Što sam djeci svojih prijatelja - prijateljica ili konj
Moja prijateljica Z.Č. se udala i čak niti takvim očajničkim potezom nije uspjela zaustaviti agresivnu navalu dijakritika u vlastitim inicijalima. Da stvar bude gora, dvije i pol godine nakon povijesnog DA u Gradskoj vijećnici, virusom je zarazila i nevino, tri i pol kile teško biće, kojemu je nadjenula ime koje počinje sa S. No, o imenima drugom prilikom. Ovo je bilo samo predstavljanje glavnih junaka naše ovotjedne senzacionalne kolumne, a čiji naslov glasi:
ŠTO SAM DJECI SVOJIH PRIJATELJA - PRIJATELJICA ILI KONJ
(SVJEDOČANSTVO IZ PAKLA KRIZE IDENTITETA)
Prije no što počnem s ovom šokantnom pričom, čiji će vas zaplet zacijelo prikovati uz ekran čvršće od dvokomponentnog ljepila, recimo još pokoju o Z.Č. i njezinom sinu S. Malome S danas su tri i pol godine i, kako to s teškim uzdahom često napominje njegova majka, još uvijek ne ide u školu. Razlog njezinu teškom uzdahu je to što je mali S, po svojoj tjelesnoj konstituciji, visini i težini, snazi i općoj fizičkoj spremi, očito povukao gene svojih predaka. Konkretnije, Tiranosaurusa Rexa. Ili se moja prijateljica Z.Č., nešto manje od godinu dana prije S-ovog rođenja neprilično i raskalašeno družila s pripadnicima američke hrvačke federacije, što ona s gnušanjem odbija, kao podlu insinuaciju i neprihvatljiv međunarodni pritisak.
S je također, još od rođenja, veoma živahno dijete. Njegovu živahnost zorno opisuje to da su Z.Č. i njezin, dijakriticima samo napola zaražen suprug, A.Č., prilikom preseljenja u novi stan i odabira vlastite, kao i S-ove sobe, bili u nedoumici. Bilo im je jasno da, žele li S-a imati na oku i uhu čak i po noći, najbolje ga je smjestiti u sobu do njihove, no s druge strane, žele li po noći odspavati koju minutu, najbolje ga je smjestiti u Boliviju. Razmotrivši sve čimbenike i užasnuvši se vrtoglavim cijenama zrakoplovnog prijevoza do La Paza, odlučili su se za kompromis i S-a smjestili u sobu na kraju hodnika, te sada uspijevaju odspavati čitavih trideset sekundi na noć.
S je, međutim, uz sav gigantski rast i glasovne mogućnosti Luciana Pavarottija s megafonom, veoma milo, inteligentno i simpatično dijete. I želi, kada odraste, biti jahač. Džokej. Što će se obistiniti jedino ako u međuvremenu, genetskim inženjeringom, uspiju proizvesti konja veličine Homerovog trojanskog ili ako na Olimpijadu uvedu disciplinu jahanja na nuklearnim podmornicama.
No, do tada, dijete svog konja za trku ima. Mene. U nježnoj dobi od (njegovih, ne mojih) godinu i pol, učinila sam kobnu grešku i, nemaštoviti neroditelj kakva jesam, djetetu pokazala igru koju sam nazvala «Konjić Grbonjić». Kompleksna struktura igre sastoji se u tome da se spustim na pod, na sve četiri, a dijete mi jedan od njegovih roditelja posadi na leđa i onda mi tako hodamo po sobi, sve dok barem jedno ne padne na kauč. S vremenom je pridržavanje od strane jednog od roditelja postalo nepotrebno jer se dijete inteligentno dosjetilo kako će održati ravnotežu na mojim leđima; počelo mi se držati za kosu. S vremenom sam se ošišala. Od tada mi se drži za uši, a katkad i za nos.
Igra ima i zvučnu kulisu. Od samog početka, djetetu sam, za laganog kasa dnevnim boravkom, pjevala: «Ðiha, điha, četiri noge, i sve četiri krute, điha, điha, mi idemo na daleke pute!». Dijete je, međutim, u međuvremenu razvilo svoju obradu tog velikog hita, pa sada, drmusajući mi se na leđima, nesmiljeno urla: «DŽIHAD, DŽIHAD!» Savjetovali su nam da tu igru ne pokušavamo na možebitnom obiteljsko-prijateljskom izletu u New York. Osobito ne u avionu.
I sad, kriza identiteta koju spominjem u naslovu ne bi bila toliko potpuna da se odnosi tek na malog S-a. Ne bih dvojila nad vlastitim odrazom u zrcalu i ne bih na svaku dobru stvar koja mi se dogodi odgovarala veselim rzanjem da problem nije poprimio šire razmjere.
Što se, naime, dogodilo? Na proslavi S-ovog trećeg rođendana, najprije sam neko vrijeme boravila s mamama u dnevnom boravku, grickajući sirovu mrkvu i integralne kekse s umakom od čistog povrća, bez masnoće i pitajući se o čemu to one pričaju. Mislim da su vježbale konverzacijski latinski, jer bih tu i tamo čula nešto što me podsjetilo na satove tog jezika u gimnaziji; epiduralna, kolike, fimoza, varicelle, pa sam ih napustila, nadajući se da me niti jedna neće pokušati preispitati glede deklinacije neke od tih riječi. Osim toga, pričalo se po kuloarima da klinci, u drugoj sobi, imaju bolju klopu.
Klinci su radili ono što, po mojem osobnom mišljenju, uvijek rade na dječjim rođendanima. Igrali šah, raspravljali o globalnom zatopljenju i međunarodnom pravu, usput vježbajući diferencijalne jednadžbe, da bi, na prvi znak približavanja odrasle osobe, razbacali sve sendviče po sobi i počeli se pretvarati da divljaju u maniri navijača Manchester Uniteda (samo bez bengalki), samo zato da bi se zastrašilo odrasle i otjeralo ih se u svoj kut. Mislim da su im u toj zavjeri pomagali i tate koji su, u krajnjem lijevom kutu dječje sobe, četvoronoške skupljali ostatke majoneze i Gavrilovićke sa sendviča, nastojeći iskoristiti priliku hranjenja nečim drugim osim zdravstveno osviještenih grozota koje serviraju njihove supruge.
Kad su me navijači Manchester Uniteda (mislim da je bilo i nekoliko Arsenalovaca jer su na bijelim majicama nosili brižljivo iscrtane crvene mrlje kečapa) spazili, svi su se, na čelu s malim S, sjatili oko mene, urlajući: «DŽIHAD! DŽIHAD!».
Pokušala sam ih urazumiti, ukazujući im na problem svojih skupih, San Pelegrino čarapa s uzorkom, šminke na očima i mogućnosti ozljede lumbalnog dijela kralježnice, no brzo su me razuvjerili, jednim preciznim karate-udarcem me oborivši na sve četiri. I što mi je preostalo? Slijedećih sam sat vremena, praćena zabavljenim pogledima mladih očeva, koji su zadovoljno utonuli u prožidranje preostalih sendviča i Smokija, na leđima pronijela čitavu hordu nogometnih huligana, uz zvučnu pratnju povika palestinskih pobunjenika.
Mislim, biste li im se vi usudili suprotstaviti?
Tračerskim kanalima u lobbyu trogodišnjaka proširila se vijest o raspoloživosti mojih lumbalnih kralježaka, tako da me se od tada stalno poziva na dječje rođendane, a ja već opasno često kimam glavom i lupam kopit.ovaj, cipelom po tlu, kad mi nešto nije po volji.
Ne vjerujete mi? Ritnut ću vas!
Do sljedećeg nastavka, neroditeljski i
lumbalno-kiorpraktičarski vaša,
Cyn
