Naša priča počinje točno tjedan dana nakon termina poroda, i točno u vrijeme kada smo svi uključujići i doktore izgubili nadu da će do poroda doći bez indukcije...
Drage moje prethodnice i buduće mame, ja se mogu pohvaliti dvostrukim iskustvom, rođenjem dviju prekrasnih djevojčica, koje danas imaju 6 i 3 godine.
Dan prije poroda muž i ja smo bili u kupovini. Za 6 dana je Božić, a moj termin poroda je na sam Badnjak. Cijeli dan smo trčkarali po Stockholmu, gužvali se s milion nervoznih ljudi i vukli vrečice po podzemnoj.
Predviđen datum rođenja mog djeteta bio je 17.05.2000. Međutim, 6.05.2000. oko 10:00 sati primijetila sam da lagano krvarim i zaključila da je došao trenutak da upoznam svoju dugo očekivanu bebu.
Moja je priča počela već puno prije samog poroda. Na svoju veliku žalost sam zadnjih šest mjeseci preživjela u krevetu zbog opasnosti pobačaja.
Jednog vrućeg srpanjskog dana u 34 tjednu trudnoće, osjetila sam povremene bolove u leđima. Nisam im pridavala veliku važnost jer su me boljela gotovo od prvog dana trudnoće.
Kroz prve dvije trudnoće prošla sam skoro sve komplikacije koju jednu trudnicu mogu zadesiti osim sirklaže. Nadala sam se da će s trećom biti sve u redu.
Iako je termin bio 17. 1. 2002., Katarinu smo počeli lagano očekivati od Božića. Na pregledu 28. 12. doc je rekao da je malecka zrela za ići van, ja sam bila otvorena 2-3 cm, 37. tjedan i tek što nije počelo.
Termin poroda bio je 9. listopada i, uvjerena da će se moj Teo požuriti, s obzirom na ritam kojim sam živjela u trudnoći, veliko spremanje, pripreme za njegov dolazak, frizer, pediker, prestanak trudničkog plivanja...
Iako sam rodila prije 4 mjeseca, odlučila sam poslati svoju priču, jer moj mali Josip je jedna vrlo zahtjevna beba i ja baš nemam previše vremena za Internet, pa sam tek sad uspjela pročitati ostale priče s poroda.
Priča za mene počinje s UZV terminom poroda 6.9.2001., kada se nije dogodilo ništa. Zatim je slijedio moj osobni, precizno izračunati termin – 8.9.2001. Tu sam se već počela nervirati.
Još kada sam prvi put ostala trudna, porod doma se činio kao jako romantičan, ali jako smjeli pokušaj. Ipak sam ja djevojka sa sela, i to još hrvatskog, i 29 godina svoga života sam mislila da se djeca svugdje u razvijenome svijetu rađaju u bolnicama, s doktorima, a da sve što je drugačije ipak pripada ili primitivi ili alternativi.
Ja sam jedna mlada ali vrlo iskusna mama što se tiče poroda trudnoća i beba. Naime, imam 24 godine i tri prekrasne djevojčice koje danas imaju 7 g., 5.g. i godinu i pol.
- porod i ponos 1. porod BORNA, 05.04.2001.g. Oko 23h, osjetila sam lagano probadanje u donjem dijelu trbuha, nalik na menstrualne bolove. Primjetila sam krvavi iscjedak, i pomislila: «Konačno je krenulo»!.
Šesti mjesec 1999. godine. Prvi dan u mjesecu. Već ujutro vruće i sparno. Ustajem troma. Zovem svog supruga Maria da ustane i digne me iz kreveta. Rano je, a mi krećemo putem u bolnicu.
14. travnja 2000. trebao je biti termin mog poroda. Međutim, kako je moj liječnik i očekivao, on se zbio nešto ranije 5. travnja. Sve što mi je rekao, dogodilo se točno tako.
Moji trudnički dani protekli su bez problema. U početku nisam imala mučnine. Inače sam se osjećala divno i dobro, a nastojala sam najnormalnije živjeti, išla sam na posao, radila sve normalne poslove. Nisam se puno udebljala tako da mi kretanje nije bio nikakav problem.
Već u 42. tjednu trudnoće, u ponedjeljak 14.02.2000, znala sam da ako ovo jutro nebude ništa, sutra moram u bolnicu gdje će mi inducirati porod.
Cijela trudnoća protekla je odlično, dobro sam se osjećala, osim jednog malog krvarenja u 4. mjesecu trudnoće pred sam Božić za koje se pretragama utvrdilo da nije ništa ozbiljno (malo sam se isforsirala čisteći i kupujući poklone).
Moja trudnoća je u početku bila rizična pa sam prve mjesece trudnoće morala piti neke tablete za očuvanje ploda.
Prvu djevojčicu rodila sam "davne" 1992. godine. Termin je bio 13.08., ali kako sam nisko nosila moj liječnik je bio uvjeren da ću jedva dočekati 01.08., pa smo i ja i muž i ostatak uže i šire obitelji svaki dan od početka 8. mjeseca očekivali da porod počne.
Janko je na prvom ultrazvuku bio curica (Lucija) čemu sam se jako obradovala dok su svi ostali navijali za dečka.
Devet mjeseci kao devet dana. Prohujalo. Bez tegoba, bez ikakvih zdravstvenih i inih problema. Termin je bio 14. prosinca 2000., ali nakon posljednjeg pregleda (liječnik je ustvrdio kako sam zatvorena i kako beba neće ugledati svjetlost dana do dvadesetog!) počelo me lagano boljeti, kao da ću svaki tren dobiti mjesečnicu.
Bila je zimska noć, negdje oko Valentinova, kada se začeo Matej. Nisam ni sama slutila da će mi ta večer promijeniti život. Razmišljala sam dugo što da radim, želim li ja to, koliko sam hrabra ...
Kad sam ostala trudna nitko nije bio sretniji od mene. Odmah sam se ubacila u trudnički film – počela sam paziti na prehranu i nastojala se što više kretati. Nisam mogla ni zamisliti da bih morala preležati trudnoću.
Očekivani termin poroda je bio 13.10.2001. prema zadnjoj menstruaciji, dok je po mojim proračunima to trebalo biti 17. ili 18.10. Već u 14.tjednu trudnoće moja me doktorica upozorila na kontrakcije, koje ja tada nisam osjećala, a ona ih je vidjela na UZV-u...
Sa iskustvom dva poroda iza sebe, nadam se da ću pomoći mamama koje to tek čeka. Kad se sad osvrnem na sve iza, nije sam porod tako strašan kao oni sitni problemi koji dolaze iza.
O svačemu bih vam ja mogla pričati, ali s obzirom da je ova tema vrlo ozbiljna neću vas zamarati svojim doživljajima iz toplog maminog bazena, već ću vam ispričati o danu kada sam odlučila pogledati svoju mamu. Oči u oči...
21.06. (petak) sam bila na pregledu i CTG-u. Sve je bilo u najboljem redu i bila sam otvorena dva prsta. Pitala sam doktora kad bi to moglo krenuti s obzirom na pokoji lažni trudić i izlazeći sluzni čep, a on je rekao da se to nikad ne zna možda tu noć, a možda i za tjedan dana.
Veliki petak 29.03.2002., negdje oko 19 h navečer, počela sam osjećati čudne bolove u donjem dijelu trbuha. Podražaji su se mješali tako da nisam mogla odvagnuti što mi se točno događa, pa sam otišla na WC provjeriti situaciju.
Ostala sam na moru i dulje no što je trebalo, nikako mi se nije dalo doma u Zgb, jer su mi na moru roditelji puno pomagali oko 22-mjesečne kćeri. Bila sam jako vitalna, idealna trudnica - kupala sam se i sunčala, radila sve i svašta, nitko valjda ne bi vjerovao da se to kupa trudnica u 9. mj. trudnoće.
Odlučili smo nakon pet godina braka imati dijete. Napunila sam 31 godinu i odlučno se bacila na čitanje literature o trudnoći, križajući dane na kalendaru, mjereći temperaturu (i odustala nakon dva mjeseca jer nam dijete nije nikako išlo od ruke), dogovarajući se sa suprugom, koji je non-stop na službenim putovanjima izvan Hrvatske, kada će biti kod kuće.
Moja priča hmm… ne počinje 22. 09. 2002. kad je moj mišić odlučio izaći van, već počinje cijeli niz godina (da preciziram, dugih 7) ranije. Prošla sam apsolutno sve, kad mi je nakon 2 godine braka odjednom prošlo kroz glavu da je doista čudno da baš nijednom nisam zanijela...
Dakle, nagoviješteni termin od strane ginekologa bio je 01.10.02. Dva dana nakon toga ginekolog mi je rekao da ću morati ići na carski rez jer sam bila otvorena svega 1 cm, glavica nije bila smještena u zdjelicu (ili ti ga angažirana), cerviks nimalo skraćen, od trudova ni T.
Naš Prem danas ima 13 mjeseci i za mjesec dana će dobiti (najvjerojatnije) sestricu Goru ili Gitu. Sve je započelo ponovnim susretom mame i njezine srednjoškolske ljubavi, a zatim se nastavilo vrtoglavom brzinom do Premovog rođenja.
Najljepše Valentinovo u mom i suprugovom životu, doktor je potvrdio da sam u drugom stanju. Baš kao što smo planirali, nakon 2 godine braka dobit ćemo bebicu. Trudnoću poput moje poželjela bih svakom.
Prošao je i prvi mjesec života našeg malog miša i ako mama sad ne krene s pisanjem, tko zna kad će.Dakle, počinjem "od stoljeća sedmog", tj. od primanja u čuvenu splitsku bolnicu. Šalim se.
Prije nego počnem moram spomenuti da sam ja jedna od onih kojima je prije trudnoće porod bio fobija (to se vidi i po tome sto sam se za trudnoću odlučila tek s 35 godina).
Trudnoća mi je bila u redu, nije bilo nikakvih problema sve do sedmog mjeseca, kada mi je doktor rekao da moram mirovati, i ništa drugo ne raditi. Za mene je to bio pakao, jer nimalo lako nije bilo na najvećem suncu ležati u kući....
Saznala sam da sam trudna u vrlo nezgodnom periodu života,ali silno sam htjela tu bebu i uspjela sam taj stav prenijeti i na svog muža (tada dečka ) i tako je sve krenulo.
Copyright ©2001-2005 Mame i Bebe. All Rights Reserved.
Razvoj i održavanje ©2005 Listopad Web Studio.