Oliverino iskustvo

I eto tako 11. kolovoza 2000. navečer, radim posljednje pripreme za sutrašnji put. Torbe su spakirane, hrana spremna, sve dogovoreno sa kumovima, mali kombi rentan.... Dragi dogovara kada se ustaje ujutro sa kumovima i gdje ćemo se naći i potrpati sve četvoro u kombi i pravac Florida.

Jutro 12.kolovoz oko 7 sati ja ustajem da po tko zna koji put obavim redovnu šetnju do WC-a. Nije ni čudno s obzirom da sam trudna. Tada i pitam još jednom, kad ćemo se ustati, a Dean kaže da se vratim u krevet, da ima još vremena. Zaspim i za jedno 45 minuta se probudim - apsolutno sve mokro oko mene, od spavaćice, posteljine, kreveta. Ja nemam pojma što me snašlo, počnem grozničavo razmišljati i ustajem iz kreveta. Pokušavam mišićima zadržati vodu koja i dalje istječe (nema šanse, a i sjetim se da su mi na satovima disanja to i rekli) i idem prema kupaonici, ostavljajući trag za sobom, te postepeno kapiram da je to vodenjak. I dalje ne vjerujem da mi se to dešava, jer ima još 11 tjedana do porođaja i mi idemo na Floridu! Ja sam na odmoru! Što mi se sada ovo događa i remeti cijelu koncepciju? Ipak, znam da moram ići u bolnicu i onako bleskasta razmišljam, kako će oni to tamo nešto srediti (tko zna možda i nije vodenjak) i da ću se ja lijepo vratiti kući i krenuti na odmor (baš sam bila luda). Dean me u cijelom tom kaosu samo prati, a isto razmišlja kao i ja. - Nije meni ništa bit ću ja OK.

Krenuli smo, a ispred lifta meni opet curi voda....... Vraćam se, psujem i nerviram se....

Stigli smo u bolnicu. 5-ti kat za trudnice. Ubace me odmah u krevet i onu bolničku plavu spavaćicu i Dean daje sve podatke sestri. Ona dolazi i sa jednim štapićem samo dotakne tu tečnost koja izlazi k’o luda i u trenutku taj štapić od naranđastog pređe u plavo. Kaze ona meni - Ta voda vodenjak, ništa drugo.

“Lijepo bogami” - mislim ja – “Što sad?”. Dean sjedi pokraj mene onako izgubljen, pojma nemam o čemu razmišlja, a i ja nekako sve bez veze i nepovezano gledam. Sve kao da se dogadja nekom drugom, a ne meni. Sestra mu kaže da mi donese nešto da jedem i da će mi to sigurno biti jedini obrok za duže vrijeme, te neka sačekamo doktora da me pregleda. Dobila sam doručak i ubrzo doktor dođe. U međuvremenu - druge trudnice dolaze, neke sa trudovima, a meni ništa osim što mi voda izlazi. Ništa me ne boli, niti što osjecam. Naravno, odmah su me prikačili na sve aparate i monitor za bebu, pitaju za kontrakcije (ja ih nemam), a i ne vide se na aparatu.

Doktor je došao, odmah me stavio na ultrazvuk. Zaključuje ponovo da je voda istekla i da je ima jako malo, te da je beba devojcica (što smo mi već znali). Kaže i da se beba lijepo namjestila glavom prema dole i postavila se u poziciju za izlaz. Mislim si ja – “Gdje je krenula u 29-om tjednu trudnoće??? Kakva pozicija, što se ovo događa, kakav porođaj??” Ja i dalje nemam kontrakcije, a oni mene tješe da ako ih ne dobijem možemo prolongirati što duže cijelu stvar, a beba će vodu ponovo napraviti. Ja ću ostati u bolnici, ležati dok se ne ustanovi da je sve OK. Naravno, odmah me prikače na IV sa antibioticima jer bez vode je beba podložna infekcijama. Za svaki slučaj daju mi i jednu injekciju koja pomaže da se bebi plućna krila 'odlijepe' - u slučaju da se moram poroditi (kada su tako mali plućna krila su im zaljepljena jedno za drugo).

Dean tu pored mene, prati što se događa. Doktor kaže da me moraju prebaciti u drugu bolnicu koja ima "NICU level 1" - znači specijalni odjel za bebe koje su ovako rano rođene. Samo dvije bolnice u Torontu to imaju, tako da moram čekati da oni sve to organiziraju.

Odoše svi oni, a nas dvoje ostadosmo u čudu......

Kažem ja Deanu da ode kući, zove kumove i kaže im što se dogodilo, otkaže auto, zove Floridu, otkaže hotel i meni lijepo iz kofera donese moje stvari koje su mi za bolnicu neophodne.

Ode i on, ostala ja sama .. I dalje ne kapiram, ali vidim nema ništa od mog odmora, završih ja u bolnici. I dalje me ništa nije boljelo, a čujem kako žene oko mene teško dišu i poneka jauče.

Poslije nekog vremena, Dean se vratio i dođu ambulantna kola po mene, stavili me na pokretni krevet, ubacili u ambulantna kola, a Dean našim kolima u bolnicu koja je imala u tom trenutku slobodnog mjesta za mene (Women's collage hospital).

Dobila sam kao pratnju doktoricu, a u ambulantnim kolima sam dobila i prve kontrakcije. Osjetila sam svaku rupu na ulicama Toronta (a mislila sam da oni nemaju toliko rupa).

Stigli smo tamo, doktorica me predala bolnici i oni me ubacuju u sobu sa još više aparata. Tu me prikače na jedan monitor, bebu na drugi, a ja i dalje primam antibiotike. Sestra (jako draga) mi objasni za što koji aparat služi i da se moram lijepo namestiti da ne pritiskam bebu (jer nema vode da je štiti) i da ne smijem ustajati (WC će biti prenosni i donijet će ga do mene). Ja naravno i dalje imam kontrakcije, ne tako česte, niti bolne, ali ipak imam, što govori da ću se ipak poroditi. Dean je kraj mene, malo pričamo, malo se šalimo ali i dalje baš nismo svjesni svega. No što je tu je - povratka nema. Tada je vec bilo oko podneva 12. kolovoza. Čekamo da vidimo što će se dogoditi... Daju mi jednu 'naljepnicu' da zalijepim na ruku u nadi da će zaustaviti kontrakcije (doktori se i dalje nadaju da će stati i da se neću poroditi). Ta naljepnica usporava kontrakcije, ali su one idalje tu... Sestra i dezurni doktor me obilaze, sestra me stalno premješta, jer bebi srce ne radi kako treba i ja se okrećem sa jedne na drugu stranu u krevetu...

Kreće povorka društva... Prvo kumovi (lijepo smo ih prevarili za ljetovanje. Što će ljudi - došli da me vide...), pa opet još neki prijatelji. Svi dođu, malo popričaju samnom, a ja koliko mogu od kontrakcija - pričam, malo dišem, ali opet, vrijeme prolazi.

Inače, kako minute prolaze kontrakcije se pojačavaju i saznanje da ću se ipak poroditi je neminovno. Sada je cilj pričekati 9 sati navečer da dobijem drugu injekciju za bebina pluća (jer ih moraju dati u razmaku od 12 sati)... Doktor koji me pregledao kaže da sam se 2 cm otvorila, mora se čekati. Mislim da bi mi to čekanje lakše prošlo da sam se mogla šetati, ali ne daju mi. Tako bih se lakše porodila, a doktori to neće. Oni hoće da beba što duže ostane u trbuhu. Kontrakcija ima, nisu ni česte ni rijetke, ali nije strašno. Ja pričam sa Deanom, a sestra ulazi s vremena na vrijeme da mi promijeni položaj. Monitori prate bebu, a ona bez vode, k’o riba na suhom. U neko doba sestra mi kaže da će jedna druga sestra da mi malo bliže objasni što me čeka.

Pojavljuje se mlada sestra i počinje nam potanko pričati što možemo očekivati od bebe koja se ovako rano rodi. Prvo, pluća su nerazvijena i najvjerojatnije neće disati, zatim, mentalni poremećaji... i tako dalje i tako redom... Objašnjava mi također da će u sobi za porođaje biti pedijatar koji će odmah preuzeti bebu i da je neće davati meni u naručje kao što je običaj. Zatim, da beba ide u inkubator i da ćemo je kasnije moći vidjeti. Za sada je najvažnije da prodiše, a svi ostali eventualni pormećaji se ne mogu vidjeti odmah, čak i da ih ima. Također nas upozorava da budemo na sve to spremni pa čak i na najgore, jer jedan određeni broj beba i ne preživi.

Jeza me prošla svu dok sam to slušala, a nema mi pomoći - beba hoće van i nema šanse da itko zadrži porođaj. Do sada možda nisam bila svjesna mnogo čega - misli nepovezane, ali sada nas je stvarnost baš pogodila.

Čekamo 9 sati za drugu injekciju, jer to je bebi jedna nada više. Dobivam drugu injekciju i budući da se kontrakcije pojačavaju u intezitetu, molim sestru da pozove doktora da me ponovo pregleda. Oni baš nisu za to jer kažu češći pregledi su veća mogućnost da se inficira beba, a to se ne smije dopustiti.

Negdje oko 10 sati navečer ja sam već prilično iscrpljena od kontrakcija, a još više razočarana kada doktor kaže - opet samo 2 cm. Ja sam se nadala da se za tako malu bebu ne moram otvoriti 10 cm, ali nisam bila u pravu. Uz sve to krene povraćanje u određenim intervalima. To me još više iscrpljuje.

S obzirom kako je sve krenulo sestra mi kaže da će sve to potrajati prilično dugo, tako da bi mi bilo dobro da uzmem nešto protiv bolova, malo se odmorim od kontrakcija i po mogućnosti odspavam i skupim snage za ostatak noći i slijedeći dan do porođaja.

Dean i ja vijećamo. Epiduralna ne dolazi u obzir jer porođaj nije ni na pomolu, znači samo neka blaža varijanta, pa nam sestra predlaže jednu injekciju koja djeluje 4 sata. Oko 10 ja primim tu injekciju, a Deanu kažem da ode kući i odspava, netko će ga već zvati kad se ja probudim. Ja padam u san i samo još vidim njegovu ruku kako ostavlja ceduljicu sa cell. telefonom na krevetu.

U ponoć se probudim od jakih, skoro neizdrživih kontrakcija. Dolazi sestra i objašnjava mi kako porođaj izgleda i kako će me boljeti (što da radim kad sam bila samo na 3 prva sata disanja do porođaja nisam uspjela doći). Oko pola jedan stvarno je sve gore i gore i u 15 do jedan već osjećam potrebu da bebu izguram, ali sestra mi ne da. Doktor ulijeće i kaže da sam se otvorila 10 cm. Ja već osjećam neizdržive bolove, a ne smijem gurati dok mi ne kažu da mogu. Na krevetu sam doslovno jurila hodnicima do sobe za porođaje.

Već, ne da vičem, nego urlam od bolova tako da, dok me stavljaju na stol, skoro ništa ne vidim, samo čujem glasove sa lijeve i desne strane. U sobi je oko 5-6 ljudi, jedna sestra kaže kako je zvala Deana i on je na putu prema bolnici. Dolazi pedijatar i ona se upoznaje samnom (a ja samo vidim jako svetlo i obrise). Kažu da smijem gurati, ali ja vičem. Zato pored uha čujem glas sestre koja mi polako i staloženo priča što moram raditi, kako da guram, da ne trošim snagu vičući. Sve je počelo u 1 poslije ponoći, a sada je već 13. kolovoz. Završilo se sa 5 puta 'push' i 'it's boy'. Sljedeći šok! Pa rekli su nam dva puta da će biti djevojčica, a dječak je.

Bebu vidim kako samo leži na stolu ali se ništa ne čuje, ne plače i najverojatnije i ne diše. Pedijatar ga uzima i odnosi, a doktor se još bavi oko mene. U jednom trenutku čujem slabašan plač bebe i pitam da li je to on? Kažu da je, mada ga ja ne vidim jer je u drugoj sobi. Oko 1 i 30 ja sam opet u sobi u kojoj sam i bila, a kroz 5 minuta ulazi Dean i zatječe me isto kao što me i ostavio...

Kažem mu da je sve gotovo i da je dečko. Da sam ja dobro, ali da sada moramo da čekamo da srede bebu kako bi je mogli otići vidjeti i čuli kako je on. U tom trenutku to mi je bilo najvažnije.

Pričekali smo još pola sata. Malo smo pričali, sestra je donijela kolica da sjednem i da nas odvedu do "NICU level 1".

Ušli smo u prostoriju koja je u 2 sata noću zujala kao košnica od kompjutera i ljudi. Sve osvjetljeno, a na vratima nas dočekuje pedijatrica koja je bebu preuzela i kaže nam da je beba odlično. Daje nam uputstva pranja ruku i procedure oko ulaska u NICU.

 

Uvodi nas u sobu prepunu inkubatora i svaki je pokriven različitim prekrivačem sa motivima beba. Ispred inkubatora stolice za ljuljanje i mnogo sestara. Dovodi nas do naše bebe i upoznajemo se sa sestrom koja je zadužena za njega i samo još jednu bebu pored njega. Kaže da, ako nije pored njega onda je možemo naći pored druge bebe i da nju možemo pitati što god nas interesira. Beba je jako dobro, jer diše sama, zbog čega su svi iznenađeni, ali od žica i cjevčica, beba skoro da se i ne vidi unutra. Jako je malen, skoro minijaturan, mršav, modar, sama kost i koža. Ja provjeravam pogledom da li ima svaki dio tela, a on potpuno nepokretno leži u sašivenom gnjezdu sa medama i sa najmanjom pelenom na svijetu koju sam vidjela. Objašnjavaju nam o svakoj žičici i cjevčici i čemu služi. Objašnjavaju nam o svim elementima i parametrima koje vidimo na monitoru, od otkucaja srca do disanja, kisika u krvi i ostalo.

Tu smo se zadržali još jedno sat i oko 3 otišli u sobu koju sam dobila odmah pored odjela za bebe. Već sam bila umorna, kao i Dean. Ja sam otišla na spavanje on kući. Za sada beba nam je bila bolje nego što su nam rekli. Počeli smo da se privikavamo na ideju da smo postali roditelji jednog majušnog stvorenja koje nas još nije ni vidjelo, a mi mu glas još nismo čuli.

Dugo vremena će proći da se naše dijete stvarno počne ponašati kao i druge bebe. Proći će još 6 tjedana života u bolnici, Lukine borbe sa infekcijom i za opstanak, naše borbe da ostanemo normalni gledajući naše dijete kako se bori za život, a mi bespomoćni da mu pomognemo.

Ja mislim da i dan danas čujem zvuke alarma monitora koji se čuje čim mu parametri padnu ispod normale i opominju sestru da dođe i 'oživi' dijete.

Evo dok ovo pišem želudac mi se grči.

Ipak, preživjeli smo sve to, prebrodili što je rođen tako mali, ali zilav očigledno, što je bio bolestan i sada je veliki dečko.

I dalje idemo svaka 4 mjeseca na specijalne preglede koji prate njegov razvoj (mame sa malim bebama to najbolje znaju) i za sada kažu da su skoro sigurni da će sa dvije godine po svemu dostignuti svoje vršnjake... ali to je za neku drugu diskusiju. ..

•