Aleksandrina priča
Na samom početku moram upozoriti, da sam Slovenka (koja se zaljubila u Hrvatskoj i nakon dugogodišnje ljubavi tu i ostala), zato vas molim, da mi oprostite svaku moguću pogrešku u jeziku.
Moja je priča počela već puno prije samog poroda. Na svoju veliku žalost sam zadnjih šest mjeseci preživjela u krevetu zbog opasnosti pobačaja. U svojim snovima i planovima sam se uvijek vidjela kao jako aktivnu trudnicu, zato sam prva tri mjeseca trudnoće pokušala oboriti sve rekorde, što je pridonijelo neslavnom završetku u krevetu. (Najljepša hvala mom dragom, koji je kuhao, prao, peglao... bez njega i njegove potpore ne bi nikada izdržala). Zbog toga je bila moja trudnoća sastavljena od straha, straha, straha i tuge. Hoće li sve biti u redu? Je li beba dobro? Koliko dana još do poroda? Bezbroj pitanja, a tako malo odgovora. Da nije bilo moje ginekologinje, koja mi je uvijek pomagala i savjetovala me, ne znam kako bi sve završilo. Najljepša hvala prof. Latin i njezinoj strpljivosti.
Termin poroda bio je 22.5.2000. Tako smo barem mislili. 26.4.2000 u ponoć (dok smo ja i suprug gledali televizor) sam odjednom osjetila jaku bol kojoj se pridružilo i nekoliko kapi krvi. Panika!!! Ne znam ko je bio gori, ja ili budući tata. Nismo čekali ni minutu. Usred noći smo probudili prof. Latin (koja je i ovog puta pokazala svoju neograničenu strpljivost) i savjetovala je, da odemo na Sv. Duh i vidimo šta se dešava. U bolnicu smo došli u svega par minuta, zahvaljujući mom privatnom vozaču formule jedan. Uletjeli smo ko bez glave (svaka čast osoblju, koji moraju to svaki dan gledati) i zbog rizične trudnoće i svih problema su me odlučili zadržati.
Pomislili ste, da je tu kraj priče? Ha, ha, ha!!! Toga dana u predrađaoni počela je duuuuga priča. Tri dana i tri noći sam preživjela među budućim mamama, koje su dolazile i odlazile. A ja nikuda. Doktori su govorili o jakim trudovima, ja ih nisam osjećala. Nitko nije znao šta će sa mnom. Neki su govorili o carskom, drugi o normalnom porodu, ali moj se sin predomislio, jasno i glasno izjavio, da je njemu dobro i da ne želi izaći. Nakon tri dana su se trudovi potpuno smirili i premjestili su me na Ginekologiju III (vjerojatno presretni, da su me se rješili). Opet smo se vratili na početak.
Na Ginekologiji III. sam preživjela još dodatna tri tjedna. Najljepša hvala doktorima (posebno dr. Miškoviću, koji je brinuo o mojoj bebi i dr. Matijeviću, s kojim se uvijek dalo lijepo popričati) i sestrama. Bili ste prekrasni.
Početak svibnja, vani prekrasno vrijeme, a me smo sjedile unutra i čekale svoj veliki trenutak. Posjete i nekoliko lažnih uzbuna pobrinuli su se, da mi nije bilo dosadno. Jedino sam brinula za svoju bebu, svog sinčića. Rekli su mi, da zaostaje u rastu i da je oko njega premalo plodove vode. Zbog toga su od samog mog dolaska na odjel pričali o induciranom porodu. Za par dana, pa idući tjedan, možda ipak još nekoliko dana, vidjet ćemo u ponedjeljak... Inače nisam strpljiva osoba, a neizvjesnost me je još i dodatno izluđivala. Ali gospodin sin – ništa. Okretao se, udarao me, spavao, štucao itd. Uopće se nije uzbuđivao. Pravi muškarac – meni je dobro!!!
Napokon je došao taj ponedjeljak, 15.5.2000, kada mi je dr. Mišković na viziti rekao: ¨Vidimo se sutra u šest ujutro, ako do tada nećete roditi.¨Svi su bili uvjereni, da ću preko noći zbog nervoze dobiti trudove, ali istini za volju – ovako dobro nisam spavala čitavu trudnoću. Ujutro su me jedva probudili. Sestra Jasna me je odpratila do predrađaone. Brijanje (odvratan doživljaj) i klistiranje (još gore), ali i to se mora preživjeti.
SVIM BUDUĆIM MAMAMA!!! Znate li one strašne priče o bolovima i patnji. Koliko prijateljica i članova obitelji je osjetilo nezadrživu želju, da vam ispriča neku horror priču. Ni meni nije bilo uskraćeno to zadovoljstvo. A nakon stvarno naporne trudnoće sam i sama počela vjerovati, da će jednako strašan biti i porod. I znate što? AKO ĆE UVIJEK BITI TAKO, ETO MENE OPET!!! Znam, da ima i strašnih priča, kao priča moje prijateljice Marine (pročitajte je), ali moja je više smješna nego strašna.
Nakon nekoliko sati čekanja je u devet došao dr. Miškovič, koji mi je probušio vodenjak i naredio, da mi daju drip. Neću vam lagati – trudovi bole, jako bole – ali ta vam bol ne može ništa. Koliko je žena to preživjelo i koliko će jih još. Istina, u nekom trenutku sam željela sestri reći, da sam se predomislila i da taj dan nije dan za porode. Jedino što me je zaustavilo bila je spoznaja, da bi to bilo nešto najgluplje, što sam ikad izjavila. Ali dva sata su brzo prošla. U deset do jedanaest osjetila sam jak pritisak na debelo crijevo. I znate šta sam prvo pomislila? – pa nije valjda, da moram sad u WC??! U svoju obranu moram reći, da je to bio moj prvi porod i da stvarno nisam mogla znati kakav je osjećaj, kada dijete odluči izaći. Nakon što sam na WC-u vidjela, da iz toga neće biti ništa, vratila sam se u krevet i pozvala sestru, koja me nije niti pogledala i izjavila, da je još prerano i neka se okrenem na lijevi bok. Misleći da zna o čemu priča, okrenula sam se i tako istrpila još dva truda, čemu je uslijedila spoznaja, da dijete ne misli, da je prerano. S obzirom na to, da su sestre pile kavu i nisu me čule, spasila me je gospođa, koja je čekala carski, i nazvala ih je. Uslijedila je panika. Nazvali su doktora, koji je bio usred vizite i doletio je u svega par sekundi. Bilo je već prekasno, da bi me premjestili u rađaonu i ¨sunce mog života¨ je bilo nakon još samo dva truda rođeno na neuglednom, jadnom krevetu predrađaone. Ali i to je imalo svoje prednosti. Čim su doktori i sestre izašli sa bebom, s kojom je hvala bogu bilo sve dobro, stvari su mi bile na dohvat ruke, pa tako i mobitel. Moj suprug (koji ne podnosi krv, iako to ne želi priznati, pa je zato izjavio, da stvarno ne zna šta bi radio kod poroda) je tako dvije minute nakon poroda saznao, da je postao otac i šampanjci su se počeli otvarati, a sretni otac je za deset minuta već čekao na vratima rađaone. Nakon svega morala sam se dobro nasmijati. Trebali ste biti tamo, stvarno smješno iskustvo.
Eto, vidite drage buduće majke. Porod ne treba biti samo strašna priča. Može biti recimo i smješna. A kakva god da je, kada ti dijete prvi put leži u naručju ionako sve zaboraviš.
Moj Peter sada ima deset mjeseci i stvarno je prekrasna i zdrava beba. Kad ga pogledam znam, da se onih preležanih šest mjeseci itekako isplatilo. Biti majka je stvarno nešto najljepše na svijetu.
