Žuži & co
Jeste li se ikada zapitali što bi bilo sa Žuži Jelinek da su se njezini roditelji zbog svojeg hendikepa (oboje gluhonijemi) odlučili ne imati djecu?
Znam, znam, obećala sam pisati nešto drugo, ali ovo me tako zaokupilo da ćete o slučaju Hitna pomoć čitati slijedećeg petka...
Dakle, priča počinje ovako. Kada sam došla ovdje, upoznala sam dvoje prekrasnih ljudi Maxa i Barbaru koji imaju sina Mariusa. Ono što sam znala je da je Max slabovidan i da mu se stanje stalno pogoršava, ono što sam saznala kasnije je da je i Barbara slabovidna. Ono što sam saznala pred koji mjesec je da je Barbara pred porodom sa drugim djetetom. Danas djevojčica Mara ima 10 tjedana i slatka je poput malog anđela. Kada sam ih neki dan srela u shoping centru, zapitala sam se, nemojte me krivo shvatiti, ali kako se ljudi sa teškim hendikepom odlučuju imati djecu. Ili je to kao što kažu zaista točno, da su djeca naše najveće bogatstvo. Navečer me nazvala prijateljica i isto me pitala. Kako se ne boje da će se dijete negdje izgubiti dok su vani, ili progutati nešto, porezati se, speći se, jer ne vide što dijete ima u ruci? Možda se oni to i ne pitaju? Ili, ne boje li se da će dijete imati isti hendikep?
Zamislite koliko je truda uloženo u odgoj od strane takvih roditelja i kakvo je tek njima bogatstvo to dijete što ga imaju? S druge strane, kada smo zajedno bili na jednoj proslavi, svi sa djecom, ona je puno ležernije ostavljala svoje dijete, dok sam ja non stop k'o kvočka gledala u tom smjeru. Njeno je dijete naučeno da dođe ako nešto treba, nekako je i tako malo svjesno (ne)mogućnosti svojih roditelja. I to funkcionira.
Razmišljam, lako je nama (bez hendikepa) razmišljati o tome ili suditi ili se pitati. I sami znate kakva je to želja imati dijete. Jeste li vi razmišljali o svim problemima koji vas čekaju i da jeste da li bi svejedno imali dijete? A i da jeste, nekako podsvjesno to ne radimo.
A što je sa mamama koje su potpuno slijepe? Nekako sam sklona vjerovanju, da kada nam fali jedno čulo, ostala se čula do tančine izoštravaju. Naročito dok ste majka. Možda ne znate sve baš instiktivno, ali sjetite se samo kad je beba bila mala, sigurno se puno vas budilo instiktivno i par sekundi prije nego što je beba zaplakala. Puno vas je znalo po vrsti plača prepoznati djetetove potrebe. Puno vas je to isto znalo po izrazu bebinog lica.
Ispravite me ako griješim, ali došla sam do zaključka da tu zapravo i nema hendikepa. Kako se ti ljudi nauče funkcionirati u običnim situacijama, tako se nauče i kad dobiju bebu, možda i brže i bolje od svih nas. A ako i razmišljaju o tome trebaju li imati dijete ili ne, zaključuju da se uz veliku želju i ljubav svaka prepreka može savladati.
Na kraju krajeva i mi smo puno učili sa bebom i uostalom što bi mi bez Žuži Jelinek?
