Anetina priča
Bila je zimska noć, negdje oko Valentinova, kada se začeo Matej. Nisam ni sama slutila da će mi ta večer promijeniti život. Razmišljala sam dugo što da radim, želim li ja to, koliko sam hrabra ... Nisu me podržali svi u mojoj namjeri da Matej dođe na svijet, ali nisam se dala. Bojala sam se. Sada imam 23. godine, tada mi je bila jedva 21 godina.
Kada je test potvrdio trudnoću, plakala sam... Kada sam na ultrazvuku vidjela samo malu kuglicu, opet sam plakala, ali ovaj put od sreće. Znala sam - Matej ostaje. Kada sada ovo pišem mogu proživjeti opet sve one trenutke kada se crno sivilo pretvorilo u najljepše dugine boje i donijelo mi beskrajnu sreću. Sada je Matej tu, pored mene.
U trudnoći je sve bilo OK. Nikakvih problema. Zajedno smo rasli i Matej i ja. Pročitala sam milijun knjiga, išla sam na sve sastanke u Klub trudnica na Sv. Duhu i bilo mi je to jedno od najljepših razdoblja mog života.
Porod je kod svakoga jedinstven i nema istog. Bol je neopisiva. Osjećaj koji te ispuni onog trenutka kad beba dode na svijet je isto neopisiv. Teško je uopće nekom objasniti kako je to biti mama, kako je to donijeti na svijet malog čovjeka. Svaki put mi srce zatitra kada se sjetim kako sam se osjećala kada me Matej prvi put pogledao onim svojim snenim, plavim očima.
Oporavak od poroda prošao je vrlo brzo jer je tako moralo biti. Otišla sam na posao kad su Mateju bila samo tri mjeseca. Morala sam. Trebalo je osim ljubavi i još nešto više... Uspijevala sam uskladiti obitelj i posao. Bilo je teško, koji put dovodilo me to sve do ruba živaca, ali gurali smo. Uskakale su bake, ali bez svoje vjenčane kume ne bih mogla. Hvala ti !
Kaže poslovica: "Koliko prijatelja imaš, toliko vrijediš". Ja ih nemam previše, ali ovi koje su uz mene vrijede više nego stotine njih.
Uza sve muke i napore, poslije napornog radnog dana, uz osmijeh na licu danas se vraćam svom domu jer znam tko me čeka tamo. Više mi nije ništa tako teško, ne postoji problem koji se ne može riješiti. Uz Mateja sve je tako lako, sve je tako jednostavno. Ako smo uspjeli prebroditi ovu čitavu godinu,
moći ćemo još mnoge…
Uspijevala sam ga dojiti čitavih deset mjeseci, svi su se čudili kako to mogu. Bio mi je jedino važan Matej i njegovo zdravlje. Moje kile su sve više padale, pa su me svi oni koji me nisu dugo vidjeli rekli da sam se "osušila". Trči na posao, trči kući, kuhaj, peri, doji... Nemoguća misija!
Dojenje je predivna stvar - uvijek svježe mlijeko, pristupačno, kvalitetno. Definitivno najbolje što svaka majka može dati svom djetetu.
Da ne bi moja priča zvučala patetično, htjela bih na kraju reći samo još nešto. Nađete li se ikad na dvojbi da li donijeti dijete na svijet, ne oklijevajte. I ja sam bila podstanar i meni je bilo teško, ali donijela sam najispravniju odluku. To je nešto predivno i nema tog novca koji bi me natjerao da bude drukčije. Uvijek će netko biti tu uz vas da vam pomogne, savjetuje vas, tješi, plače s vama.
Nije lagan poziv biti mama, ali je najslađi.
Studeni je opet ... Zimska je noć, Matej je pokraj mene, sve je Ok... Sada imam svoju obitelj. Predivnog muža, najljepše dijete, neopisivu sreću i što mi još treba?
