Alenova priča |
||
|
Naše prvo dijete (kćer) rođeno je u Zagrebu, na Svetom Duhu, po svim ustaljenim običajima na koje smo svi dosad navikli. Konkretno to u našem slučaju znači da sam bunovan i zbunjen ostavio svoju Sanju u gluho doba noći u mističnoj ustanovi obavijenoj mrakom i zvanoj rodilište, te sam je idući put vidio tek navečer, (i to preko veze) kroz famozni "prozorčić" kako bi mi rekla da je sve prošlo u redu. Još i danas (nakon više od 8 godina) se s veseljem sjetimo legendarnog pitanja dežurne sestre, koja je otvorivši vrata rodilišta i ugledavši mene nervoznog i zbunjenog i Sanju s trbuhom i torbom u nedjelju u pola 4 ujutro, savršeno ležerno upitala: "Izvolite, što trebate ???" Drugo dijete začeli smo i donijeli na svijet 1997. u Kopenhagenu u Danskoj, gdje smo privremeno boravili zbog mog posla na međunarodnom projektu. Nakon prvog dvoumljenja - poslati Sanju i sad već četverogodišnju kćer u Zagreb da iznese trudnoću, odlučili smo svi troje ostati u Kopenhagenu. Bože moj - pa ipak je to Danska, tu sve to mora biti savršeno organizirano - mislili smo. No, ostali smo blago rečeno iznenađeni činjenicom da Dankinjama trudnoću ne vode ginekolozi nego - babice (!!!). Prvi pregled obavlja se kod vašeg obiteljskog liječnika/liječnice, a ostali pregledi kod vaše dodijeljene babice. Ako je sve u redu, ginekologa uopće (!!!) nećete vidjeti, niti za vrijeme trudnoće, ni poroda, a ni kasnije. Nakon početnog šoka, a i zbog činjenice da je trudnoća stvarno bila savršena, pomirili smo se sa sudbinom i prepustili budućnost našeg nerođenog sina inače vrlo dragoj, stručnoj i nadasve ljubaznoj babici. (No dobro, negdje oko 5 mjeseca trudnoće ipak smo skoknuli do Zagreba i "po skrivećki" svratili do Sanjinog ginekologa na pregled i jedan ekstra ultrazvuk, tek onako, da budemo mirni.). Inače u programu vođenja trudnoće je i posjet bolnici, razgledavanje rodilišta i same rađaonice, ne bi li se budući otac uživio u svoju odgovornu ulogu. Najveći šok je ipak bilo pitanje babice, koja je vidjela našu četverogodišnju kćer, hoćemo li i nju dovesti na porod, da vidi kako će se roditi mali braco (!!!!!). Tako smo doznali da tamo nije rijedak slučaj da porodu prisustvuju (uz obaveznog oca) i djeca, a ponekad i sestre, mame, punice i što ja znam tko sve još. Uljudno smo zahvalili i zaključili da je i otac više nego dovoljan. Kad se termin približio, povijest s prvog poroda se ponovila u dlaku na isti način. U petak u 2 ujutro, nakon 38 tjedana trudnoće, Sanja je konstatirala da joj je (kao i prvi put) pukao vodenjak i da treba ići u bolnicu. Moje prve riječi, onako pospanog, bile su: "Zar opet ???". Naravno, odnosilo se to na gluho doba noći u koje se sve to (opet) počelo događati.... Budući su Danci organizirani, Sanja je imala pripremljen broj telefona na koji treba nazvati kod pojave trudova ili pucanja vodenjaka, pa smo to i učinili. Dežurna babica s druge strane je Sanji savršeno mirno objasnila da lijepo legne, mjeri vrijeme između trudova i da dođe ujutro oko 8 sati. No kako su se ovaj put trudovi malo požurili, pa je to već bilo svake 3-4 minute, već nakon pola sata zvali smo babicu još jednom i uvjerili je da bi ipak bilo bolje da Sanja dođe u bolnicu odmah. E sad, budući je kćer spavala snom pravednika i ne sluteći da će još danas dobiti brata, odlučili smo Sanju taksijem poslati u bolnicu, s tim da ću ja ujutro dijete odvesti prijateljima i doći u rodilište. I tako, mama je u trudovima sjela u taksi, kći je spavala, a tata je proveo ostatak noći hodajući ukrug po stanu. Tako sam nekako dočekao 7 ujutro, kad je Sanja iz bolnice javila da se stvari intenziviraju i nakon što sam kćer odveo na čuvanje, nešto prije 8 sati stigoh u rodilište. Tamo su me ljubazno primili i odveli u rađaonu gdje je Sanju za ruku držala jedna neopisivo simpatična i draga mlada žena po imenu Benedikte. Kasnije sam doznao da će ona voditi porod i da je ustvari pripravnica koja tek treba položiti stručni ispit za babicu. To baš nije bilo umirujuće, no njena beskrajna ljubaznost i toplina učinili su svoje i nisam se zbog toga osjećao loše. Naravno, s obzirom na to da sam prvi put u rađaoni, prva pomisao mi je bila da se treba negdje oprati, dezinficirati ruke, očekivao sam da će me obući u odijelo, staviti masku, kapicu i ostalo što obično gledamo po filmovima, no ništa od toga. Ostao sam u trapericama i majici kao što sam i došao. Ipak su mi dopustili da temeljito operem ruke dezinfekcijskim sredstvom... Rađaonica je soba od oko 4x5m u kojoj je, osim stola za rađanje, i krevet za dvoje, kao i obavezna kada ako izaberete taj način poroda. Tu su još umivaonik i ormar, i to je to. Sanja
i ja smo ostali sami jedno sat i pol prošavši klasični ritual trudova, držanja
za ruku, tješenja i sl. Benedikte je nekoliko puta navratila da provjeri
kako stvari idu i nešto prije 10 sati zaključila da je došlo vrijeme da se
preselimo na stol za rađanje. Tada su nam se pridružile još 2 osobe -
jedna "ovlaštena" babica i jedna Sanja je tiskala dobrih 40 minuta. Poslije smo zaključili da je ipak počela prerano, još jedno pola sata prije odlaska na stol ne bi škodilo. Ja sam bio začuđujuće miran i usredotočen (vjerojatno od silnog adrenalina...) i tek sam poslije shvatio koliko me bole podlaktice od Sanjinih čeličnih stiskova za vrijeme trudova. U 10.30 mama i sin su konačno postali dva odvojena bića i prvi put sam čuo njegov glas... To je neopisiv osjećaj. U tom trenutku sam osjećao i neizmjernu sreću, i zahvalnost, i ushićenje, ali i strahopoštovanje pred čudesnim događajem kojem sam upravo prisustvovao.... Benedikte mi je ponudila škare da prerežem pupkovinu, ali ja sam bio toliko grogi od sreće da smo to prepustili studentici... Pripremio sam se na mogućnost da će beba izgledati ljubičasto, izgužvano, izobličeno, itd... No, vjerujte mi, sin je bio toliko sladak da nismo mogli skinuti oči s njega. Onako tek rođenog, malo su ga samo prebrisali (nema pranja pod vodom - Danci sve smatraju prirodnim), počistili nosić i usta, ogrnuli pelenom i stavili Sanji na prsa. Nepogrešivo je pronašao bradavicu i počeo svoj prvi obrok u životu. Benedikte se dotle bavila Sanjom - posteljica, pa malo šivanja... Samo dva-tri šava jer epiziotomiju tamo ne rade (nema ni brijanja). A i to malo je bilo pod lokalnom anestezijom, tako da se Sanja mogla bezbrižno posvetiti proučavanju malog princa koji je cijelo vrijeme blaženo ležao na njenim prsima. Ja sam dotle zajedno s Benedikte detaljno proučavao posteljicu (za ne vjerovati s obzirom na to da sam prije to gledao na slikama s popriličnom dozom mučnine u želucu, ali onako ushićenom, sve mi je to bilo neizmjerno zanimljivo). Nakon što je mama bila zbrinuta, preselili smo ih na onaj veliki krevet i onda su nas ostavili same (nas troje) u rađaoni oko sat vremena da se divimo svom djetetu. Tek nas je na trenutak prekinula bolničarka koja je donijela telefon da možemo nazvati koga želimo (!!!), i kolica na kojima je bio doručak (!!!). Vrući čaj, kakao, kroasani, džem, itd. Da čovjek ne povjeruje! (Naime, još smo uvijek bili u rađaonici.) Nakon što smo se nagledali svog novorođenog sina, došlo je vrijeme za prelazak mame i bebe u sobu. Benedikte je došla, stavila malog onako golog u pelenu, svezala četiri kraja u čvor i izvagala ga kantarom (!!!!). Da, da, to je ona starinska vaga s kukom koja se drži u ruci. 3250 g žive vage, ušlo je u zapisnik. Nakon toga odijevanje, pa smještanje u bolid, i onda polako hodnikom u pratnji ponosnog tate u sobu. Naravno, Danci prakticiraju rooming in, pa se tako Sanja i mali nisu razdvojili niti sekunde za cijelog boravka u bolnici (četiri dana). Danska rodilišta su vrlo liberalno uređena, pa se tako otac može praktično 24 sata motati oko mame i bebe, čuvati bebu dok mama ide jesti, na WC, na tuširanje itd. Jedan Danac preko puta Sanje dobar je dio dana preležao sa ženom i djetetom na krevetu (!!!). A u "službeno" vrijeme posjeta - prava promenada. Mame, tate, stričevi, tete, nećaci, susjedi i što ja znam tko sve ne... Nama naviklima na famozne "prozorčiće" i režime po zagrebačkim rodilištima pomalo je to sve počelo ići na živce. Iako, nezamjenjiv je doživljaj kad je naša četverogodišnja kći isti dan kad se mali rodio (isto popodne) mogla sjesti mami na krevet i poljubiti svog novorođenog brata. Možda je još zgodno spomenuti da potpunu higijenu novorođenčadi u rodilištu provode mame - kupanje, prematanje, presvlačenje, itd. Sestre će vam pomoći i pokazati ako zatražite, ali inače sve radite sami. Naravno, ne treba ni spominjati da u posebnoj prostoriji možete uzeti što god vam treba - pampersice, benkice, pelene, alkohol za dezinfekciju stola za prematanje, čiste plahte, spavaćice, uloške, ručnike, jastučnice - kad i koliko želite. Bebu naravno možete dojiti kad i koliko hoćete, nema režima, nema buđenja u 5 ujutro. Meni je najveći šok bio kad sam vidio jednu Dankinju koja je svojoj novorođenoj bebi u bočicu natočila vode ravno iz vodovoda i dala joj piti. Kod nas bi se pedijatri vjerojatno zgrozili, ali kod njih je sve to normalno. Kakva prokuhavanja, kakve sterilizacije... Eto, to je to. Koliko je ovo usporedivo s našim rodilištima i koji vam se model više sviđa - prosudite sami. Inače, mi se pripremamo na još jednu avanturu na Svetom Duhu, i to vrlo skoro jer je Sanja već u 37. tjednu s trećim djetetom (bit će još jedna seka....). Tata Alen |
||