Dobar roditelj
Kad vas uhvati «kriza», kada ste umorni ili vas je netko razljutio. Kad poželite biti sami, pitate li se istodobno da li ste zbog toga loš roditelj? Mene ponekad uhvate takva razmišljanja. Naročito zimi kad smo često u kući zbog lošeg i hladnog vremena... Da li sam loša mama zato što poželim biti sama i bez djece, pa nekad i na cijeli dan. Znam da bih za vrlo kratko vrijeme poželjela da su opet samnom, ali ne mogu se oduprijeti toj ideji. Ah, što bih dala da su mi tu bake i dede. Doduše, ovdje postoji sustav tzv. «Dnevnih mami», tj. žena koje će vam za neku satnicu pričuvati djecu ako radite ili morate nešto obaviti, a u pedijatrijskoj ambulanti uredno se oglašavaju djevojke-školarke koje su završile tečaj za babysiterice. Ali sve mi se to čini smiješno, kao, pa ja sam domaćica, zašto bih plaćala da mi netko čuva djecu.
Osim toga me grize i savjest. JA znam da svoju djecu ne volim manje, ako želim biti bez njih na koji sat, ali jednostavno ne znam da li je to ispravno?
Naravno da mi i tata bezrezervno pomaže, ali nekako ponekad zavidno gledam na njegove odlaske na posao. Pokušavala sam mu objasniti da se on na neki način na poslu «odmori» od djece i onda je kad dođe doma koliko god umoran bio, uvijek spreman poigrati se sa njima. Kad kažem da sam «umorna od djece» u šali mi zna reći – prodaj ih onda. Njegova je definicija za djecu se trebamo brinuti oboje. Apsolutno, ali ja onda velim kako sam ja sa njima sama cijeli dan i potrebno mi je makar da sama odem do dućana ako ništa drugo. Mislim da ovo – brinuti se oboje – vrijedi onda kad oboje roditelja rade. Moji se susjedi na primjer brinu na smjene, oboje rade pola radnog vremena, ali u različita vremena. Mislim da je to fenomenalno, jer ne trebaju nikakve jaslice i tete, osim u izvanrednim slučajevima, a djeca su uvijek sa jednim od roditelja.
Onda Mame i bebe na primjer – može se svakako gledati na to, kao na zakidanje familije, ali ja uživam u tome, to mi je poput ispušnog ventila, nakon kojega možda jesam umornija, ali na drugi način, nego onog umora kada ste 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu na raspolaganju djeci....
Pa onda, da li sam zbog toga loša mama? Da li sam jedina takva?
Moram li pregristi jezik ako imam «one dane», ručak mi je zagorio, a dijete po petstoti put pita istu stvar? Ili si smijem dopustiti povišeni ton i zahtijevati malo mira i vremena za sebe? Da li je bolje zaista onda odmoriti djecu od sebe i sebe od djece, pa zamoliti da ih pričuva netko drugi ili trebam biti «u redu»?
Možda jednostavno trebam promijeniti postavke razmišljanja. Ne znam. Koliko god knjiga pročitala o odgoju djece čini mi se da ništa ne znam.
Zna li netko više???
