Tikovi

Roditelje često muče stvari kao što su: moje dijete duda palac, moje dijete se ljulja prije spavanja, zašto moje dijete lupa glavom, zašto čupa kosu, je li to opasno, treba li potražiti pomoć liječnika ili ga treba kažnjavati? Odgovori na navedena pitanja nisu jednostavni jer postoje razlike kako u simptomima tako i u uzrocima i u načinu liječenja.

Poznato je da oko deset posto djece mlađe od deset godina često pravi nagle, pravilne motorne kretnje kao što je ljuljanje, odnosno njihanje, prije uspavljivanja, lupanje glavom i sl.

Lupanje glavom

Najčešće se javljaju ritmije glavom koje počinju oko trećeg mjeseca i obično nestaju oko treće godine života iako poneki put mogu potrajati i do desete godine. Javljaju se kada dijete tijekom svog razvoja prelazi u novu, višu motornu organizaciju. Kroz takve radnje dijete se često oslobađa napetosti te djeluje kao da je posve izgubilo zanimanje za okolinu. Znatan broj djece se na taj način uspavljuje.

Poseban oblik je lupanje glavom koje se javlja kod djece krajem prve godine života i traje do treće ili četvrte godine. Najčešće su to snažni udarci glavom prema naprijed ili natrag, ritmično se ponavljaju i to po nekoliko puta tijekom jednog sata. Ukoliko je to udaranje o tvrdu podlogu kao što su rub kreveta, može doći i do povreda glave.

Taj problem ima oko 20 posto djece, češće dječaci nego djevojčice. Pretpostavlja se da pokretima glavom dijete postiže zadovoljstvo koje mu je uskraćeno nekim drugim putem, primjerice, uzimanjem na ruke, nošenjem, njihanjem. Čini se da se javlja kod djece u stanjima povlačenja od stvarnosti. Kod najvećeg broja djece lupanje glavom nestaje, a dugo se zadržava kod djece sa posebnim potrebama i djece sa nekim psihičkim poremećajima, zbog čega je dobro potražiti savjet stručnjaka koji će utvrditi o kakvoj se vrsti poremećaja radi.

Grickanje i sisanje

Jedan od češćih problema s kojim se susreću roditelji je stavljanje u usta različitih predmeta kod djece u prve tri godine života. Djeca stavljaju u usta predmete koji im se nalaze pri ruci bez obzira jesu li za jelo ili ne. Neka djeca na taj način ispituju svijet i predmete oko sebe, pa grickanje, sisanje, žvakanje ima funkciju ispitivanja, ali i funkciju zadovoljenja nekih emocionalnih potreba. Ukoliko to traje i nakon treće godine tada dobiva oblik prisile i potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.

Stavljanje prsta u usta najprije predstavlja rasterećenje od napetosti i zadovoljstvo, a kasnije postaje prisila ili što najčešće zovemo navika, iako se ta dva pojma ne mogu poistovjetiti. Ako dijete kroz različite pokrete, njihanje, lupanje glavom ili stavljanje prsta ili nekih predmeta u usta pokazuje svoja emocionalna nezadovoljstva, potrebno je promijeniti odnos prema djetetu – pokloniti mu više pažnje, zaokupiti njegovo zanimanje različitim aktivnostima, dati mu neke nove sadržaje, a nikako ga ne kažnjavati. Ukoliko pak nabrojene aktivnosti traju dulje vrijeme, potražite pomoć stručnjaka.

Čupanje dlaka

Čupanje kose, obrva i dlaka javlja se kod djece nešto starije dobi. Djeca čupaju dlake na jednom mjestu, primjerice čitave pramenove pa su tragovi vidljivi tako da mjestimično nema kose, trepavica, obrva. Obično nakon čupanja dijete prstima gnječi kosu. Čupanje dlaka je relativno česta pojava, ali je roditelji registriraju tek kad djetetu manjka veći dio kose. Češće se javlja kod djevojčica nego kod dječaka.

Neki put se može javiti nakon nekih tjelesnih bolesti, povreda glave, odvajanja od roditelja, nakon rođenja mlađeg brata ili sestre i sl. Nekad čupanje dlaka stvara ugodu, a samo mjesto je slučajno odabrano. Ponekad ono ima zadaću rješavanja sukoba s okolinom, posebice s roditeljima, a kod djevojčica je često prisutan sukob s majkom. Može biti znak kažnjavanja i agresije prema roditeljima. Kako je kosa simbol ženskog spola, dječji psihoanalitičari smatraju da je pojava čupkanja kose znak otpora prema svome spolu, odnosno roditelju istog spola.

Pomoć treba potražiti kod stručnjaka, ponajprije da se isključe organski uzroci. Zatim da se utvrde mogući uzroci te da se dijete uključi u odgovarajuću terapiju.

Treptanje očima

Jedan od najčešćih tikova kod male djece je treptanje očima. Stručnjaci objašnjavaju da je to jajjasnija poruka kojom dijete nesvjesno ne želi vidjeti ono što smatra neugodnim. Često se pojavljuje kod djece koja se teže prilagođavaju na jaslice ili vrtić i teško im pada odvajanje od majke i roditeljskog doma. Učestalo spuštanje kapaka dođe im kao spuštanje zastora u kazalištu, želeći prekriti stvarnost koju ne žele vidjeti, koja ih plaši, uznemiruje, rastužuje.

Što činiti u ovakvim slučajevima? Razgovarati, pitati dijete je li tužno i zašto, boji li se kada vičemo. Dijete mora shvatiti da s nama može razgovarati o svojim osjećajima i da mu zbog toga ne prijeti nikakva opasnost.

Postoje i tikovi kojima dijete nesvjesno izražava veliku radost, kad naprosto "iskače iz kože". To su situacije pred neki, za dijete, veliki događaj – prva vožnja vlakom, pobjeda u nekoj igri pa očekuje nagradu, odlazak na neko drago mjesto ili posjet nekoj dragoj osobi.

Ako je dijete previše «nabijeno» emocijama, razgovarajmo s njim blagim glasom, pokušajmo mu skrenuti pozornost na neku stvar ili možda crtić, da ne misli tako intenzivno na događaj koji ga uzbuđuje. Nekoj djeci potrebno je mnogo više prostora kako bi "potrošila" suvišne emocije i energiju. Izvedimo ga na igralište, u park. Kretanje, skakanje, trčanje pomoći će mu da se oslobodi viška energije i dijete neće tu energiju ispoljavati tikovima.

Tikove imaju i odrasli

Svakome se dogodilo da je nakon radnog dana punog napora, uzbuđenja i stresova osjetio trzaj tijela prije spavanja. Tim trzajem se ispraznila napetost nagomilana u našem organizmu tijekom dana. Tako je i s djetetom. Ma koliko se nama činilo nejasnim, u određenom trenutku tik je potreban djetetovom organizmu jer zahvaljujući tom motornom pražnjenju ne samo da uspijeva priopćiti svoju tegobu, fizičku ili psihičku, nego uspjeva i smanjiti napetost koju osjeća. Stoga ne smijemo zamjerati djetetu i koriti ga što iskrivljuje usta, škripi zubima, trlja ušnu resicu, vrti uvojak kose. To je njegov način pražnjenja neke emocije koju ne zna izraziti. U tom trenutku je tik najprirodnije moguće "sredstvo za smirivanje". Nije stoga slučajno da većina djece ima tikove upravo prije spavanja kad se suočavaju s mrakom u kojem se ne osjećaju ugodno, ali kasnije tako mirno spavaju jer je suvišak emocija ispražnjen tim nesvjesnim pokretima. Stoga, tik nije nikakav poremećaj niti bolest, nego samo znak i poruka na koju moramo pravovremeno odgovoriti razumijevanjem, pozornošću i ljubavlju.

Kako reagirati na tikove?

Ne vičite na dijete govoreći mu: "Ne čini to više!". Tikovi su mehanički pokreti kojih dijete nije svjesno i nemoguće ih je kontrolirati. Bilo bi besmisleno koriti dijete zbog nečeg što ne radi namjerno.

Nemojte se praviti kao da se ništa ne zbiva. Tik ima strogo određenu ulogu da nam priopći nešto što se u djetetu zbiva. Nastojmo shvatiti što nam dijete poručuje i odgovoriti s više pažnje.

Nemojte mu se suprotstavljati nervoznim pitanjem:"Zašto trepćeš?", "Što to radiš s ustima?". Dijete nam ionako ne može odgovoriti na ta pitanja, a i kad bi moglo, odgovor bi glasio: "Radim to jer imam tik".

Nemojte ga zadirkivati zbog tika jer ćete samo pogoršati stvar. Time mu ne pomažete da stekne pozitivno mišljenje o sebi, niti da njegova poruka bude pravilno shvaćena.

Nemojte tik tumačiti na svoj način prije nego što saslušate dijete. Ako mukažemo: "Znam da te to preplašilo", pripisujemo mu emociju koju nam ono nije iskazalo, a možda i nije bilo preplašeno. Mi možda mislimo da je dijete nervozno, aono je samo umorno ili uzbuđeno. Ne pripisujte mu ono što ne osjeća. Ostavimo djetetu da nam odgonetne to što osjeća. Kako? Potičući ga da nam kaže što to "kuha" u njemu, postavljajući jednostavna pitanja. Možda će početi razgovarati. Možda će samo odgovoriti s da ili ne, ali će na taj način signalizirati je li mamina i tatina interpretacija tika bila točna ili pogrešna.

Za Mame&Bebe izvor: Časopis "Bebe", br. 124, kolovoz 2002.