Ivančičina priča
Dakle, nagoviješteni termin od strane ginekologa bio je 01.10.02. Dva dana nakon toga ginekolog mi je rekao da ću morati ići na carski rez jer sam bila otvorena svega 1 cm, glavica nije bila smještena u zdjelicu (ili ti ga angažirana), cerviks nimalo skraćen, od trudova ni T..Uhvatila me je totalna panika jer do tada mi nije bilo ni na kraj pameti da će moj trudnoća završiti carskim rezom.
Otišla sam u bolnicu dogovoriti se za carski, gdje mi je i drugi doktor potvrdio da će "to morati na carski" što prije to bolje. Odlučila sam još malo čekati i otišla po treće mišljenje. Treći doc mi je rekao da nitko mene ne može prisiliti na carski rez, te da postoji mogućnost indukcije poroda koja vrlo vjerojatno može završiti carskim s obzirom na sadašnje stanje. Rekao je da je to moja odluka, moj rizik i odgovornost i da se moram odlučiti SADA. Rasplakala sam se i rekla mu neka bude carski onda.
Dakle, na naručeni datum 09.10. dođem ja u bolnicu na pripremu za carski i porod se trebao dogoditi drugi dan ujutro. Nakon što su mi izvadili krv, obavili CTG, EKG i ostale pripreme, doktor me je još jednom pregledao i gle čuda, čovjek ne može vjerovati i zove drugog doktora da ga pita za mišljenje s riječima "ovo mi je carski za sutra". A ovaj će njemu "to ti je za porod, 5 cm je otvorena".
I tako odoh ja na pripremu za porod: brijanje, klistiranje sva sretna pjevajući ponovo na CTG – tu i tamo neki trud se pojavljuje. Presretna jer biti će to ipak prirodni porod!!!
Oko jedan popodne su me polegli u predrađaoni i spojili na drip, a onda je počeo ROCK 'N' ROLL, trudovi šibaju a ja u onim pauzama razgovaram na mobitel. Oko 3 su me odprašili u rađaonu, a neposredno prije probušili vodenjak. I eto mene u rađaoni hopšem na onoj lopti i umirem od bolova, tada dolazi moj muž obučen u zeleno i pomaže mi skakati na lopti. Molim ih da me maknu s lopte, oksitocin juri mojim venama, a u onim stankama trudova od 7 sekundi padam u san i haluciniram...A onda je počeo ON...nagon za tiskanjem...a oni mi ne daju da tiskam...što zbog toga što nisam dokraja otvorena, što zbog toga što čekamo da se oslobodi stol gdje ću roditi (šivaju ženu) pošto iz nekog razloga nisam mogla roditi u tom trećem boxu u kojem sam bila. To je bilo strašno i bolno i molila sam ih da dođu, da moram tiskati, da moram roditi, da ne mogu više izdržati. Želja mi je bila uslišana tek za jedno pola sata, a onda sam morala hodati do prvog boksa u najjačem trudu što postoji.
Na novom stolu mi opet prikapčaju CTG i govore mi "ajde sad tiskaj najjače što možeš» i ja tiskam i vrištim i ponovo tiskam i držim se za svoja koljena, IZAŠLA GLAVICA muž mi govori, a ja ne razmišljam o ničemu nego samo o tiskanju i ne znam odakle čupam snagu za još tiskanja i ONDA SAMO ODJEDNOM sve prestane i vidim NJU ispod sebe kako leži na stolu sa pupčanom vrpcom oko vrata. Kao da je netko rukom maknuo onu strašnu bol i kao da nije ni postojala. Daju mi je na ruke i ljubim ju i ne vjerujem kako je lijepa...tata odlazi u suzama...a ja ponovo tonem u san sa smiješkom na licu....
Tu istu večer donose ju prvi puta na dojenje, onako malu u bijelom jastuku s krvavim očima...
Treći dan boravka u bolnici dobivam temperaturu, zatim odlazim na vaginalni UZV gdje konstatiraju da je ostao komadić posteljice. Prepisuju mi terapiju klavocina – u žile, garamicina i ergometrina – u dupe. To straaaašno boli... Svakih dva sata sam dobivala neku inekciju. Da bi nakona 7 dana doktori ipak odlučili da moram ići na kiretažu...ponovno uspavljivanje....Za dva dana je temperatura pala i taman kad sam se spremila da idem doma došla je pedijatrica i obavijestila me da se mala razbolila i da ne možemo još doma. Curio joj je sekret iz nosa, pa su joj kapali bivacin kapi u nos. Otišle smo doma tek 11 dan...
