Mame ovdje
Ma već dugo vam hoću ispričati kako su mame ovdje često komotne. Mislim, blago njima. Na muževima koji se ne bune. Sva sreća da nema djeteta koje ne voli pizze.
Žalim se ja mojoj susjedi kako često imam dvije, pa i tri pune mašine suđa na dan, a veša da ne pričam i kako zbog toga imam i velike rate za struju. Tri mašine suđa????? – čudom se čudi ona. Pa ja jedva napunim jednu dnevno. Ups... Jesam li stvarno tako loša organizatorica sa suđem? Pa isto prokomentiram sa drugom, koja zbilja voli kuhati, a inače je iz Indonezije. Nema šanse da imam manje od dvije mašine dnevno – kaže ona. A ima samo jedno dijete. U stvari ima dvoje, ali sa prvim mužem se rastala i dijete je kod oca. No, to je za neku drugu priču.
Sretnem ja susjedu broj jedan jedan dan kada je dolazila iz kupovine – uf – kaže ona – sad sam se nakupovala za cijeli tjedan. I vadi smrznute pizze, lazanje, i sve ostale stvari koje se već gotove mogu kupiti. Ja imam poriluk danas – kažem ja – a njezin muž sa sjetom primjeti kako on OBOŽAVA poriluk, a njegova žena ga ne zna pripremiti.
Jedna druga, bivša susjeda, sad je kupila kuću. Kada sam na ljeto došla, vrt je bio pun flanaca. Na prozoru ispred kuće jedna zasađena teglica. Kaže njezin muž – ovu sam ja zasadio, a oni flanci iza stoje već tjedan dana i čekaju na nju. Ajme.
Moj muž se često žali kako sam ja «vaka i naka», a moram napomenuti da su sve te ženice jako zgodne, mršave, sređene. Pa ga uvijek zezam da jel' bi radije takve za žene... Kaže on da moju KUHINJU ne bi nikad mijenjao. Ali ipak bi da sam mršavija.
Ali da ne skrećem sa teme.
Ista susjeda sa početka prestala je dojiti drugo dijete sa 6 mjeseci. Makar je još sa prvim završila tečaj dojenja. Ne može. Umorna je i neispavana. Ne stigne ništa napraviti. Jednom tjedno joj dođe jedna djevojka iz Rusije koja joj «tuto kompleto» pospremi cijeli stan. Muž joj ništa neće pomoći. Najbolje da prekine dojenje, jer onda će joj biti lakše. Nema više dizanja po noći. Odviknut će dijete na buđenje po noći.
Mom mužu smetaju razbacane igračke po stanu. Razumijem ga. I mene boli kad u hodniku bosom nogom stanem na ne baš mekane playmobil ili lego elemente. Ali to su djeca. Ni zbog njih ni zbog sebe ne možeš hodati za njima i pospremati, a niti njih natjeravati, jer će odgovor uvijek biti – «Pa baš se sad igram sa tim!». Uglavnom nastojimo da igračke ostanu u sobi. Još nismo ni popunili dnevnu sobu sa namještajem, jer se sve bojim što će biti kad izgube najveći prostor za igru u stanu...
Jedna mama iz igraonice čuvala mi je djecu jedan dan kad sam morala ići na terapiju. Inače je pedagog po struci (teta iz vrtića). Sad je doma sa djecom. Jer si može to priuštiti. Pitam je kad će se vratiti na posao. Neće – «Sad se hoću malo družiti sa odraslima» - kaže ona. Njena je kuća kompletno podređena djeci. Osim njene spavaće sobe i kutne sofe u dnevnoj sobi (To je MOJ kutak – kaže ona), sve je puno igračaka, frižideri načičkani crtežima djece. U blagovaoni polica sa igračkama. U radnoj sobi kraj kompjutera brdo CD-ova sa dječjim igrama. Na katu dvije OGROMNE dječje sobe u koje doslovno ne možeš ući bez nečega za raskrčivanje poda.
Ma znate što. Ja bih voljela da sam takva. Ali nisam. Ni moj muž nije takav. Katkad mi se čini da još ne shvaća kako ima djecu i da ne može imati stopostotni red u kući. No, ja živim u nadi.
Eto, sad sam vam lijepo u ženskom stilu istračala sve susjede. Ma nije da sam ja nešto bolja od njih. Našlo bi se i meni štošta. Svima nama.
Sva sreća pa nismo savršeni, to nas tjera naprijed – reče mi naša psihologinja koja odgovara na pitanja.
