Ivanina priča
Šesti mjesec 1999. godine. Prvi dan u mjesecu. Već ujutro vruće i sparno. Ustajem troma. Zovem svog supruga Maria da ustane i digne me iz kreveta. Rano je, a mi krećemo putem u bolnicu. Šutimo u autu, a on me kradom gleda i smije se.
Ogromna sam, noge, lice i ruke otečene. Nekoliko dana ranije kupio mi je papuče tri broja veće tako da se lakše krećem.
Sutra je taj dan.
Ponovno CTG. Doktor se smije. Ništa od toga, dođite opet za osam dana.
Tužno izlazim, sjedam u auto, a moje dijete veselo poskakuje. Sav radostan.
Osam dana kasnije moj rođendan, već ujutro u sedam budim svog supruga.
"Došao je taj dan!" Vičem da me bolje čuje.
Šuti i miran je.
"Da li te nešto boli?" Pita brižno. "Ne!" Odmahujem glavom.
Ponovno bolnica, CTG, još jedan pregled.
"Draga gospođo, dođite opet prekosutra. Još uvijek je sve kako treba biti!"
"Ali danas mi je rođendan i temin je bio 02.??" Sva uplašena pitam.
"Ne brinite, sve je u najboljem redu!" Pomalo smireno doktor mi opet objašnjava.
"I mi nekada pogriješimo u terminu".
Opet odlazak kući, a stvari ostavljamo u autu, oboje u nadi da će se to dogoditi baš noćas.
No, jutro i ništa novog. Samo se ja sve teže krećem.
Svi pitaju hoće li više, a ja govorim kako jednom ipak mora.
Pitanje je samo sati...
I u tome sam se prevarila. Jer niti nakon dva dana nije bilo ničeg novog.
Oko 15.06. već sam se zabrinula.
Strašno sam se rasplakala. Moj Mario još uvijek je bio smiren. Nježno mi šapuće: "18.06. te opet vodim u bolnicu, možda tada i ostaneš." Smije se.
"Samo bi me se želio riješiti!" Šmrcam.
"Hajde, pomisli kako je slonicama". Namiguje. "Sutra idemo u ribolov, to voliš najviše."
Klimam potvrdno. Možda se tada ipak nešto dogodi.
No, ribolov nije ništa promijenio. Da pala sam u vodu, uhvatila crvenperku. Ali niti kretanje nije izazvalo trudove.
Petak, već ujutro rano kao i sve dane prije parkiramo na starom mjestu.
Gledam u liječnika kao u suca i čekam presudu.
Molim u sebi da ostanem u bolnici. Pa što bude.
"Ostajete u bolnici!" Trgnula sam se na te riječi presretna.
Na hodniku mama i sestra, presuda mog suca glasi carski rez. Nisam se otvarala, a plodna voda mi je lagano tekla niz nogu.
Moj odani suprug krije da je tužan. Vodi me u sobu i jedva podiže u krevet. Mrsko mu je otići, a ja znam da mora ići na posao.
"Donesi bademe, tko zna hoću li danas ili sutra!". Zavjernički mu šapćem u uho.
Lagano me ljubi u čelo.
Eto moje mame i sestre. "U pola tri ideš na sekciju!" govori ona.
"Stvarno?" Pitam uzbuđeno. "Ne lažeš me?". Klima i šuti.
Suze joj u očima, ali ja nemam vremena da mislim na to.
Obje su uz mene. Majke odavno, a ja tek trebam postati.
Ushićena sam i zadirkujem medicinske sestre dok rade svoj posao.
Čude mi se, jer na mome licu nema straha, samo napeto iščekivanje i nestrpljivost.
Veliki sat pokazuje 14.40. Kolica dolaze po mene.
"Hajdemo gospođo u salu!". Ne marim na kolica, krećem na drugi kat pješice.
Bol me iznenadila. Šutim i penjem se. Mogla bih i trčati.
Ostavljam mamu i sestru. Čujem mamu kako plače.
Zelena prostorija i rado bih svima rekla da se požure.
No, sve je po protokolu, a moj osmijeh počiva na usnama.
Tama, a baš sam im htjela reći kako ću uskoro napokon vidjeti svoje dijete.
Svijetlo, plava uniforma iznad moje glave.
Usta su mi suha i tražim očima svoje dijete.
Čujem dubok glas.
"Gospođo B. čestitamo rodili ste zdravo, muško, donošeno dijete. 4150 težak, 52 dug. 10/10.
Ništa ne razumijem, pa pitam "Ali di je moje dijete?".
Smiješi se "Uskoro će te ga vidjeti!".
Eto moga supruga, sav u zelenom, brižno gleda u moje oči.
Htjela bih mu reći da nije nitko umro, već da se rodilo naše dijete, ali nešto me jako zabolilo.
Soba... Puno mama i njihova djeca. Svaka doji.
Opet veliki sat i čekam. Čekala sam 9 i pol mjeseci, pa mogu još i malo.
Eto "tete" nosi nešto.
"Hajde mama, prvo upoznavanje!" Drži ga ispred mene.
A on jedno oko zatvoreno, kao da namiguje i govori: "Sretan ti rođendan mama sa malim zakašnjem!".
Noge mu vire iz jastuka, napokon je u moj naručju, spava.
Gledam njegove male prste i sigurna sam. Bilo bi vrijedno čekati i godine.
