Prazni siječanj
Nakon što smo cijeli prosinac bili sami i bez dječice. ON je nakon 4 dana zaključio da mu djeca strašno fale, a JA sam zaključila da je to zato što ih je viđao samo navečer i vikendom, te malo oko ručka. Rekla sam da mi ipak još ne fale toliko da bih uzdisala za njima. Budući da nam bake i dede nisu baš na dohvat ruke, ipak si mama malo dopusti opuštanje. I to je trajalo tri tjedna. Prijateljice su odmah zaključile kako si ON i JA maksimalno iskorištavamo vrijeme za sebe (ako znate što mislim ), a mi smo kupili dva kompleta puzzli koje smo danonoćno slagali, jer nam se u predbožićno vrijeme nije izlazilo bez djece. Doma smo se još mogli zaokupiti slaganjem puzzli, filmom, razgovorom, svađama, mirenjem.... ili nečim drugim, ali vani među ljudima, nam je falilo trčanje za djecom, plaćanje vrtuljaka, igračaka i slatkiša po sajmovima. Zato smo se zdebljali po 5 kila svaki. Nešto je i pridoneslo to što smo se kod Darije sa bušom & muža do grla najeli škampi na buzaru. Žena je kuharica i pol. Osim što je ista Nicole Kidman. Sa trbuhom.
Osim što smo se odmorili, izljubili i posvađali dan prije puta za Zagreb, i djeca su se «odmorila» od nas, zaokupljena cjelodnevnom pažnjom bake, dede i strica.
Onda smo došli u Zagreb.
Već dan nakon dolaska, jurila sam na dogovorenu kavu sa mamama sa Foruma. Drugi puta, molim okrugli stol. Nisam stigla popričati sa svim majčicama, sa kojima sam htjela. Posebno me dojmila Patkica, koja uspjeva ama baš svaki put izgledati drugačije.... ili je to zato što je rijetko vidim? Uglavnom, svaki put se zabuljim u nju sa osjećajem – ja ovu personu odnekud poznajem????? A ona meni – Opet me nisi prepoznala! Mea culpa.
Idealno lice za fotografiju. I istina je što se priča po forumima, ali meni ona i dalje ostaje SF mama.
Lidija je posebna priča. Presrela me iza leđa i odmah se počela nabacivati svim nickovima koje zna... osim onog pravog. Patkica nije odoljela da ne zaviče:»Ja znam, ja znam!!!!» i nakon što smo priznale da nam se ne pogađa, rekla je da nam još samo Astra fali. «Yessss!». Stvarno nam je falila. ON se odmah smjestio – kao nasuprot mene, a zapravo pokraj prave Barbie, i odmah kakti počeo zabavljati dijete. Ajde bar nešto, nije svakih pet minuta vikao: «A jel' idemo?». Neda je sjedila pokraj mene, odnosno, ja sam se smjestila pokraj nje, ali sam je najmanje vidjela, jer je non-stop trčala. Valjda joj je to u krvi. A nešto je prenijela i na djecu i muža. Jer sam ih viđala samo u prolazu.
Sa Nadicom & mužem srela sam se par dana poslije. Muž je došao spreman.... ma neeeee. Nije ono što ste pomislile. Došao je sa laptopom i digitalnim fotićem. Naime, u to doba u pripremi je bila rubrika o djeci sa posebnim potrebama koja je danas već osvanula na vašim stranicama. Dakle, Nadica vam je jedna od najoptimističnijih osoba koje sam srela. Jedna od onih kojima je riječ «Nema problema», nacrtana na čelu, a osmijeh nešto što se i ne skida sa njenog lica. Bar onako kako sam ja vidjela.
Blaženku i obitelj, sreli smo u domaćem okružju. Njenu priču ćete tek čitati. Ženi sam maznula par knjiga. Slatkog, preslatkog Matiju sam ipak ostavila, a za muža sam se dvoumila. Ljudi moji, taj se snalazi u kuhinji kao doma. San svake domaćice.
Sve mi je prebrzo prošlo. Cijeli Siječanj sam se odmarala od ubrzanog tjedna u Zagrebu.
Ali znate što? Iskoristite svaki dan. Nemojte vikati da nemate vremena. Djeca prebrzo odrastu, dani prebrzo prolaze. Uživajte u svemu što vas okružuje i što vam dolazi u susret. Imajte straha da ćete propustiti nešto jako važno u životu, ako ostanete čučati doma. Volite se i smijte se puno, puno...
