Gogina priča ili kako je Mihael došao na svijet
Kad sam ostala trudna nitko nije bio sretniji od mene. Odmah sam se ubacila u trudnički film – počela sam paziti na prehranu i nastojala se što više kretati. Nisam mogla ni zamisliti da bih morala preležati trudnoću. Krenula sam i na “mama gimnastiku” u Klub trudnica Sveti Duh sve samo da ostanem u što boljoj kondiciji. Negdje sam pročitala da aktivne trudnice imaju lakši porod i čvrsto sam vjerovala u tu ideju. Na žalost, nije sve ispalo onako kako sam priželjkivala.
Termin poroda bio mi je 17.10.2001. Pred kraj trudnoće počele su se događati nezgodne stvari – jako mi se sakupljala voda u organizmu pa sam nabubrila. U zadnjih mjesec i pol dobila sam 8 kg – jednako kao i u svih prethodnih mjeseci zajedno. To i ne bi bilo zabrinjavajuće da mi nije tlak počeo varirati. Zato sam od ginekologa dobila tablete za uravnotežavanje. No te tablete kao nuspojavu uzrokuju bradikardiju pa mi je od njih bilo zlo tako da ih i jesam i nisam uzimala.
Tjedan dana prije termina otišla sam na rutinski pregled u KB “Merkur” gdje sam namjeravala roditi. Tek toliko da mi snime CTG i provjere jesam li se polako počela otvarati. Već mi je bilo svega dosta, nalikovala sam na vodeni balon, nisam mogla spavati i trnule su mi šake. Priželjkivala sam porod više od svega, a moj mi je ginekolog rekao da sigurno neću tako skoro. U bolnici me dočekao šok. Rekli su mi da dijete ima prespore otkucaje srca (bradikardiju) i da treba pod hitno izvesti carski rez. Imala sam i tu nesreću da je dežurni liječnik bio prilično paničan i uopće nije slušao što sam mu govorila. Pregledao je moju trudničku knjižicu i gotovo počeo urlati zašto mi nije liječen visoki tlak kroz cijelu trudnoću. Stvarno, na svakoj trudničkoj kontroli imala sam povišeni tlak, a sve to zbog hipohondrije. Ja spadam u onu kategoriju ljudi koji se razbole od same pomisli na doktore, pa radije k njima ne odlaze čak ni kad ih trebaju. To je valjda i glavni razlog zašto nisam studirala medicinu. Kad se sjetim da će mi mjeriti tlak osjetim ga kako se prišulja, napravi mi pritisak prvo u prsima, pa u glavi, pa zašumi u ušma… Tako mi je kroz cijelu trudnoću svaki dan tlak kod kuće mjerio suprug. I uvijek je bio nizak osim u onih zadnjih mjesec i pol. Imala sam svoju bilježnicu, ali dežurnom to ništa nije značilo. Kao da je prvi put čuo za tako nešto. Odmah sam ga upisala među nesimpatične i među njima je i danas.
Kako bilo da bilo, pokušali su me uplašiti. Odmah sam završila u pripremi na brijanju i klizmi. Naravno, zajedno sa dlačicama ostala sam i bez dobrog komada kože. Toliko sam željela brijanje obaviti kod kuće, ali očito Bog nije tako htio. Poslali su mi i anesteziologa na razgovor. Žena me pitala kad sam zadnji puta jela. Nisam se sjećala, a oni su odmah zakolutali očima. Što je čudno u tome da se ne pogleda na sat kad si gladan. Ionako sam planirala ručati kasno kad se suprug vrati s posla, pa sam pojela samo salatu.
Nakon svega su zaključili da me ipak neće rezati odmah nego će pričekati sljedeći dan da napravim Color-Doppler. Ali za svaki slučaj dobila sam infuziju i bila sam pričvršćena za CTG do otprilike jedan u noći. Tako je otpočeo moj boravak u bolnici. Bila sam u sobi broj 2 točno nasuprot rađaone. Točno sam mogla izbrojiti koliko se djece rađalo na dan. Prvo urlik pa plač. Razmišljala sam hoću li i ja tako. Joj!
Drugo jutro napravili su mi Color-Doppler i zaključili da nema razloga za brigu. Dijete je dobro, a bradikardija je posljedica lošeg lijeka (!!!) i nakon nekoliko dana promatranja ići ću kući. Promijenili su mi terapiju za tlak, bila sam na kardiološkom pregledu i sve se ubrzo normaliziralo. No već sljedeće jutro ispao mi je sluzavi čep. Znala sam da se to može dogoditi i tjedan-dva prije poroda, ali ipak sam se nadala da neću morati tako dugo čekati. Nisam osjećala nikakve trudove, ali uzbuđenje je bilo tu. Drugo jutro mislila sam da mi je pukao vodenjak, no na moje razočaranje liječnik je rekao da je to još uvijek samo sluz. Bolnica kao bolnica nije mjesto gdje bi čovjek poželio boraviti, ali meni sve u svemu nije bilo loše. Osoblje je bilo simpatično i uglavnom dobre volje, a imala sam i dobre cimerice. Bile smo strašna ekipa i dizale moral jedna drugoj. Kako KB “Merkur” nema onu klasičnu predrađaonu, u tu svrhu je služila naša soba. Svaki dan smo nas tri “stalne” ispratile pokoju “prolaznu” onih nekoliko metara do boksa. Kako sam jedino ja prošla trudnički tečaj držala sam curama instrukcije iz disanja. U bolnicu sam ponijela nekoliko knjiga i najdeblji enigmatski časopis koji sam mogla naći u gradu, ali naravno, ništa od toga mi nije bilo potrebno.
Svako jutro oko pet sati jedna po jedna iz sobe išle smo na CTG. Bila je nedjelja, ali u bolnici to je dan kao i svaki drugi. Nešto prije jutarnje vizite osjetila sam nekoliko slabih i nepravilnih trudova. Nisam se previše uzrujavala misleći da su “lažnjaci”. No trudovi su se i dalje pojavljivali pa su me opet prikopčali na CTG i pregledao me liječnik. Rečeno mi je da to još nije ništa i da sam jako malo otvorena. Odlučila sam se ne uzbuđivati. Do ručka koji je oko podneva, već sam dobro puhala a trudovi su imali učestalost 6-9 minuta. Do posjeta oko 16 sati već sam se savijala od boli. A ja sam mislila kako imam jako bolne menstruacije! Bože, ovo je bila katastrofa! Dobro je da sam znala ispravnu tehniku disanja pa sam uspjevala koliko-toliko kontrolirati bol. Takvu me na hodniku sreo liječnik i odveo na pregled. Užasno iskustvo – pregled u vrhuncu truda, osjećala sam se kao kad u crtiću mačku Tomu oči na federima ispadnu iz duplji pa se vrate. Boli me još kad se samo sjetim toga. Doktor mi je rekao da sve to još može stati, ali da ću vjerojatno roditi rano ujutro. Mislila sam da se šali jer mi je već bilo prilično gadno. Trudovi su bili već svake 2-3 minute i trajali gotovo minutu. Dobila sam uputu da sa suprugom šetam po bolnici sve dok budem mogla.
U posjete su mi sa suprugom stigli šogor i šogorica i sama u sedmom mjesecu trudnoće. Nije joj bilo baš svejedno kad me vidjela u onakvom stanju. Tako smo mi šetali do vrha zgrade, pa do prizemlja i nazad. Sve dok me nisu pozvali ponovo na odjel jer je bilo vrijeme za terapiju. Rekla sam mužu da se spremi jer noćes rađamo. Kao i svaki pravi tata obećao je biti prisutan u najljepšem trenutku. Nastojala sam se odmoriti i pripremiti na najteže, ali bilo je teško. Oko pola osam molila sam cure da pozovu sestru da mi da injekciju jer su mi se trudovi počeli spajati. Samo vrhunci, nikakvih popuštanja. I dobila sam je, ali opet ništa od pokušaja relaksacije. Pola sata kasnije došljapkala sam u rađaonu gdje je sjedila dežurna sestra, a niz nogu mi se cijedilo. Ode vodenjak. Doktor me samo zabrinuto pogledao i “utješno” rekao: “Nije dobro, vi ste mi još premalo otvoreni.” Pogodio me mrak. No nakon pregleda (opet oči skaču kao u crtiću i to se ponovilo još nekoliko puta tijekom noći) zaključio je da je bolje nego je očekivao, oko 4 cm. Moje sjajne cimerice pozvale su mi supruga i spakirale stvari dok sam ja prolazila sve one užase ponovnog klistiranja, povraćanja i osjećaja totalne nemoći. Očekivala sam da ću se nakon čišćenja još moći oprati (prilično sam gadljiva oko tih stvari), ali nisam mogla ni ustati s WC-a. Uopće ne znam kako su me ubacili u boks i prikopčali na CTG. Samo znam da me ona traka užasno smetala, kao da mi je kočila trud i sve me još jače boljelo. Molila sam da mi to maknu (još sam se i ukočila u onom famoznom “desni polubok” položaju pa me i to boljelo), ali nisu htjeli. Moja je sreća bila ogromna kad im se nakon nekoliko bolnih sati aparat pregrijao pa su ga htjeli-ne htjeli morali ugasiti. Između trudova sam spavala. U trudovima sam puhala kao lokomotiva i povraćala. Sestra me tješila da je povraćanje dobar znak jer onda trudovi otvaraju. Ja inače ne povraćam ni kad mi je najgore zlo. Nikad se u životu nisam osjećala jadnije. Oko deset navečer konačno su pustili budućeg tatu u boks. Koje olakšanje. Molila sam ga da me osvježi, a on me jadan zbunjen mlazom iz pumpice pogodio ravno u nos. Krasno, sad sam još ostala i bez zraka. No ubrzo je savladao vještinu i stvarno mi pomagao. I tako je to trajalo. I trajalo… I trajalo… Potpuno sam izgubila osjećaj za vrijeme. Samo mi se činilo da su trudovi sve rjeđi i slabiji. Počela me hvatati panika da je sve ovo mučenje bilo uzalud i da ću sve još jednom proći. Da stvar bude ljepša, od višesatnog dahtanja upalila mi se resica u grlu i počela me gušiti. Više nisam mogla disati na usta nego samo na nos. Bila sam sretna da me Bog poštedio i upale sinusa u ovom trenutku, pa mi je barem nos prohodan. To je bila specijalna modifikacija druge i treće tehnike disanja – nosno dahtanje. Ali išlo je. Nisam imala izbora. Dali su mi drip, ali ništa od njega. Kako sam sve vrijeme, još od prvog dana u ruci imala iglu od infuzije, zaštopala se i drip nije curio. Kad je procurio već je praktički sve bilo gotovo. Bilo mi je strašno spriječiti nagon na tiskanje kad nisam mogla normalno disati. U međuvremenu smjenili su se liječnici. Umjesto one ljudine koja me pregledavala pojavila se neka mala sitna doktorica. Da sam bila više pri svijesti možda bih se i zabrinula kako me tako nježno stvorenje može poroditi, ali bilo mi je svejedno. Samo sam se molila da sve što prije završi.
Konačno onaj blaženi sveti trenutak. Idemo u tiskanje! Prošlo je pet ujutro. Uputili su me kako postaviti noge, uprijeti se, postaviti bradu. Suprug je već spreman stajao meni iza leđa i čekao da me pridrži. No kad je sve krenulo, sestra ga je pozvala da dođe gledati. “Ona sad sve može dalje sama.” Dobro, zbilja sam mogla. Ne znam gdje li sam samo iščupala onaj zadnji komad snage za to. Kako je trud popuštao, popuštala sam i ja. Doktorica je vikala da moram još tiskati, a ja sam vikala da je prošao trud. Ona je rekla nema veze i naslonila mi se na trbuh. Ostala sam bez daha. Imala sam osjećaj da mi je netko na prsa spustio onu tešku nadgrobnu mramornu ploču. Zavrištala sam. Sestra je zarezala. I bilo je gotovo. Čula sam jedno “Plop!” i osjetila kako mi se između nogu zateže pupčana vrpca. Mali nije odmah zaplakao nego je kmečao dok mu nisu počistili usta i nos. Frški tata je zbunjeno stajao sa suzama u očima kad mu je sestra dodala škare i rekla: “Hajde tata da i vi budete od neke koristi!” Tako je on prerezao pupkovinu.
Dalje se sve odvijalo brzo. Sestra je izmjerila i izvagala malog Mihu. Dobar komad momka: 3870 g i čak 54 cm. Apgar 9/10. Hvala Bogu sve je OK. Rodio se na rođendan moje najbolje prijateljice i vjenčane kume, 15.10.2001. u 05.17 ujutro. Nakon nekih 20 sati trudova od čega 9 u boksu. Dobra sam. Naravno, prvo ga je dobio krajnje zbunjeni i zaplakani tata, a tek su ga onda stavili meni na prsa. Na žalost bila sam preumorna da posebno registriram osjećaje, ali znam da sam bila sretna.
Očekivala sam još nekoliko trudova da izbacim posteljicu, ali od njih ništa. Kad sam se zabrinuto obratila doktorici, samo mi je nježno stavila ruku na trbuh i posteljica je bila vani. Bila sam previše radoznala da propustim baciti pogled na to čudo koje je mjesecima čuvalo i hranilo moga Mihu. Sestra je bila susretljiva i pokazala mi je, čak mi je krenula objašnjavati što se sve provjerava i kako se držala za maternicu. To je bila prevelika znanost za jednu umornu rodilju i jedino se sjećam prvog dojma: nalikovala mi je na teleća jetrica. I mog supruga je asocirala na isto, a to mu je omiljeno jelo. Objesio je nos i potiho mi rekao kako je jučer imao jetrica za ručak. Ipak, nije mu se zgadilo.
Sretnog tatu izbacili su van, a mene zakrpali. Sestra i doktorica govorile su mi svaki korak što rade, ali to mi nije previše značilo. Noge su mi se tresle i bila sam hipersenzibilizirana pa sam unatoč anesteziji osjetila svaki ubod iglom. Ne znam koliko sam šavova imala, ali bili su besprijekorni. Dok je većina drugih babinjača kukala, ja sam mogla već isti dan plesati i sjediti. Sve dok se doma nisam okliznula na tepih i jedan šav mi se urezao u meso. Ali to je već druga priča. Kako bilo da bilo, uz moju moć cijeljenja, deset dana po porodu epiziotomija mi je bila tek sjećanje.
KB “Merkur” ima stalni rooming-in. Samo mi prvi dan bebu nisu ostavili da bih se mogla čestito odmoriti i ponovo stati na noge. Prvo dojenje bilo je grdo. Sestra je došla, stavila mi u ruke onaj smotuljak i uštinula me za bradavicu da sam vidjela sve zvijezde. Utrpala ju je bebi u usta i rekla: “Mama, to vam je to.” Naravno, ništa se nije dogodilo jer nisam imala mlijeka, ali ni Mihael nije baš bio raspoložen. Imao je slabu žuticu i većinu vremena u bolnici je prespavao. Trebalo nam oko dva mjeseca dok se nismo utrenirali. Mlijeko je naišlo dan pred odlazak kući. Dojke su mi nabrekle i okvrgavile, a dobila sam i laganu temperaturu. Suprug je pod hitno dobio narudžbu da donese izdajalicu, pa sam uz malo muke još iste večeri riješila problem bez antibiotika koje su mi htjeli uvaliti.
Za razliku od odjela patologije, ovaj je bio krajnje katastrofičan. Sestre su ljubaznošću nalikovale na aligatore, a pameću na brontosaure. S njima se teško mogla uspostaviti normalna komunikacija. Svaka čast rijetkim izuzecima. O higijeni i mijenjanju krvave posteljine da i ne govorim. Na svu sreću opet sam dobila drage cimerice. Obje su, za razliku od mene, već prije bile majke. Hvala im, i Luciji i Alexandri, koje su me podučile onim osnovnim stvarima poput prematanja i njege guze, ali i koje su imale strpljenja za poluživčanu i nespretnu prvorotku kakva sam u tim trenucima bila. Na osoblje nisam mogla računati.
Jedva sam dočekala povratak kući. Užasno sam se bojala da će nas još zadržati u bolnici radi žutice, ali pedijatrica me utješila da je sve u granicama normale. Jedino me upozorila da mu je pri porodu pukla lijeva ključna kost pa da malo pripazim. Sestra koja ga je oblačila za van bila je krajnje nehumana. Dijete se pokakalo, a ona mu je samo obrisala guzu starom pelenom i stavila novu. Bez čišćenja i bez kreme. Naravno, guza se nakon toga dobro zacrvenjela. Bodić nije niti odvezala nego ga samo navukla na bebu. Uzalud sam joj pokušala reći da mu je pukla ključna kost i da bude malo pažljivija. Samo se s visoka stepla na mene kao da sam balavica (a bila je dosta mlađa). Čim sam prestupila prag bolnice bilo mi je lakše.
No tu priči nije kraj. Kod kuće smo se nekako snalazili uz svesrdnu pomoć novopečenih baka. Dijete mi se činilo strašno napredno jer je visoko dizalo glavu u potrbušnom položaju. Patronažna sestra mu se divila i nije joj se činilo ništa neobično. Jedino se strašno odupirao pri kupanju i stalno je htio vidjeti nešto iza sebe. Sretni i ponosni odveli smo ga na prvi pregled kod pedijatra. On me šokirao. Rekao je da dijete ima hipertonus leđnih mišića, prejako se izvija i da ga treba pod hitno odvesti na pregled specijalistu na Goljak. Kad sam čula riječ “Goljak” odrezale su mi se noge. Odmah sam vidjela one siročiće u kolicima i s užasom se upitala zar će i moje tako. Činilo mi se da su mi se ostvarili svi strahovi i najgore noćne more koje prate svakog budućeg ili potencijalnog roditelja. U panici odmah sam ih nazvala i dobila termin već za dva dana. Pregledao ga je fizijatar i napisao pozamašnu povijest bolesti (u kojoj nisam vidjela ništa posebno neobično) te smo dobili vježbice i novi termin susreta. Naravno, osim fizijatra morali smo još i na ultrazvuk glave i u posjet neuropedijatru i ortopedu. Vježbice i jesmo i nismo radili. Bile su predviđene za stariju djecu i kao da ih nisam previše ozbiljno shvaćala. Miha ionako nije bio oduševljen njima.
U međuvremenu sam pokušala saznati što više o pojmovima “opistotonus” i “distoni sindrom”. Pročitala sam da opistotonus upućuje na oštećenje CNS-a i uhvatila me muka. To je ili mozak pa će dijete biti mentalno oštećeno, ili leđna moždina što upućuje na paralizu. Ili kombinacija. Onu prvu mogućnost sam eliminirala jer je UZ mozga bio uredan. Ona druga bila mi je sumnjiva jer je dijete veselo mlataralo sa sve četiri i nigdje nisam vidjela naznake nekakve paralize. Kakva sam hipohondrična, ipak me bilo strah.
Kad je Mihaelu bilo dva mjeseca odvela sam ga na pregled Manueli Pešec, jednoj od fizioterapeuta u Klubu trudnica. Ona ga je cijelog izokretala i zaključila da je opistotonus posljedica teškog poroda, jedino beba malo slabije kontrolira glavu. Jer se rodio glavat. Nije ni čudo kad smo svi mi u obje familije natprosječni glavonje. Pokazala mi je nekoliko vježbica i rekla da Goljak mogu zaboraviti. Malo me utješila. Ipak smo nastavili ići kad smo već krenuli. Nekako oko Nove godine saznala sam da je opistotonus jedan od prvih znakova cerebralne paralize. To je bilo dovoljno za novi, i na svu sreću posljednji, napad užasa. Dijete se i dalje razvijalo potpuno normalno i usvajalo vještine uobičajenim redom. Jedva sam dočekala sljedeći pregled. Bio je to neuropedijatar, točnije neuropedijatrica. Žena se oduševila Mihaelom. Cijelo vrijeme joj se smijao i gukao. Povijest bolesti vrvjela je pohvalama. Sad sam se konačno posve prestala bojati da s bebom nešto nije u redu.
Nastavili smo s vježbicama i kontrolama kod raznih specijalista. Konačno, kad mu je bilo već pet mjeseci, nakon obavljenog EEG-a, doktori su zaključili da je sve posljedica teškog poroda i da djetetu baš ništa ne fali. Živjeli! To mi je rekla Manuela koja nije neurolog ni fizijatar tri mjeseca prije.
Danas je Mihi nešto više od šest mjeseci. Krasna je i vesela beba, s tim da je zadnjih nekoliko dana malo nervozan jer mu, izgleda, rastu zubići. Jako je napredan za dob i samo što nije propuzao. Ljulja sa naprijed-natrag na sve četiri, okreće se s leđa na trbuh i obratno, strašno je zainteresiran za sve oko sebe i jako voli papati sve što smo probali osim špinata. Na vježbice i dalje idemo. Kako su rekli – za svaki slučaj.
