Ianova priča
Jednog vrućeg srpanjskog dana u 34 tjednu trudnoće, osjetila sam povremene bolove u leđima. Nisam im pridavala veliku važnost jer su me boljela gotovo od prvog dana trudnoće. Međutim, nakon nekoliko dana više nisam bila tako “cool”. Otišla sam na pregled i ostala u bolnici!
Nakon tri tjedna provedenih na "Patologiji trudnoće" O.B. "Sveti duh" gdje sam sa sobom "vukla” bocu infuzije, neprekidno punih 20 dana, došao je i taj dan - IDEM DOMA u 37 tjednu trudnoće!
Subota 19.08.2000.
Doma sam! Gdje da počnem? Dječja soba je oličena, krevetić na mjestu, sve je tip-top, ali nije dovoljno dobro za mog malog anđela. Sve sam ponovno oprala i izglačala. Na kraju dana sjetila sam se da bih mogla spremiti torbu za rodilište. Me ne, imam još vremena, uostalom nalaz iz otpusnog pisma više je nego dobar.
Nedjelja 20.08.2000.
Kakav lijep i vruć dan, mogla bih oprati auto i ujedno bih se malo rashladila. Na sveopće zgražanje ukućana i susjeda to sam i učinila.
Ponedjeljak 21.08.2000.
6 sati. Idem na WC po ko zna koji put i što je sada ovo? Nekakva sluz sa sukrvicom?!
9 sati - prikopčana na CTG, ležim u predrađaoni i čekam da mi se netko obrati. Ulazi babica sa britvicom i klistirom, ja naivno upitam, za koga je to ? One odgovori: pa nije valjda za mene!
11 sati - otvorena sam 4-5 prsti, "buše" mi vodenjak.
12 sati - kreću trudovi koje jedva osjećam, ali mene muči neprestana glad, samo o tome pričam i mislim kada sve završi kako ću se dobro najesti!
14 sati - smjestili su me u boks u rađaoni, stigao je i tata Robert sav uzbuđe i zbunjen. Gdje da stane ili sjedne? Što da radi? Kako da me hrabri? Pružio mi je ruku, pogledao me i mislio kako bi me mogao "pripremiti" za trud.
16 sati - Sve mi je kao u magli osim trudova, oni su stvarni! Osjećala sam da mi trnci prolaze licem i da mi trnu ruke, ali nisam imala snage reći! Sve što sam naučila o disanju pomješala sam i disala posve krivo i to je razlog trncima. Skupila sam snagu da cjelokupnom timu (2 doktora, 2 babice i tata) to saopćim. Dobila sam masku sa kisikom i sve je bilo puno lakše.
16,05 sati - Dijana! Dijana! - Začula sam glas babice - kada bude trud reci mi i dobit ćeš izlazni drip! Sada tiskaj! Jako!. Glas doktora - Idemo Dijana! Idemo kakati! Idemo još jedanput!
16,10 sati - Suze mog Roberta padale su mi po licu. Moj Ian je zaplakao. Zatim opet babica - MUŠKO! 51 cm! 3050 g! Apgar 9/10. Stavili su mi mog Iana na prsa mokrog, izmučenog i čupavog!
Moj Ian rođen je za 4 sata, za prvorotku odlično. Nisam oka sklopila ostatak dana i noći u rodilištu. Samo sam plakala od sreće. Naravno, poslije sam se dobro najela!
