Dobro je znati

Djeca kao svjedoci na sudu i kako voditi intervju sa seksualno zlostavljanim djetetom

Pripremile:

Prof. dr. sci. Dubravka Kocijan - Hercigonja

Mr. sci. Gordana Buljan - Flander, prof. psihologije

"Potpora" udruga za pomoć djeci i obiteljima Zagreb

Dr. iur. Lana Peto - Kujunđić

Sudkinja za mladež Županijskoga suda u Zagrebu

ZLOSTAVLJANA DJECA KAO SVJEDOCI

Da li je dijete pouzdani svjedok?

Važno je zapamtiti

Kako uspostaviti kontakt...

Najčešći stresogeni čimbenici

Svjedoci smo spoznaje o sve većem broju zlostavljane djece, bilo da su djeca svjedoci ili žrtve zlostavljanja. Ta činjenica često stavlja dijete u položaj da bude jedini očevidac događaja i pritom se često postavlja pitanje, koliko je pouzdan djetetov opis zločina i zlostavljanja i koliko je samo opisivanje događaja traumatizirajuće za dijete.

U proteklih 10 godina mišljenja su se mijenjala, u zavisnosti o sredini i vremenu, od krajnjih tvrdnji da djeca lažu i da im ne treba vjerovati, da su izmanipulirana od odraslih, do tvrdnji da djeca uvijek govore istinu i da im treba sve vjerovati.

Na sreću takve rasprave koje su podijelile javnost, rezultirale su pozitivnim promjenama u procesu ispitivanja djece; postavili su se zahtjevi o edukaciji onih koji ispituju djecu, promjene u načinu ispitivanja, promjene u sudskoj proceduri i zakonskim propisima i dr.

Ovom je priručniku cilj ukazati na neke probleme svjedočenja, objasniti djetetove sposobnosti i, što je najznačajnije, smanjiti nove djetetove traume.

Svjedočenje, sud, suđenja, izazivaju nelagodu i kod odraslih, a posebno kod djece. djeca nastradala zlostavljanjem izgubila su povjerenje u odrasle, jer ih nisu zaštitili oni koji su im najbliži članovi obitelji, a često je i zlostavljač iz kruga obitelji, te svakom pokušaju da im se netko od odraslih približi, pristupaju s nepovjerenjem, plašeći se novih trauma, novih teških iskustava, novih gubitaka. Tako se već na samom početku moramo pitati, tko je osoba kojoj će dijete vjerovati, što mora biti po profesiji, koje mora imati karakteristike i na kakav način treba pristupiti djetetu. Konačno, postavlja se pitanje, kako ćemo dobiti odgovore koji su neophodni u procesu istrage i suđenja. Da li dijete koje je bilo žrtva ili svjedok nasilja, može pouzdano svjedočiti i koliko je takvo svjedočenje za dijete uznemirujuće.

Važno je da prilikom razgovora s djetetom ne ograničimo vrijeme i ne podlegnemo zahtjevima da informaciju od djeteta moramo dobiti odmah. Ukoliko polazimo od takvog stajališta, tada činimo još jedno nasilje nad djetetom. Važno je djetetu dati vremena koliko ono treba, a ne onoliko koliko mi mislimo da mu treba. Tempo razgovora prilagođavamo djetetovom, ne ubrzavajući ga i ne inzistirajući na odgovorima. Dijete će nam dati odgovore kada ono za to bude spremno.

Ukoliko je dijete svjedok u procesu otkrivanja istine, onda mi kao profesionalci moramo imati odgovore na neka vrlo važna pitanja, kao što je: Je li dijete pouzdani svjedok?

Početak stranice

JE LI DIJETE POUZDANI SVJEDOK?

Što znači biti pouzdani svjedok, odnosno, može li dijete biti svjedok, a posebice pouzdan?

Osoba koja svjedoči mora imati sposobnost pamćenja događaja koje treba opisati.

Kada govorimo o djeci svjedocima, onda moramo moći odgovoriti na nekoliko pitanja:

1. Kakva je djetetova sposobnost pamćenja?

2. Je li, i koliko, dijete podložno sugestiji?

3. Da li dijete razlikuje istinu od izmišljenog sadržaja?

4. Je li dijete sposobno razlučiti činjenice od mašte?

I. Sposobnost pamćenja

brojna ispitivanja su pokazala da čak i djeca od tri godine imaju takvu sposobnost pamćenja da mogu svjedočiti, jer se mogu točno prisjetiti događaja kroz dulje vremensko razdoblje. Pouzdanost, naravno, s godinama postaje veća. Koliko će se i kako iskoristiti sposobnost djetetovog pamćenja, ovisi o načinu ispitivanja koje treba prilagoditi djetetovoj dobi.

Što treba znati o pamćenju, a vezano uz proces ispitivanja, kod djece predškolske dobi?

1. Pamćenje osnovnih detalja bolje je nego pamćenje perifernih dijelova.

2. Pamćenje je bolje kod događaja koji su emocionalno nabijeni.

3. Pamćenje je bolje kad je mjesto događaja poznato.

4. Pamćenje je bolje ako je razdoblje između događaja i ispitivanja kraće.

5. Pamćenje je bolje ako je dijete sudionik, a ne svjedok.

Početak stranice

- VAŽNO JE ZAPAMTITI -

1. Dijete ima ograničenu sposobnost odgovaranja na pitanja koja zahtijevaju duži opisni odgovor (npr. "Ispričaj mi što se dogodilo?" - neprikladno je pitanje).
2. Dijete može odgovarati na izravna, ali jednostavno postavljena pitanja (prigovor na tako postavljena pitanja proizlazi iz činjenice da su takva pitanja blago sugestivna).
3. Dijete se ne može sjetiti brojčanih podataka - datuma, vremena i redoslijeda, te na njima ne treba inzistirati.

II. Koliko je dijete podložno sugestiji od odraslih i znači li to da se na dijete može utjecati, te na taj način ono nije pouzdan svjedok?

Sugestibilnost znači podložnost sjećanja iskrivljavanju i greškama. Postoje brojna ispitivanja koja pokazuju da su i odrasli i djeca podložni sugestijama. Kod djece je sugestibilnost još u ovisnosti o interakciji kongnitivnih, bioloških, emocionalnih i socijalnih situacijskih čimbenika.

Ispitivanja sugestibilnosti govore:

1. Djeca ispod 6 godina podložnija su sugestijama.

2. Djeca između 9 i 10 godina imaju sugestibilnost približnu sugestibilnosti odraslih.

3. Djeca nisu nepromjenjivo podložna sugestijama.

4. Sugestivna pitanja mogu zavesti djecu, ali i odrasle.

5. Djeca su sugestibilnija ako pitanja postavljaju autoriteti (npr. sudac)

III. Zna li dijete razlikovati istinu od izmišljenoga?

Jedno od čestih prigovora djeci svjedocima je da djeca ne znaju razlikovati istinu od izmišljenoga. Je li doista tako?

Ispitivanja govore da već djeca u dobi između 3 i 4 godine imaju osnovno razumijevanje o razlici između istine i izmišljenog. Naravno, sve je ovisno o tome kako se djetetu postavljaju pitanja i koliko je dijete na njih pripremljeno. Tako, ako je pitanje neprikladno postavljeno, dijete često neće znati dati adekvatan odgovor, kao npr. "Je li istina ili laž?" ili "Što je istina od toga?" i sl. Dijete na tako postavljeno pitanje neće znati dati odgovor. Međutim ako ovako postavimo: "...kad bih rekla da imam crvenu haljinu, jesam li rekla istinu ili laž?", dijete će adekvatno odgovoriti jer će to na konkretnom primjeru moći razumijeti.

IV. Kakva je dječja sposobnost razlučivanja činjenica od mašte?

Iako mašta, posebice kod malog djeteta, igra značajnu ulogu, dijete uglavnom može odvojiti ono što doživljava od onoga što umišlja. No važno je da ispitivač bude dobro educiran i da može, npr. prepoznati da li se možda radi o disocijativnom stanju, jednom od čestih psihičkih problema vezanih uz traumu.

Početak stranice

KAKO USPOSTAVITI KONTAKT I RAZGOVARATI S DJETETOM DA DOBIJEMO TOČAN ODGOVOR, A ISTOVREMENO PONOVO NE TRAUMATIZIRAMO DIJETE!

1. Pitanja moraju biti usmjerena, a ne sugestivna
2. Pitanja moraju biti postavljena rječnikom razumljivim djetetu
3. Pitanja moraju biti jednostavna i direktna
4. Treba izbjegavati zamjenice
5. Tijekom razgovora ne smije se predpostaviti da sugovornik, pa makar to bilo i dijete, zna što ispitivač misli i očekuje
6. Treba koristiti nazive kojima se dijete služi za opisivanje događaja
7. Izbjegavajte dijete učiti novim nazivima
8. Pitanja moraju biti kratka i jednostavna
9. Dužinu pitanja treba uskladiti s dužinom rečenice koju dijete koristi
10. Izbjegavajte profesionalni riječnik
11. Izbjegavajte riječi sa više slogova
12. Izbjegavajte više rečenica
13. Ne preporučuju se pitanja koja počinju sa: "Zašto...?"
14. Treba djetetu dati dopuštenje da kaže, ako nešto ne razumije.

Prilikom razgovora s malim djetetom važno je biti strpljiv. Dobro je da razgovor vodi osoba u koju dijete ima povjerenja.

Ispitivanje u kojem tražimo od djeteta da nam ispriča što se dogodilo ili što je vidjelo, samo po sebi za dijete predstavlja nelagodu, a postoje i brojni dodatni stresogeni čimbenici vezani uz proces ispitivanja.

Početak stranice

NAJČEŠĆI STRESOGENI ČIMBENICI

1. Odgode postupaka
2. Višestruka ispitivanja
3. Pomanjkanje komunikacije između pravnog sustava i obitelji
4. Strah od javnog mišljenja
5. Susret s počiniteljem
6. Nedovoljno poznavanje sudske procedure
7. Sudska procedura neprimjenjena dobi djeteta
8. Unakrsno ispitivanje
9. Smještaj djeteta izvan doma tijekom sudskog procesa
10. Nedovoljna pripremljenost djeteta za svjedočenje
11. Pomankanje dokaza 

Kao što vidimo, najčešći stresogeni čimbenici uvjetovani su:

• nepripremljenošću djeteta na sudsku proceduru (nedovoljno razumijevanje sudske procedure, nedovoljna pripremljenost djeteta za svedočenje),

• nepripremljenošću profesionalaca za ispitivanje (odgađanje postupaka, višestruka ispitivanja, sudska procedura neprimjerena dobi djeteta, pomanjkanje dokaza),

• emocionalnim problemima samog djeteta (strah što će drugi reći, strah od susreta s počiniteljem, separacijski problemi vezani uz odvajanje od doma),

• stavovima obitelji (otpor i negativno mišljenje obitelji prema sudu i sudskim procesima, te pomanjkanje komunikacije između pravnog sustava i obitelji).

Poradi stresogenosti postupka, važno je dijete pripremiti za svedočenje. Cilj pripreme nije naučiti dijete kako i što će govoriti, već kako smanjiti stresogene faktore, spriječiti nove traume i osposobiti dijete da odgovara jasno, ozbiljno i kratko.

Dakle cilj pripreme jest:

1. smanjiti dječju napetost

2. ojačati sposobnost za odgovaranje

3. pomoći djetetu da shvati prirodu i ozbiljnost sudskih postupaka

4. osposobiti dijete da na sudu odgovara točno, kompletno i iskreno

5. smanjiti vjerojatnost da će dijete imati negativna iskustva povezana sa svjedočenjem

Da bi ispitivanje djece bilo što manje traumatizirajuće, potrebno je da ispitivači budu profesionalci s dodatnom edukacijom i kontinuiranom supervizijom, bez obzira na njihovu bazičnu edukaciju. Suradnja među profesionalcima mora biti kontinuirana, a pristup djetetu neposredan. Ispitivanje djeteta najčešće dovodi dijete u situacije da mora kontaktirati s većim brojem profesionalaca, što je dodatni traumatizirajući faktor; zato u brojnim zemljamaispitivanje obavlja samo jedan ispitivač koji postavlja pitanja iz svojeg područja, ali i iz područja drugih profesionalaca, koja su mu oni pripremili i koji tijek razgovora i djetetove reakcije prate iza stakla. Na takav način svaki profesionalac dobije odgovore na svoja pitanja koja su važna za njegov dio ispitivanja, prati djetetovu reakciju iza stakla i ne uznemiruje dijete. U zapadnim se zemljama za ispitivanje maloljetnika koriste i zatvoreni TV sistemi, te video svjedočenja.

Prilikom svjedočenja važno je učiniti promjene u sudnici koje moraju biti prilagođene djetetu. Kod toga ne smijemo zaboraviti da je dijete traumatizirano i da ga svaka primjedba iz okoline može dodatno dekompenzirati. To se posebice odnosi na način ispitivanja u sudnici, na unakrsna ispitivanja i na ispitivanja odvjetnika optužene strane. Dijete je prilikom svjedočenja pod pritiskom i vlastite obitelji, koja često želi sačuvati tajnu unutar obitelji, posebice ako je zlostavljač iz kruga te obitelji. Nerijetko se događa da dijete koje iznese podatke o zlostavljanju unutar obitelji, posebice seksualnom, bude odbačeno i od obitelji i od okoline. Sam zlostavljač također vrlo često manipulira, posebice s mlađim djetetom, prisiljavajući ga da sačuva tajnu, ili pak dijete, poradi nelagode i srama, nikome ne govori o zlostavljanju. Često odgovori na moje pitanje: "Zašto nisi nikome rekla?", glase: "Nitko mi ne bi vjerovao" ili "Bojala sam se reakcije okoline".

Poseban problem su djeca traumatizirana tijekom procesa rastave roditelja, gdje se ona često pozivaju kao svjedoci. Roditelji u takvim slučajevima manipuliraju djetetovim osjećajima, rješavaju svoje nezavršene procese i traže od djeteta da se stavi na stranu jednog roditelja, što je djeci gotovo nemoguće. Moramo naglasiti da dijete voli na izvjestan način i zlostavljača i često prilikom razgovora traži od nas da zaštitimo toga zlostavljajućeg roditelja.

Na kraju valja naglasiti da su traumatizirana djeca izgubila povjerenje u odrasle, jer su osobe koje su ih trebale voljeti i zaštititi, iznevjerile, ne zaštićujući ih, ili su ih čak i zlostavljale. Istovremeno, ako je zlostavljač roditelj, djeca vole tog roditelja, što kod nas odraslih izaziva čuđenje. Tako, ukoliko poneseni vlastitim emocijama, tijekom razgovora s djetetom pokažemo svoje negativne emocije prema zlostavljaču, a on je djetetu bliska osoba ili na neki drugi način komentiramo ono što nam dijete iznosi, tada smo izgubili dijete za suradnju, jer ono tijekom razgovora prati naše verbalne i neverbalne reakcije i na osnovi njih donosi svoje procjene.

Važno je da dijete tijekom sudskoga procesa stekne povjerenje u odrasle osobe i pravdu, te počne vjerovati da netko brine o njegovim pravima, jer će na taj način ponovo uspostaviti, ne samo povjerenje u svijet odraslih, nego i vratiti vlastito samopouzdanje, što je od posebnoga značenja za čitav djetetov kasniji razvoj.