Uskoro se približava naš prvi rođendan. Jednostavno ne mogu vjerovati kako je to brzo prošlo. Još se živo sjećam kako sam prije godinu dana intenzivno peruckala robicu, mozgala o tome kako ću se snaći u novoj ulozi i svakodnevno vježbala dahtanje. A evo sada kada smo sve to apsolvirali i porod, i prve podoje, i prve kašice i nedavno prve korake, najradije bi kao na videu premotavala kazetu naprijed-nazad i uživala ovaj put malo opuštenije u svim tim "prvim" stvarima.

Zahvaljujući klubu (Klub trudnica Sv.Duh) na veliku većinu stvari sam bila pripremljena. Iako ništa nije prošlo baš skroz glatko od njege - gdje smo ostali zatečeni sa činjenicom da je mali princ pri svakom premotavanju popiškio sve prisutne, sav namještaj ali nažalost i robicu pa smo ga nekoliko puta na dan presvlačili, dok nismo primjenili taktiku zvanu obična pelena koju smo cijelo vrijeme akcije držali preko "piše". Pa zatim dojenje, koje smo uz nekoliko upala i temperatura preko 40 i  jednog kraćeg Adrianovog štrajka, te preko nekoliko dvodnevnih kriza sa mlijekom  uredno održali i nadam se da ćemo još neko vrijeme.

No ono što nam je definitvno zadavalo najveće muke, a čini mi se da tu nisam jedina je SPAVANJE. Pri tom ne mislim na to što još uvijek nismo prespavali niti jednu noć u komadu, jer ja sam vam jako skromna i dva dizanja na noć smatram uspjehom. Naši problemi sa spavanjem, bili su očiti već u bolnici. Naime dok je naš mali cimer Karlo spavao non-stop Adrian je konstantno jeo ali spavao je vrlo malo. To se nastavilo i doma, prvo jutro kada smo došli bio je budan 5 sati u komadu. Nije se skoro uopće plakao samo povremeno za obrok. Gdje god sam našla opise tipova djece on je spadao u kategoriju "izuzetno aktivni, kojima je potrebno malo sna".

Kada vidim male bebe koje same od sebe iz igre odjednom zaspu, jednostavno ne vjerujem svojim očima. Nama je to bila totalna misterija, u jednoj fazi sa nekih 6 tjedana jedino uspavljivanje koje je palilo je bilo ljuljanje  u baby nosilici. Bila je to totalna katastrofa. A onda kad bi napokon zaspao budio bi se nakon nekoliko minuta.

Sa navršenih 12 tjedana počeli smo borbu sa snom. Počela sam ga navikavati na dudu i uspavljivala na rukama, da bi ga polako spuštala u kinderbet. Za nekih mjesec dana san se koliko toliko ustabilio i barem smo znali kada će spavati, ali ne i koliko će to trajati. Mislim da sam do sada pročešljala gotovo sve site-ove o spavanju, pročitala tonu knjiga i različitih pristupa. Iako smo postepeno došli do toga da je bilo dovoljno da se legnem kraj njega da zaspe, sa nekih 6-7 mjeseci nam se totalno "Unakazio" noćni san. Počeo se buditi svakih 1-2, i počela je borba sa samom sobom da li da ga ostavljam u krevetu ili ne. Sva bolja literatura je tu složna, ukoliko Vam to ne smeta "family bad" je OK. Istina je da ćete ukoliko je beba sa Vama ipak potegnuti malo više sna, ali isto tako svako jutro sam bila totalno potrgana sa rasklimanim ramenima. Jedina utjeha u to vrijeme bila mi je pismo jedne mame 8 mjesečnog dijeteta koje je kao i moje po danu malo jelo ali zato je cijelu noć nadoknađivalo. Ona je tamo napisala da kao majka 3.djeteta dobro zna koliko kratko traje taj period noćnog maženja, i da će uskoro ona žuditi za tim dok će dijete mirno spavati u susjednoj sobi. Kada je Adrian napokon počeo lijepo jesti po danu sa nekih 10 mjeseci a nekako u isto vrijeme se naučio i sam zaspati (sa postepenim smanjivanjem mog utjecaja), odlučila sam da je vrijeme da noćni obroci ostanu iza nas. Kako ja ne mogu podnjeti ni par minuta njegovog plača, odlučila sam i tu ići postepeno. Iz knjige "Svako dijete može naučiti spavati" pokupila sam metodu da se svaku noć doji po minutu kraće. I evo hvala bogu uspjeli smo. On zaspe oko 9 a jede oko 5, i nakon toga ostane kod nas na jutranjem maženju. Ako se između i zacendra uglavnom je to zato što se ili otkrio ili mu se zagubila duda.

Iako je ovako na postepeni način trajalo dugo, nije mi žao da u nekoj fazi nisam primjenila "cry it out" ili neku sličnu metodu plakanja. Na nekoliko sam mjesta našla da djeca koja su puštana da se plaču kao mala mogu imati problema sa spavanjem kasnije sve do puberteta. A metode u kojima se dijete plače određeni broj minuta navodno isto nisu poželjne do godine dana, jer beba nema osjećaj za vrijeme pa isto misli da je ostavljena zauvijek.

Svi koji imate što za reći o toj temi, savjetovati i sl, brzo na forum o spavanju.