Anamarijina priča ili Kako je Janko došao na svijet
Janko je na prvom ultrazvuku bio curica (Lucija) čemu sam se jako obradovala dok su svi ostali navijali za dečka. Vjerujući ultrazvuku krenula sam u prvu kupovinu crvenih i roza benkica, bodija i štramplica.
Upravo kad se ostatak obitelji nekako pomirio sa činjenicom da nosim curicu Lucija se predomislila u pogledu spola i postala Janko, a ja sam sebe do poroda morala uvjeravati da nisam razočarana.
Od 35. tjedna počela sam osjećati probadajuće bolove u rodnici, a moj me ginekolog umirio time da se grlić maternice priprema za porod i omekšava pa ću lakše roditi. Dobila sam 10 kila (što je za mene puno jer imam inače 44 kg) i sve je otišlo u ogroman trbuh. Janko se još jedva imao mjesta za micanje, ali je zato štucao danju i noću.
Sa 38 tjedana bila sam otvorena 2 prsta, Janko je imao 3300g, trbuh mi je bio toliko nisko da sam ga morala rukama pridignuti da se mogu ustati. Doktor je zaključio da me više neće naručiti za pregled jer će porod biti za koji dan.
Nakon 2 dana zamolila sam supruga da taj dan ostane doma jer je ostatak obitelji otišao u predbožićni šoping u Austriju, a mi još nismo dobili telefon. I upravo tog jutra učinilo mi se da mi curi plodna voda pa smo odlučili otići u rodilište. Prije toga sam se pošteno najela za doručak, poučena pričama o 24-satnom izgladnjivanju.
Kad smo došli u rodilište sestra je bila neugodno iznenađena što prvo nisam otišla u njihovu redovnu ginekološku ambulantu i čekala tamo koji sat..no ipak mi se smilovala i pustila me na pregled. Kako su tamo bile 3 učenice na praksi poslužila sam kao ogledni primjerak, pa mi je tako svaka morala pogledati i opisati plodnu vodu, izmjeriti tlak, postaviti "elektrode" za UZV. Doktor je ustanovio da je vodenjak čitav, plodna voda zamućena i da sam 3 prsta otvorena, te me zadržao u bolnici uz malu laž da od noćas imam bolove. Parada sa 3 učenice se nastavila brijanjem - komadić gaze bi natrljale sapunom, zatim su time nastojale natrljati dlačice i zatim je slijedilo struganje tupim žiletom (ne onaj za jednokratnu uporabu nego već korišteni). Klistir smo nekako podnijeli.
U 11 sati moje 3 učenice mi nastoje u rađaoni postaviti "elektrode" za UZV, no nema zvuka ni slike, mene oblijeva ledeni znoj-sigurno se djetetu dogodilo nešto strašno. Doktor stiže i otkriva da su krivo postavile "elektrode" - sve je u redu. Kako treba probušiti vodenjak učenice mu dodaju rukavice, nepažnjom one koje su suhe-nemaju lubrikant i doktor jedva uspijeva staviti ruku gdje treba dok ja uporno stišćem koljena. To smo obavili, plahta je skroz mokra od plodne vode a mijenjaju je tek nakon sat vremena na moju molbu jer sam počela drhtati od hladnoće. Napokon puštaju i mog Borisa u rađaonu, nema mi većeg veselja u tom trenutku.
Nakon pola sata krenuli su trudovi, za čudo boli me samo u donjem dijelu trbuhu (nema onih školskih bolova u leđima i koji se spuštaju), a bolovi su uglavnom bili malo jači nego za vrijeme menzesa. Kako sam prava štreberica primijenila sam tehnike disanja s tečaja, a i psihički sam se pripremila na bol tako da me iznenadilo da to i ne boli tako jako. No moj Boris nije uspio ujutro popiti kavu pa ga je glava cijelo vrijeme boljela. Kad smo sestru zamolili za neku tabletu rekla je da u rađaoni ne drže nikakve lijekove. Rješenje smo našli u tome da si je na čelo stavljao mokru gazu kojom je trebao meni vlažiti usnice. Naravno da bez dripa nije moglo, jer tko bi danas čekao da sve ide prirodnim tokom.
Moram reći da me cijelo vrijeme mučila glad, naročito kad je doktor izjavio da ide na ručak.
U 16 sati bila sam otvorena 10 cm ali se Janko još nije spustio pa sam dobila dodatni drip, moram priznati da su sad bolovi bili fest jaki, a olakšanje sam našla u tome što sam suprugu stiskala i grickala ruku tako da je imao tragove sljedećih dana.
U 16.30 sam osjetila pritisak i doktor kaže-idemo vas sad poroditi. Na to sestra opaše pregaču kao da radi u mesnici što me malo zabrinulo. Sa sljedećim trudom doktor mi se nalaktio na trbuh, koljena su mi bila na bradi, suprug mi gurao glavu na prsa a ja sam tiskala i tiskala i Janko je jednostavno iskočio van i počeo vrištati (3380g, 51 cm, Apgar 10/10 - od tako male mame nije loše). Oduševilo me što su svi bolovi taj tren prestali, a kad sam ugledala to crveno okruglo lice zaboravila sam na sve ostalo. Na žalost u mojem je naručju bio svega par sekundi da ga pogledamo i poljubimo (Boris je i koju suzu pustio), a moj je suprug odmah isprašen van iz rađaone. Sve je do tog trenutka bilo divno i začuđujuće brzo je prošlo (5,5 sati) i odmah smo se složili da ćemo to ponoviti još jednom.
Nakon što je Boris otišao počela sam se od napora tresti, noge su mi zveketale u onim držačima a ja ustanovila da sam, uz epiziotomiju, puknula do anusa (kao samo površinski). Bolovi pri šivanju bili su gori nego trudovi, a mladi specijalizant kaže da tako mora biti jer lokalna anestezija djeluje samo na površinski sloj kože... Na tečaju su nam spominjali neku injekciju s blagim sedativom nakon poroda da se žena malo naspava i odmori, no toga ovdje nije bilo tako da sam cijelu noć (a i sljedeće dvije) bila potpuno budna i slušala rodilje u rađaoni kako viču. Kasnije se rana upalila i zagnojila uz temperaturu no nekako je to prošlo pa sam nakon mjesec dana počela normalno sjediti na stolici.
Janko je ta tri dana bio divan, samo je spavao pa smo poslije imali cirkuse s dojenjem no to je za neku drugu priču.
Bake i dide su za sretni događaj saznali tek kad je sve bilo gotovo i kad su stigli iz Austrije pa su propustili uzbuđenje i iščekivanje. A sad je vrijeme za jednu curicu...
Buduće mame, samo lijepo dišite i surađujte na porodu.
