noć s tek povremenim kontrakcijama. Sljedeće jutro (9.10.) naručena sam ponovno na amnioskopiju. Plodova voda i dalje lagano mliječna, ali ovaj put otvorena 5 cm. Doktor me poslao kući i rekao da na prve ritmičke trudove od svako 10 minuta idem u rodilište, jer bi porod mogao ići jako brzo. Tijekom toga dana imala sam opet povremene kontrakcije.
Ponoć je prošla, “došao” i “moj” datum 10.10., a s njime već negdje oko 1 sat i trudovi svako 4 minute. Odlučila sam još malo pričekati, u međuvremenu sam provjerila po tko zna koji put jesu li sve stvari za rodilište u torbi, potom smo se spremili i uputili prema rodilištu. Na prijem smo stigli u 2.30. “Dobra večer, imam trudove svako 4 minute, došla sam roditi, je li gužva?”, upitala sam sestru na prijemu, kao da bih se vratila kući da je kojim slučajem bila gužva. “U rađaoni nije, ali je odjel pun”, uslijedio je odgovor. No, meni je tada samo rađaona bila važna, o pomoćnom krevetu ću se brinuti nešto kasnije. Nakon upisivanja podataka i oblačenja roze bolničke spavaćice došao je težak trenutak kada je trebalo pozdraviti muža, nasreću pripremila sam se na to, pa je bilo manje bolno nego što sam i sama očekivala.
Prije smještanja u predrađaonu prošla sam naravno pripremu, odnosno klistiranje i satak vremena šetala po hodniku. Bilo je malo dosadno, ali lakše nego ležanje s trudovima. Oko 4.30 smještena sam na krevet u predrađaoni i priključena na CTG. Nitko mi nije rekao da moram ležati na leđima, pa sam se okretala i namještala po vlastitoj želji, pritom pazeći da se čuju otkucaju djetetovog srca. Ležala sam tako, a između trudova i malo spavala, do oko 7 sati kada me doktor pregledao, i dalje otvorena 5 cm, i dalje ležanje, a pritisak u zdjelici sve veći.
Iza 8 sati došla je nova smjena doktora, rekla sam im da osjećam sve veći pritisak, uslijedio je pregled i 7 cm otvorenu smjestili su me u boks. Točno u 8.30 doktorica mi je pukla vodenjak i dala mi drip. Nakon toga su trudovi postajali sve jači sa stalnim nagonom za tiskanjem, no babice to još nisu dopuštale. Uskoro više nisam mogla izdržati, pozvala sam babicu i rekla joj da sad stvarno mislim da je vrijeme za tiskanje. Pogledala me, dala mi kratke upute i krenuo je izgon. Nakon par jakih trudova i tiskanja u 9.05 svijet je ugledao Bruno. U babičinim rukama prema mom trbuhu krenulo je nešto okruglo, sluzavo, kako sam očekivala da će cijeli porod biti puno duži i bolniji, ni na kraj pameti mi nije bilo da je to moja beba, pa sam na pitanje šta je to, dobila odgovor “glavica”. rekli su mi da sam rodila sina, uskoro sam čula i prvi plač.
Bruno me na prvi pogled podsjetio na muža. Sad više ne znam je li zbog sličnosti ili zbog toga što mi je muž nedostajao. Prerezali su mu pupčanu vrpcu i stavili ga na kolica kraj kreveta na kojem sam ležala. Bio je skroz sitan i sladak, poškakljala sam ga po tabanu, malo ga uspjela pogledati i onda ga je sestra odnijela na kupanje i pregled. U međuvremenu su mi postavljali bezbroj pitanja, čekala sam samo kad će me pitati koliko smo darova dobili na vjenčanju.
Uskoro je medicinska ponovno donijela Bruna, rekla je da je težak 2800 g, dug 48 cm, APGAR 10. Naslonila ga je na moje prsi, uspjela sam ga još kratko pogledati, poljubiti i onda su nas ponovno odvojili. Uslijedio je porod posteljice, šivanje epiziotomije, sat vremena promatranja u predrađaoni i potom smještaj u sobu. Na sreću, odmah sam dobila normalan krevet i smještena sam na prvu jedinicu, kažu najbolju u splitskom rodilištu.
Osoblje u bolnici zaslužuje sve pohvale. Bruna sam nažalost na dojenje dobila tek u 21 sat, sestra mi je u početku pomogla, a poslije smo se sinčić i ja uhodavali sami. Kad bi nešto zapelo u pomoć bi najčešće priskočila cimerica, kojoj je beba koju je rodila treće dijete, jer teško je i sestrama uvijek biti u blizini.
Očekivala sam “čvrst” raspored dojenja svako 3 sata, međutim, sestre su stvarno bile susretljive, donosile su nam bebe češće od toga i ostavljale ih dosta dugo s nama. Ako bi Bruno plakao kad nije vrijeme za hranjenje dovoljno je bilo zamoliti sestru i dobila bih ga na podoj.
Nažalost, Bruno je drugi dan dobio laganu novorođenačku žuticu, postao je sve uspavaniji i manje zainteresiran za hranu. Buđenja potezanjem za nosić i sličnim metodama uglavnom nisu pomagala, pa su sestre uvele dohranu adaptiranim mlijekom. Bruno je tako dobio bočicu, a mama probleme s prsima. Izdajalica je na sreću smirila stvar i spriječila upalu, no ništa nije moglo smiriti moju strepnju i iščekivanje kakvi će biti nalazi bilirubina, posebno kada se približio dan odlaska kući. Dvije noćne fototerapije bile su učinkovite i treći smo dan ipak mogli kući. Tata je napokon mogao vidjeti sinčića i uživo, a ne samo na fotografijama…, no tu je već početak nove priče.
I na kraju moram reći da sam u gotovo svima “prestrašnom” splitskom rodilištu, ja imala dobro iskustvo. Možda su me priče drugih toliko prepale, da sam očekivala puno gore stanje, možda sam manje zahtjevna od drugih, možda sam samo imala sreće…, ni sama ne znam, morat ću još jednom provjeriti.
