Dojenje treba naučiti!

9. ISKUSTVA NEKOLIKO MAMA S POČETAKA DOJENJA

- Najbolji i vjerojatno najteži savjet za dojenje je relaksacija. Sjetite se da vi i vaša beba učite.

- Nije mi bilo lako dojiti. Bila je to jedna od najtežih, najfrustrirajućih stvari koje sam ikada radila, ali nisam odustala i sada, četiri mjeseca kasnije imam zdravog dječaka kojeg isključivo dojim. Često govorim majkama da dojenje može biti teško i frustrirajuće. Sve priče kako je to dobro za vas i bebu i kako je čaroban taj doživljaj međusobne povezanosti stoji, ali mame se često osjećaju krive ako s nelagodom čekaju svako hranjenje i često se pitaju ne vole li možda one svoje dijete premalo. Vremenom ćete sve to prevladati.

- Kada sam počela s dojenjem trebao mi je dodatni par ruku. Toliko sam bila nervozna kako ću primiti svoje novorođenče i kako ću mu pridržavati glavu pokušavajući ga namjestiti u najbolji položaj za dojenje. To me je mučilo sve dok za poklon nisam dobila jastuk za dojenje. To je bilo fantastično. Dijete zauzme idealan položaj tako da se mogu koncentrirati na dojenje.

- Puno prije nego što počnete dojiti pa i prije nego zatrudnite prestanite pušiti. Užasno je pušiti oko djeteta, a i čitala sam da pušenje daje poseban okus vašem mlijeku te može i odbijati dijete. Pijte mnogo vode. Bit ćete žedni dok dojite i apsolutno je imperativ da pijete mnogo vode - to je ono što stvara mlijeko.

- Prihvatite svaku pomoć i podršku. Savjetnik za dojenje uključio je mog muža u tečaj, tako da je znao kako mi pomoći.

- Najbolji savjet koji sam dobila za pucanje bradavica dao mi je doktor. Ne trebate kupovati skupe masti nego nakon podoja istisnite malo mlijeka tek toliko da ga razmažete po bradavicama. Stvarno djeluje kod suhoće i pucanja.

- Najbolji savjet koji sam ikada dobila bio je na tečaju dojenja u bolnici: "Ne odustajte barem prvih šest tjedana". Moja kći i ja imale smo užasan početak, ali sam bila odlučna izdržati barem tih šest tjedana. Napokon smo se uklopile. Ne odustajte prerano, jer kad prestanu početne teškoće, propuštate predivno iskustvo i čisti užitak.

- Ja sam zakleti pobornik dojenja, ali moram reći da za neke žene prvih nekoliko tjedana dojenja može biti izuzetno bolno. Mnogi govore da onda kada je dojenje za vas bolno morate raditi nešto pogrešno, a to jednostavno nije istina za sve. Imala sam savjetnika za dojenje u bolnici pa ipak nisam mogla izbjeći bolne bradavice prvih nekoliko tjedana. Čak su i krvarile što je bilo bolno, frustirajuće i često me tjeralo u plač. Ali uporno, uvjerena u koristi dojenja, nisam htjela odustati. Moj spasilac, liječnik dao mi je plastične štitnike za bradavice. Često sam izlagala grudi zraku i to mi je pomoglo da bradavice brže zacijele jer sam tako izbjegavala direktan dodir s odjećom. Često sam grudi masirala toplim tušem. S upotrebom Lansinoh kreme, stvari su se progresivno poboljšavale u nekoliko sljedećih tjedana. Sada, devet mjeseci kasnije, sretna sam što mogu reći da neodustajanje od dojenja smatram svojim najvećim životnim postignućem.

- Moja kći nije znala kako sisati odmah ispočetka. U stvari, trebalo joj je pet tjedana. Željela sam da ima koristi od dojenja pa sam izdajala svoje mlijeko i hranila je pokušavajući je svako malo pridobiti na prsa. Trebalo joj je gotovo dva mjeseca da potpuno svlada tehniku sisanja. Ona sada ima šest mjeseci i posve je zdrava. Neizmjerno sam sretna da nisam odustala. Nije bilo lako, ali vrijedilo je. Dojenje može biti jako teško za ženu, ali ako je to nešto što stvarno želite učiniti, ne predajte se. To može potrajati čak i mjesecima. Dajte vremena i sebi i djetetu - neka se djeca rode, a ne znaju kako pravilno sisati da bi istisnuli mlijeko, jer tu treba iskoordinirati par stvari. Disanje, rad vilica i jezika te gutanje. Ako dijete želite dojiti, morat ćete izdajati mlijeko i ponuditi mu ga na čašicu, žličicu i sl. te svako malo pokušavati vratiti na prsa.

- "Tijekom trudnoće, često sam zamišljala kako dojim svoju bebu. Bila sam uvjerena kako to može svaka žena. Potrudila sam se da kroz raznu literaturu naučim što više o dojenju.

No, nisam ni sanjala da će moja beba biti lijena, nezainteresirana, jednostavno zadovoljna uz malo hrane. Griješila sam. Pustila sam sina da spava i više od četiri sata, a mlijeko bi procurilo. On je bio veseo i živahan, ali je devet dana nakon poroda bio 230 grama lakši nego na porodu. Svi su savjetovali dohranu. Shvatila sam da moram ozbiljno prionuti na posao, želim li biti dojilja.  Dojila sam ga svaka tri sata  (otprilike osam podoja dnevno), izdajala se nakon svakog podoja (da bih potaknula laktaciju). Ponekad je trebalo dvadeset minuta samo da uhvati dojku i započne sisati (a često bi nakon par minuta zaspao). Bio je prava šeprtlja, a ja neiskusna i umorna. Znali smo se hraniti i preko sat vremena, a da je  on  dobar  dio  vremena  prespavao ili se  “namještavao”.  Nakon  toga  uslijedilo  bi izdajanje  i  nije  preostalo  puno  vremena  do  ponovnog  dojenja. Imala  sam  knjigu o dojenju u kojoj  kaže – prvih  šest tjedana je učenje – za majku i za dijete. Svakodnevno sam to čitala i odlučila da ću šest tjedana biti strpljiva i ustrajna. Ovakvo dojenje bilo je daleko od onoga što sam ja zamišljala. Tada bi mi sigurno bilo puno lakše sa bočicom.

No, nakon devetog dana, sin je počeo dobivati otprilike 20 grama dnevno. Prvih mjesec dana bilo je zaista teško. Dvadesetičetiri sata dnevno bila sam usmjerena na dojenje – to je doslovce bio cjelodnevni posao. Sa mjesec dana sin je imao samo 200 grama više od porođajne težine. Bio je sićušan u usporedbi sa svojim vršnjacima. Ostali smo uporni i od tada je svaki novi dan bio lakši. Nisam se više morala izdajati, jer je beba dovoljno pojela i stimulirala proizvodnju mlijeka, dojenje je trajalo kraće, počeli smo imati vremena i za druge stvari. Vrijeme dojenja postalo je  tako dragocjeno za nas oboje, uživali smo u tim trenucima koji su nas povezivali na poseban način. Svatko je mogao presvući bebu, zabaviti je, ljuljuškati, ali hranjenje je bilo rezervirano za nas dvoje.

Da nisam bila toliko uporna i posvetila svo svoje vrijeme dojenju, u prvih mjesec dana, te da nisam u tome imala podršku supruga, sigurno ne bih uspjela. To je za mene tada bio prioritet i tako sam se i ponašala, te sam sretna što je taj trud urodio plodom.

Prvih šest mjeseci samo sam dojila, a tada počela uvoditi i drugu hranu. Moj sinčić je bio vesela, zdrava, uvijek nasmijana beba. Gotovo da nismo znali što znači dječji plač. Nije bilo grčeva, nije bilo posla oko pripreme bočice. Bilo je jednostavno putovati, jer je hrana bila uvijek sa nama. Važno je i znati da je majčino mlijeko puno više od hrane – tek rođenoj bebi, koja se iznenada odvojila od majčine utrobe, dojenje nadoknađuje toplinu i sigurnost, koju je tamo imala, a majci daje osjećaj ispunjenja , koji je teško riječima opisati.

Uostalom, dojenje je prirodno, bebe i zovemo dojenčad, a svaka žena nakon poroda zasigurno ima bar malo mlijeka, samo treba naći način da se to malo pretvori u dovoljno za njezino djetešce.

Uvjerena sam da svaka majka može dojiti ( osim ako proživi ozbiljan emocionalni stres ), ali isto tako znam da će nekima to ići sa lakoćom od prvoga dana, a da će za druge to biti mukotrpan posao na početku, ali plodovi koji se ubiru donose veliku radost.  Za mene osobno dojenje je jedno od najdragocjenijih i najposebnijih iskustva majčinstva."

Branka Ivančić

- Evo i mog iskustva s dojenjem:

 Dojila sam 11 mjeseci, kada je Borna sama odustala jer se meni u 21.tjednu trudnoće promjenio sastav mlijeka i smanjila mu se količina (zbog trudnoće). Većih problema nismo nikad imale. Još u bolnici ona je super prihvatila dojenje, i dojila i po sat vremena. Sestre su nam govorile da je 10tak minuta po dojci dosta, ali ja sam instinktivno radila kako je Borna htjela. Kada smo došle kući, nastavile smo s dojenjem, i uživale. Sad sam joj nudila samo jednu dojku po podoju. Bilo je dana kada je dojila jako dugo i jako često (vjerojatno faze naglog rasta), i dana kada mi se činilo da će napokon uloviti neki ritam. Bilo je dana kada je spavala samo uz dojenje. I nikad nisam brinula, pustila sam ju da ona diktira tempo. Uvijek je bila veselo dijete. Sada se primpremam za drugo dugotrajno dojenje. A tko zna, možda i Borna opet bude poželila da doji.

Vedrana Pavlič-Greblo