Pitanja i odgovori: Smetnje u hodanju
Imam dijete sa smetnjama u razvoju konkretne dijagnoze usporen razvoj. Sada ima 4 godine i dobrano zaostaje za svojim vršnjacima na psiho motornom nivou. Jako je stabilan na nogama i hoda za ručicu i pomoču guralice, ali problem je u strahu od puštanja. Kako da mu potaknem hrabrost i ojačam samopouzdanje. Napomenila bi da terapije i doktore prihvaća sa napadima panike i straha. Naravno i uz motoriku i govor zaostaje i kad govori to je jako nesigurno i kao da se boji. Sad je uključen u vrtić za djecu s poteškočama i iznenadilo me kako je fino reagirao na prvi odlazak čak je i plakao da neće kući. Pri porodu je imao krvarenje I.stupnja caput caudati.n.ljevo,svi nalazi su uredni osim posljednjeg eeg-a koji je prikazao šiljasta izbijanja što doktorici nije alarmantno, a čula sam da ona mogu biti i od šoka od pregleda. Što da napravim da smanjim strahove mog djeteta dok to nije prešlo u nešto ozbiljnije i je li postoji kakva terapija sa blagim umirujućim sredstvima.
U Vašem se pitanju nazire potreba za nekoliko odgovora. Djeca rođena s perinatalnim oštećenjem mozga (kao u slučaju Vašega djeteta) mogu i ne moraju imati razvojne poteškoće. Dijagnoza usporen razvoj neprecizan je opisni termin iz kojega nije moguće iščitati u kojim je aspektima razvoj djeteta usporen. Kod svakoga kašnjenja i/ili poremećaja potrebno je opisati koliko je kašnjenje i u čemu se ono ogleda. Iz navedenih podataka nije jasno zaostaje li Vaše dijete isključivo u razvoju motorike i u jezičnome razvoju ili kašnjenje uključuje i usporen spoznajni razvoj. Osim toga potrebno je definirati postoji li neujednačenost i kakva u razvojnome profilu Vašega djeteta. Odnosno, u kojim aspektima više, a u kojima manje zaostaje. Ukoliko ni Vama odgovor na ova pitanja nije poznat tada bi svakako trebalo učiniti detaljnu dijagnostiku, logopedsku i psihološku kako bi se precizirale razvojne poteškoće Vašega djeteta.
Kod sve djece s oštećenjem mozga svakako treba učiniti kvalitetnu logopedsku dijagnostiku jer su jezično-govorne teškoće najčešća posljedica mozgovnoga oštećenja. Vrlo često i onda kada razvoj u svim drugim aspektima izgleda besprijekoran. Tada jezične teškoće ostaju neprepoznate i zanemarene, a u školskoj dobi obavezno rezultiraju školskim neuspjehom.
U drugome dijelu Vašega pitanja spominjete strah od samostalnoga hoda (odnosno pada), strah od različitih intervencija i liječnika te nesigurnost. Ovo su naizgled slični ali ipak različiti fenomeni koji u kombinaciji kod Vas mogu stvarati dojam kako se Vaše dijete svega boji. No nesigurnost i strah od pada kod djeteta koje s 4 godine još uvijek samostalno ne hoda zapravo je zdrava reakcija, koja naravno može biti prenaglašena i predimenzionirana. No ona ukazuje da je Vaše dijete svjesno opasnosti i da primjećuje vlastitu nevještost u hodanju. Najbolji put nadilaženja straha je što češće pozitivno iskustvo samostalnoga hodanja. To znači da količinu pomoći koju mu pri hodu pružate morate u razumnoj mjeri smanjivati uz istodobno naglašavanje kako Vi budno pazite da dječak ne bi pao. Jednako tako potrebno je rabiti situacije u kojima su njegov interes i potreba za kretanjem naglašeni, primjerice kada jako želi do nečega doći. U takvim su situacijama motivacija, želja za istraživanjem i kretanjem dovoljno jake da prevladaju i smanje usmjerenost na osjećaj straha. Tek pozitivna iskustva ukazat će mu da samostalno kretanje nije nužno opasno. Valja provjeriti i kakve su mu obrambene reakcije, tj. zna li Vaše dijete pasti bez da se ozlijedi. Ukoliko ne zna, tada ga tome valja poučiti.
Strah od liječnika i intervencija uobičajena je, razumljiva i očekivana reakcija kod djece koja su često podvrgnuta pregledima. Možete ga ublažiti pa i iskorijeniti tako da dijete kao pratnju vodite svome liječniku i liječniku druge djece (ukoliko ih imate), ne bi li ono iskusilo da odlazak u ambulantu ili bolnicu ne mora biti neugodan. Pri odlasku njegovu liječniku, ukoliko dijete odbija i ne želi ići, valja ga smiriti. Bilo bi poželjno da Vi uvijek prisustvujete pregledima i na taj način djetetu pružate potporu i sigurnost. No isto tako ne treba danima unaprijed nagovještati odlazak i “pripremati” dijete jer se na taj način samom činu odlaska pridaje prevelika pozornost i kod djeteta potiče strah od onoga što slijedi (a ono nije u stanju suditi o ozbiljnosti i opasnosti samoga događaja koji predstoji).
Strah od terapija, primjerice logo, fizio i sl. ne bi trebao postojati, jer ukoliko postoji tada nešto nije u redu s terapijskim postupcima. Terapije s djecom ne smiju biti nasilne u smislu slamanja volje. Svaka th. aktivnost mora biti maskirana u igru u kojoj će dijete uživati. Kod tako osmišljenih terapija djeca puno brze napreduju i uče jer nisu anksiozna i mogu se aktivno uključiti. Pri tome se naravno i zabavljaju kao što je i slučaj s odlaskom u vrtić pri čemu je Vaše dijete otkrilo da je to ugodno iskustvo koje ono želi nastaviti.
Opća se nesigurnost kod djeteta javlja kada ono postaje svjesno prevelikih očekivanja kojima nije u stanju ispuniti. Zahtjevi prema djetetu moraju biti primjereni njegovim mogućnostima, a ne mogućnostima njegovih vršnjaka ili našim željama. Kada se veselimo djetetovim postignućima tada se svakako valja veseliti i pohvaliti POKUŠAJ a ne kvalitetu uspjeha. Uspjeh i napredak dolazi kroz brojna ponavljanja i pokušaje, a djeca koja osvijeste da im “ne ide” ili da su načinili “lošije nego što se očekivalo” više ne žele pokušavati. Uostalom, kao i odrasli. Kada bi nam netko (nesvjesno ili svjesno) pokazivao da nije zadovoljan postignutim i mi bismo navedenu aktivnost počeli izbjegavati. Iz Vašega mi je pitanja nejasno jeste li mislili upravo na ovaj vid nesigurnosti, no svejedno, on je vrlo učestao kod djece s razvojnim poremećajima.
Sama činjenica da uočavate djetetov strah ukazuje da je on već izražen. Radi se o reakciji na događaje, osobe i vlastite (ne)sposobnosti. Medikamentozna terapija NIPOŠTO nije rješenje već se valja pozabaviti različitim uzrocima straha i nesigurnosti te ih na taj način ublažiti, odnosno iskorijeniti.
Neurološki pregled i praćenje (što uključuje i EEG) svakako valja obaviti kod neuropedijatra i to po mogućnosti kod onoga koji se bavi djecom s perinatalnim oštećenjima mozga. Trebate li kakav savjet u svezi odabira neuropedijatra rado ću Vam ukazati na osobe i ustanove u kojima rade neuropedijatri specijalizirani za tu problematiku.
Za mame i bebe:
mr.sc. Blaženka Brozović, prof. defektolog-logoped
Odsjek za Logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta
Kabinet za ranu komunikaciju Centra za rehabilitaciju ERF-a
Laboratorij za razvojnu neurolingvistiku
Hrvatski institut za istraživanje mozga
e-mail: neuroling@hiim.hr
