Gogina priča
14. travnja 2000. trebao je biti termin mog poroda. Međutim, kako je moj liječnik i očekivao, on se zbio nešto ranije 5. travnja. Sve što mi je rekao, dogodilo se točno tako. Puna povjerenja u njega, iako me bilo beskrajno strah nečega što ću po prvi put u svom životu iskusiti, ipak me uspio uvjeriti da je to "sasvim prirodna stvar".
Čitav dan prije 4.4. od jutra sam se čudno osjećala i, iako me tijekom čitave trudnoće konstantno nešto boljelo, imala sam predosjećaj da je porod otpočeo. Osjećala sam, kasnije sam to zaključila, cijelo vrijeme lagane trudove koji nisu bili bolni, samo su se ponavljali otprilike svakih sat i pol tijekom cijelog dana. Kako živimo u blizini Petrove bolnice, nisam paničarila i čekala sam da se trudovi pojačaju, pa da "dignem uzbunu".
Međutim, trudovi se nisu pojačavali i tako smo, bez nade da će se porod dogoditi upravo te noći, budući tata i ja gledali film K-9000, koji je upravo u to vrijeme stigao u videoteke. To sam dobro zapamtila jer je nakon što je počela odjavna špica filma, vodenjak puknuo i to je bio znak za odlazak u bolnicu. Stigli smo u 01.00 sat.
Nakon priprema (presvlačenje, klistir i ostalo) završila sam u boksu spojena na spravu koja mjeri jačinu trudova, a onda je došao i budući tata koji se od prvog dana trudnoće pripremao za sudjelovanje u dočeku malog čovjeka.
Trudovi su dolazili svakih 5 minuta već tijekom pripreme kad sam bila otvorena samo 2 prsta, tako da su kad sam ležala u rađaoni bili već svake 2-3 minute i to dosta jaki. Razmaci između trudova su se činili kao sekunde, a trudovi kao sati. Usprkos tome, ne znajući koji je intenzitet najjačih trudova, pokušavala sam do zadnjeg trena stiskati zube i šutjeti, što mi je u velikoj mjeri i uspijevalo. Kako su liječnici očekivali porod od barem 5-6 sati, nisu previše pažnje obraćali na mene i tatu, samo je netko dva ili tri puta ukupno do poroda provjerio intenzitet i učestalost trudova. I tako sam ih sve iznenadila, kad je, nakon dva sata provedena u rađaoni (od 03:00 - 05:15), tata otrčao u hodnik i tražio da liječnik dođe "uhvatiti" malca koji je odlučio izaći.
Pouzdavala sam se u priče kako porod jest bolan, ali "kad vidiš bebu, sve zaboraviš". No, meni je trebalo malo duže da se saberem. Šokirala me ljubičasta boja malog čovjeka koji je tog trena ugledao svijet, zaplakao i kad su mi ga dodali da ga primim, žmirnuo okicama kao da kaže: Mama, pa toliko sam čekao da te vidim!
Ipak, tata nam je bio puno sabraniji!! On je bio najbolja pomoć koju sam u tim trenucima mogla imati, a danas priznaje da je to doživljaj koji se ne može ni sa čim usporediti.
Loše obavljeno šivanje epiziotomije, tjedan dana provedenih u bolnici radi žutice i još neka druga iskustva koja bih najradije zaboravila, danas su prošlost koje se ipak samo ponekad sjetim.
Fran sa svojih 9 mjeseci danas u meni budi osjećaj da, ponosna na sebe, kažem: pa i nije bilo tako strašno.
