Moja životna priča

Teško je sada nekome razumjeti kako sam sve to uspjela prebroditi i vratiti se u normalan život, ali život je takav kakav je, a čovjek je jak kao konj i ne biste vjerovali koliko je sve jednostavno riješiti znajući da niste sami. Nekada kada razmišljam o onome prije, ne mogu sa sigurnošću reći da sam ono bila ja. Da ne bi krivo shvatili, nisam bila loša osoba, nego sam jednostavno bila mlada i nisam marila za budućnost niti školu i nisam niti sanjala da ću jednom morati sama kroz život i boriti se za ono što mi kao čovjeku pripada. Osjećala sam se potpuno bezbrižno. U toj svojoj nesreći koja mi je slijedila, dobila sam zauzvrat nešto vrijedno.

Za mene je toga dana završio jedan život i počeo jedan sasvim drugačiji. Bilo je proljeće, jedan od prvih lijepih dana nakon vrlo hladne zime. Rat je bio ne tako daleko iza nas i počele su radne akcije na terenima koji su bili okupirani. Ljudi su se vraćali svojim srušenim domovima. Tako smo i mi uredno dotjerivali okoliš bakine i dedine kuće, točnije, ono što je od svega ostalo. Bila je nedjelja i ja sam malo duže ostala u krevetu pa sam naknadno došla za mojima na biciklu. Od grada do sela je bilo 5 kilometara i to mi je zbilja bio veliki užitak proći na biciklu nakon toliko godina što nismo smjeli niti prići selima na tome području. Nije nam bilo lako sve to gledati i proživljavati. Nakon što sam napravila ono za što sam ja bila zadužena, spremila sam se na povratak kući. Pošto je bio kraj vikenda, trebalo se spremiti za novi školski dan. Na nešto manje od pola puta do grada vidjela sam gusti dim. Ljudi su palili korov na svojim zaraslim poljima nadajući se da će tako sve raskrčiti. No nitko nije ni pomišljao da će to imati kobne posljedice.

Mogla sam tada krenuti drugim putem, mogla sam stati i pričekati, ma barem razmisliti bolje! Ali bit će da me sudbina vukla dalje. Eto, sve ima svoje zašto. Nisam neki vjernik no mislim da nešto veće od nas samih postoji.

Dakle, ja sam krenula i uletila pravo u taj dim računajući da ću ubrzo iz njega izletiti van i udahnuti zrak. I tu je sve bilo gotovo. Nakon toga je slijedilo osvještenje u kolima hitne pomoći, pa u bolnici, zatim u bolnici u Zagrebu. To su sve bila buđenja na trenutke kada sam se borila sama sa sobom pokušavajući shvatiti šta se dogodilo. Jedan dio mene promatrao je okolinu, jedan dio se borio sa svijesti, a jedan dio kao da je sve shvaćao i pokušavao meni samoj to objasniti i utješiti me.

Sada se sjećam samo nekih detalja koje baš ne mogu povezati. Nakon par dana oporavka od operacija, ležeći na intenzivnoj, saznala sam da je na mene izravno , iz suprotnoga smjera, naletio kamion. Bila sam sva unakažena, a što je bilo gore od svega, bilo je saznanje da mi je slomljena kralježnica i da neću nikada više hodati. Za mene se svijet srušio. Budući da sam se školovala za medicinsku sestru, znala sam što to znači i znala sam da me čeka vrlo neizvjesna budućnost. Najgore od svega bilo je vratiti se kući, obitelji, prijateljima. Tu sam imala jednu "brigu" manje. Nakon što sam skoro pola godine provela u toplicama i skoro isto toliko po bolnicama, izgubila sam većinu prijatelja. Zaboravili su me takoreći preko noći. Koliko sam patila zbog toga to samo ja znam. Kuća koju su moji roditelji u međuvremenu sagradili bila je gotova pa sam svoj novi život započela na selu, za mene daleko od grada i svega što se događalo. Vanredno sam pohađala ekonomsku školu jer mi je ta struka bila jedina koja je odgovarala mojoj situaciji. Kada sam maturirala, kupili smo kompjuter. Mojoj sreći nije bilo kraja! Vraćala sam se u normalu i ta "sprava" je bila kao stvorena za mene i moje nove početke. Brljala sam po internetu danonoćno. Nije me smetala ni bol u leđima, niti otečene noge, a najmanje to što sam bila neispavana. Visila sam na "chatu" i otkrivala nova poznanstva, ako to možemo tako nazvati. U "stvarnome" životu imala sam par novih prijatelja s kojima sam se ludo zabavljala. Oni su mi pomogli da prebrodim neke krize i vratim samopouzdanje. Dosta je dugo to društvo i bilo na okupu kada se jednom i to počelo raspadati. Neke nove ljubavne veze, skrivanja, izmotavanja, nevjerica...na žalost, nismo valjda dovoljno dugo bili prijatelji da se moglo prijeći preko svega . Sve smo se manje i manje viđali. I baš sam tada jednu noć na "chatu" naletila na nekog tipa kojem sam sve ispričala o sebi, a i on o meni. To je izgledalo kao da se natječemo kome je do sada bilo gore u životu. Nisam mu baš vjerovala ono što je rekao o sebi i iskreno, bilo me je baš briga laže li ili ne. Bitno da je on meni posvetio pažnju. Počeli smo se mi češće nalaziti na "chatu" i dopisivati se. Čak me i zvao na telefon. Onda se sve zakompliciralo. Bez obzira što sam proživjela pakao u životu i završila kao osoba s invaliditetom, bila sam djevojka i kao što je normalno, tražila sam ljubav i nježnost. Smatrala sam da sam to i zaslužila nakon svega. Ipak, nisam mislila da će taj brbljavac sa "chata" postati moj dragi i jedini!

Nakon nekoliko tjedana ljubavi preko interneta i telefona, ja iz Karlovca, a on iz Samobora, okolnosti su me opet dovele u Zagreb u bolnicu. Tada mu se ukazala idealna prilika da me posjeti i da se upoznamo u živo. I došao je. Bila je pomalo neugodna situacija, neke čudne vibracije. Sve je ipak dobro prošlo i ja nisam odustala od namjere da si nas dvoje pružimo priliku i vidimo što će nam novi dani donijeti. Bilo je Valentinovo i ja sam došla kući, a moj dragi bez razmišljanja sjeo u auto i dojurio za mnom. To mi je bilo najljepše Valentinovo u životu! Vidjeli smo da smo stvoreni jedno za drugo i već smo počeli planirati zajednički život bez obzira što će naše obitelji misliti da smo ludi. Znam, i bilo je skroz suludo no tada ionako nismo znali drugačije. I dobro da smo išli tim putem. Najviše sam se bojala kako će njegovi roditelji reagirati kada saznaju da će sin svoj život vezati za nekoga kao što sam ja. Nije to moj kompleks ili nesigurnost, nego čista realnost. Budimo iskreni pa priznajmo da je to ipak jedna vrsta obaveze. Nismo mi kao zemlja baš toliko razvijeni i otvoreni prema invalidima da se brinemo o zadovoljavanju njihovih dodatnih potreba. I za moga dragoga, Denisa, brinula sam se kako će samnom, hoće li se osvijestiti pa me ostaviti. Njemu to ni u jednom trenutku nije predstavljalo problem i sve ono što sam mu pričala o sebi, o nekim problemima i potrebama nije ga uplašilo i otjeralo.

Dakle, da se vratim...nakon strahovanja od reakcije njegovih, odahnula sam kada smo se konačno jednom upoznali. Moje sumnje da se brinu su se potvrdile, ali njihova briga je prošla kada su me vidjeli i shvatili da sam dosta samostalna osoba i da smo mi sretni. Naša ljubavna veza postajala je sve čvršća i ozbiljnija pa smo tako došli i do zaruka. Roditelje smo upoznali i tada je sve bilo riješeno. Mi zaljubljeni i odlučni, starci se složili i svi smo odahnuli kada smo se opustili.

Vjenčanje nismo htjeli odmah, ali ga jesmo planirali za skoru budućnost. Najprije smo htjeli malo proputovati i bez obaveza uživati jedno s drugim. Koristili smo svaki zajednički trenutak da ga provedemo što zabavnije. Uglavnom smo bili kod mene jer ipak je ta kuća prilagođena za kolica i tu smo se najslobodnije osjećali.

Stigla je jesen 2001. godine. Panika, nevjerica, sreća, strah, nemoć, kako, zašto...što god hoćete! Bila je zbilja velika frka i panika dok nismo dobili potvrdu onoga na što smo sumnjali. Moja malenkost bila je u drugom stanju! I što sada, pitali smo se! Razgovarajući o djeci, još u početku odlučili smo da ćemo paziti i da nećemo ništa planirati barem dok se ne vjenčamo i malo sredimo. No rekli smo da ako nam se i dogodi da zatrudnim, sve ćemo prilagoditi našoj prinovi. Ali i bolje da nismo ništa drugo planirali jer i onako je sve išlo valjda kako je trebalo. Znači, beba na putu, Denis još uvijek student i mi još uvijek nevjenčani. Kada je trudnoća bila u prvom tromjesečju, počeli smo planirati svadbu. Propali su planovi za jedan restoran i veći broj gostiju. Ja sam stalno grlila školjku i spavala pored lavora. Vidjeli smo da to neće samo tako proći pa smo cijelo vjenčanje odlučili obaviti kod nas u kući u sklopu dočeka nove 2002. godine. Ajme šta je bilo naporno! Dobila sam injekciju protiv mučnine da preživim dan. Sada svi kazu kako sam lijepo ispala na slikama. Normalno, kada sam bila u transu od injekcije! Ipak, bilo je nezaboravno.

Trudnoća je prošla dobro sama po sebi. Negdje poslije podne 21.05.2002. kažem ja mojem mužu kako je meni nešto sumnjivo i da bi naša beba mogla uraniti. Smijali smo se tome jer sam ga znala već tako zafrkavati. No ipak je tada bilo nešto drugačije i nisam skroz bila sigurna da će i ovaj put to proći kao lažna uzbuna. Drugi dan počeli su trudovi. U početku skoro neprimjetni, ali dovoljno da mi ne da mira. Otišli smo po preporuci mojega ginekologa u rodilište. Rekli su da bi to moglo biti to! Kada sam navečer po drugi put toga dana opet došla u bolnicu, sve je bilo jasno. Malac se namjerio na mene i htio je van. Nije bilo za igrati se jer sam bila u 35 tjednu trudnoće. Pokušaj da se trudnoća pokuša produljiti tokolizom nije uspio i ja sam oko sat vremena prije ponoći bila u operacijskoj sali čekajući na carski rez. Pola sata prije ponoći rodila sam zdravoga dečkića koji je već tada pokazao kako misli biti aktivan. Bilo je dosta hladno, iako smo već debelo bili u proljeću i naš sin Dominik je bio u inkubatoru. Budući da je ranije rođen, bio je na infuziji i nisam ga mogla dojiti. Tada sam i odlučila da ni neću jer sam pretpostavljala da će biti slabašan i neće moći vući na prsima. Konačna odluka u vezi toga pala je nakon dosta razmišljanja kada sam shvatila da bi mi to bilo teško zbog bolova u leđima i da ne bi bilo dobro da se mučimo ni on ni ja. Netko će misliti da nisam dobro odlučila za njega. Ne znam, ja smatram da bi on osjetio da ja trpim i da tek onda ne bi bilo dobro. Dijete mora osjetiti da mu je majka sretna, zadovoljna i smirena.

Njegovo dolazak kući se oduljio jer je imao malu težinu. Kada smo ga napokon "izvukli" iz bolnice, bili smo presretni! Svi smo ga gledali, a on je samo mirno spavao. Kada bi se probudio i popio bočicu, opet bi zaspao. Mi smo htjeli da je on budan da ga možemo grliti i ljubiti, ali on se pravio "cool" i ništa ga se nije ticalo. Prekrasno je napredovao. Došlo je ljeto i Dominik je uživao spavajući u dvorištu pod brajdom, u debeloj hladovini. Bilo je toplo pa smo mu pružili to zadovoljstvo da diše na svježem zraku. Gledajući ga i brinući se o njemu postajala sam druga osoba. Nešto prekrasno mi se dogodilo i pitala sam se nakon svega lošega je li to nastavak svih dobrih stvari koje su mi se počele događati od kada sam upoznala svojega muža.

Od kada sam rodila, prošlo je skoro 10 mjeseci. Snalazimo se kako znamo. Zna biti teško i naporno. Ima dana kada sumnjam da dajem od sebe maksimum jer mislim da Dominik treba i više nego mu pružam. Ali onda sama sebe smirujem uvjeravajući se da pretjerujem i da se ponašam kao i svaka druga majka koja ima svoje strahove i brige za sadašnjost i budućnost djeteta. No muž i ja imamo ogromnu pomoć mojih roditelja s kojima živimo. Inače sigurno ne bismo mogli sami odgajati dijete. Kod mene je možda specifična situacija, ali osjećaji majke su uvijek isti. Zna nam biti komplicirano kada moramo nekamo ići. I ljudi su malo sumnjičavi u moje sposobnosti. Nije mi to nitko izravno rekao, ali osjetim poglede i vidi im se na licima. Što mogu? Sama sam za sebe donijela odluku da ću moći biti majka i bila sam od početka spremna na moguće komentare i neslaganja okoline. Do sada nije bilo nekih neugodnosti i nadam se da neće. Kako god bilo, moj sin će imati i majku i oca, baku i djeda, a možda jednoga dana brata ili sestru, tko to zna?! Imat će dovoljno ljubavi od svakoga od nas i nikada se neće morati brinuti da će mu nešto nedostajati s naše strane dokle god to bude potrebno.

Sada se nadamo sretnome životnome putu, uz puno lijepih trenutaka, manje razočaranja i neslaganja. Kažu ljudi : "Svako zlo za neko dobro!".

Za Mame&Bebe: Nevena Majer-Jager

•