Blaženkina priča
Moja priča hmm… ne počinje 22. 09. 2002. kad je moj mišić odlučio izaći van, već počinje cijeli niz godina (da preciziram, dugih 7) ranije. Prošla sam apsolutno sve, kad mi je nakon 2 godine braka odjednom prošlo kroz glavu da je doista čudno da baš nijednom nisam zanijela. Prvo sam ja prošla torture pregleda, znane i neznane doktore, one skupe i one manje skupe, i na samom kraju se vratila ondje gdje je i sve započelo… Mojem najdražem liječniku, dr. Rajku Furešu u Zabok. Istina jest da mi je i mama tamo ostavila traga, ne samo zato što je tamo svjetlo dana ugledala i moja Seka (mama je mene rodila u Zagrebu jer je pala u eklampsiju), već i zbog toga jer je tamo dugo radila moja mama koja je za sobom fakat ostavila, ne trag, nego je bila prava mala zvijezda repatica .
Daklem, ustanovili smo da imam jedan veliki miom, točno na maternici, da ga trebam odstraniti jer bih zbog njega mogla izgubiti bebu, da imam jedan policističan jajnik, ali da to možemo sanirati i da srećom imam prohodne jajovode… Muž mi je također dobio komatozan nalaz, i uglavnom doktori su nas odmah poslali na umjetnu oplodnju. Dugo ništa, pa ništa, i onda drito u rebra!!! Nisam mogla vjerovati… Otišla ja tako uredno na operaciju mioma, usput mi odstranili i septum (na SD, stvarno ne znam dal je postojao ili nije, s obzirom na ovu posljednju Kurjakovu aferu), ali ja uredno 3 mjeseca nakon te operacije ostala trudna. Spontano. Činilo mi se da sam na vrhu svijeta! Tri mjeseca kasnije, bila sam opet na dnu, krvarenje i izgubila sam bebu. Ne trebam vam ni opisivati što sam sve osjećala, cure s Neplodnosti to itekako dobro znaju, nažalost. Jedan jako, jako gorki osjećaj.
Uglavnom, opet ista procedura, doktori, bolnice, čiste, antibebi pilule da me ne moraju još jednom rezati i taman kad sam se spremila da krenemo "once again", odoh na zadnji pregled, kad ono miomičina još veća nego prvi put, na istom mjestu!!! Nakon razgovora s mojim ginićem i mužem, odlučila sam da nemam što čekati, idemo probati bez operacije, pa ako ne ide, opet pod nož… I eto, skinula sam se s kojekakvih tableta u 11. mjesecu, negdje pred Novu, ako ne i na Novu, ostala trudna.
E, tu počinje prava priča. Strogo mirovanje od prvog dana trudnoće, krvarenja, otvaranje, klamidija, amniocenteza i iščekivanje rezultata, ali, eto, na sve sam to zaboravila čim sam osjetila mojeg malog anđela u buši prvi put. Znam i datum, ovdje nije bitan, ali točno sam ušla u 16. tjedan. Rekli su mi da je to jako rano za prvorotku, ali da osobe koje strepe nad svojim bebačima, to doista mogu osjetiti tako rano. A, strepila, doista i jesam.
Imala sam termin 28.09., ali se Matiji išlo van, tjedan dana ranije…
U nedjelju, 22.09.2002. u 9 sati ujutro, probudilo me tko zna što i ja krenula na WC i baš si nešto razmišljam kak već dugo nisam na ulošku imala sukrvice, kad ono pljump, izletio čep. Tada još uvijek nisam bila sigurna da je sve doista i počelo jer mi se to događalo cijeli protekli tjedan (ne baš tak jako). Ja uredno otišla dalje spavat i nakon sat vremena me probudila voda koja je počela izlaziti van. E, onda sam se fakat sjurila na WC, da ne zaprljam mamin krevet, pričekala dok je to iscurilo, otuširala, oprala kupaonicu, pregledala torbu i otišla probuditi Seku i šogija, rekavši :"Ljudi, vrijeme je da se krene, meni je pukao vodenjak!". Moj se Šogi samo nasmijao i odgovorio da vodenjak ne puca po danu i da lijepo odem spat, jer mi je termin tek za tjedan dana…
Nakon početnoga šoka, ipak smo krenuli doručkovati, oni se lijepo istuširali, najeli (ja ništ nisam mogla jesti), kad sam ja osjetila neko lagano peckanje u predjelu leđa, malo brojala i skužila da su to početni trudovi i da sam na svake 4 minute. Onda smo ipak krenuli. To je bilo negdje oko 11, ja nazvala svojeg ginića i sjetila se da je baš tada, jedne lijepe nedjelje, dezuran. Dalje klasika, klistir (ništ nije izašlo, sestre su umirale od smijeha, jer sam cijeli taj tjedan jela žgance i kavu, samo mi je to pasalo), brijanje i odlazak na stol. Ah, da, sala je bila spremna za carski rez, jer sam cijelo vrijeme trudnoće imala visok tlak, ali, taj dan, ha, taj dan školski 120/80. Znala je mama da mora olakšati bebi izlazak…
Trudovi me još uvijek nisu mučili, u salu sam ponijela knjigu i čitala, čitala, čitala i slušala vrištanje žene do mene. Priznajem, stvarno mi je išla na živce i pomalo me smetala ta njena buka, ali kao što znate, sve je individualno, netko mora vikat, netko šuti. Ja sam bila u ovoj drugoj skupini. Priključili me na drip u 12,20, jer se dotad nisam dala na stol, i opet sam čitala, čitala i čitala do iznemoglosti, tu i tamo me prekinuo moj ginić da me pregleda i pogleda koliko sam otvorena, pa 5, pa 6, pa 7 prstiju i negdje kad sam već bila pri kraju knjige, osjetila sam Onaj Trud. Zovnula babice i ginića i zaključila da ću rodit na leđa, haha… Ginekolog savjetovao tiskanje, ja stisnula i začula Matiju. Sad kad to pišem ne čini mi se ništa strašno, kao da bih mogla roditi jos 100 puta, ali, još jedna ležeća trudnoća bi me ubila. Pa tko bi pazio na ovo moje divno biće. I tako je u 15,32 rođen moj malac. Dobio je čistu deseticu, imao je 3,005 i bio je dug 48 cm. Zaplakao je samo na kratko, ja ga pogledala i već su mi ga odnijeli. Ah, da zaboravila sam reći da je MM odjurio s treninga želeći prisustvovati porodu, ali je mama bila brza, hehehe… Taman je došao kad sam malca istisnula van i sjurio se u salu. Ne znam tko je bio više iznenađen, on ili ja, da je sve prošlo tako brzo. Eto, uspjela sam to napisati, a sad idem izljubiti my soul mate.
