Stiže nam, stiže...
Evo opet mene.
Ma moram priznati da me zdrmalo ovo predbožićno vrijeme, svakojako.
Bila sam danas u gradu. Konstanz – njemačka strana. Kad ono, ulični svirači na sve strane, kako prelazite iz ulice u ulicu tako se skladno izmjenjuju Božićne pjesme, i to ne nešto bezveze, nego cijeli mali orkestri. Violine, gudači, pjevači. Prekrasno. Dvojica dječaka čiji su saksofoni veći od njih. Ima tu i ruskih narodnih svirača... ma svega.
Otvoren je i Božićni sajam. Možete popiti Božićno vino u prigodnoj šalici koja mijenja svoj izgled iz godine u godinu. Možete i kupiti istu šalicu za uspomenu na ovogodišnji ili bilokojogodišnji sajam. Ja ih imam već tri. Prava potrošačica božićnog vina. I kobasica u finom pecivu sa senfom. Mljac.
Štandovi su šaroliki, kao i kod nas. I sve je skuplje nego normalno, kao i kod nas. A bogme, drži me i shoping groznica, kao i vas....
Koliko sam škicnula jutros, na štandovima se vrte ovi hitovi;
Fine janjeće kože, koje se ovdje koriste za sve i svašta, a obavezno u kolicima, jer je vjetar oštar a zime duge...
Drvene igračke, koje se na velika vrata vraćaju u dućane i jako su popularne ovdje. Od slagalica, puzzli, lutaka, autića, ma svega.... samo da je drveno.
Retro igračke. Ma sigurno se sjećate (hehe, barem ove moje vršnjakinje) onih limenih vatrogasnih kola i autića, pa limenih vrtuljaka, i sve u tom stilu.
Ostalo je klasika, aromaterapija, svijeće, božićni ukrasi.... i hrana.
Sve vrste voća prelivenog finom čokoladom. Praznik za sva čula. Satke kokice (? bljak). Karamele. Šećerna vuna. Gumeni bomboni na kile. Ne vodite djecu. Stop.
Ima na uglu jedna prekrasna zlatarna. Nisam nikada bila unutra. Prvo, nema smisla jer nikada nemam toliko eurića koliko piše na onim malim, malim ceduljicama. Drugo, sa djecom niti nema smisla ulaziti, jer dućan nikada više ne bi bio ono što je sada. Treće, nekako vas vabi da ne ulazite ako ste obučeni onako kako sam obično ja.
A ča ću van pričat (lipa moja Arijana), izlog se tamo mijenja svaka dva tjedna, a sve u stilu aktualnih događanja i ja uvijek ostanem jezika do poda od divnih unikata koje tamo izlože. Pa još aranžiraju to, recimo sada, sve diskretno u predbožićnom sjaju... Sjećam se kad je došao u kina crtani film Atlantis, a oni izbacili sve u akvamarin tonu, samo srebro, a izlog kao morsko dno. Tko god radi te izloge, zna svoj posao.
A gdje sam otišla? Od božićnog vina, na unikatni nakit. Ma, što sam vam zapravo htjela pričati?
Vraćam se kući punih ruku vrećica (ma neeee, ne zavaravajte se, to su samo velike kutije, a male stvari – ne smije se preko granice puno nositi) i naletim na prosjaka. Nevjerojatno. Drži komad kartona na kojem piše «Gladan sam – pomozite». Znate što, kad živite u Hrvatskoj, nekako se čini da oguglate na to, ima ih na svakom uglu. Ponekad pomognete, ponekad ne. Ja sam ponekad ostavljala sitne, doduše više onima koji bi na neki način pokazali kreativnost u prošenju, a ne samo išli od stola do stola (često sa više zlata, nego ga ja imam doma). Znam da ne smijem lagati, predbožićno je vrijeme. Progutala sam i prošla. Našla u sebi tisuće isprika. Pune su mi ruke, nitko ne ostavlja ništa, i sve tako... Sve što mi se sada čini besmisleno. Istina je da sam radije sitniše ostavila onoj dvojici dječaka sa početka priče i njihovim saksofonima. Oni su u to uložili nešto, osim u puko stajanje na ulici, pokazali kreativnost i zaslužuju da im se stostruko vrati.... Pa vi sad sudite.
Čitala sam jednom priču o jednoj djevojci koja je svaki dan išla jesti u obližnji park, koji je bio obitavalište prosjaka. Popričala s njima, sprijateljila se. Rekla im neka ponude nešto za taj novčić koji traže. Pisac priče poslije je prolazio istim parkom i prosjak ga je pitao: «Hoćeš da ti za pola novčića ispričam pola vica?»
«Pola vica? Što će mi pola vica?»
«Ako ti se svidi, za još pola novčića ispričat ću ti kraj.»
Vic je bio zanimljiv i dao mu je još pola novčića za kraj. Na kraju se vicu tako nasmijao da je ovaj dobio još pet istih... Eto, tako. S jedne strane blještavilo sa druge – drugo. Hvala bogu, ja sam u zlatnoj sredini. Imam zlatnog muža i zlatnu djecu. Čak sam si i dom ovih dana pozlatila, a možda mi se i pozlati da uskoro nađem i posao, pa da ne morate više čitati Domaćicu AG, nego VRŽDDM (iliti, vrijednu radnu ženu sa dvoje djece i mužem op.a.).
