Dolazak Karla Velikog |
||
|
Iako u prvi mah nisam mislio da je prisustvovanje porodu nešto čime
bih se trebao pohvaliti, jer mi je to bilo prirodno kao i (srećom) mojoj supruzi (čuo sam i dosta suprotnih mišljenja), potaknut pričom tate Davora, poželio sam i ja
podijeliti sa svima Vama svoja iskustva ne bih li i druge očeve, koji bi mogli biti u prilici, potaknuo da budu svjedoci tako veličanstvenog i neponovljivog događaja. Moja Melita je, zbog problema sa povišenim
tlakom, provela u bolnici zadnjih mjesec dana trudnoće te zbog toga nisam imao bojazni oko njenog odvoženja na vrijeme u rodilište, ali sam se bojao hoću li ja imati
dovoljno vremena na raspolaganju kad me obavijeste o početku poroda da stignem do nje. Nisam znao koliko bi sve skupa moglo trajati. Što ako počne dok sam na poslu? Srećom,
naš Karlo poželio je doći na svijet tijekom noći tako da je ipak sve ispalo super. Koprivnička bolnica posljednjih nekoliko
godina omogućava očevima koji to žele da budu prisutni pri porodu te sam tako i ja dogovorio da me netko obavijesti kad mogu doći.
Trudnoća je zašla u 38 tjedan i očekivanja su bila tipa "moglo bi svaki čas". Tog ponedjeljka kad sam u redovnoj i svakodnevnoj popodnevnoj "šihti"
proveo svojih sat vremena s Melitom, rekla mi je da se pomalo čudno osjeća i da misli da je sad stvarno blizu. Ovo "stvarno" ima svoje značenje zbog činjenice da
je 4 dana prije bila na "dripu" na koji uopće nije reagirala. Vjerujući njenom predosjećaju nisam mogao spavati te sam tumarao po kući ne znajući kuda sa sobom i
oko pola dva u noći kada me je nazvala iz bolnice taman sam odzračivao četvrti radijator... Mirnoća u njenom glasu uz riječi "imaš
dovoljno vremena" i pritajeni a ipak osjetni strah zbog toga kako ću voziti po smrznutoj cesti bili su glavni razlozi da ne jurnem put bolnice poput manijaka već da ipak
odvozim tih tridesetak kilometara sa dovoljnom dozom opreza i sigurno stignem do bolnice. Tako sam oko pola 3 ujutro ušao na ulaz za
trudnice i pozvonio dežurnoj sestri pokušavši joj objasniti da mi je supruga u rađaonici na što je ona kategorički ustvrdila da to nije točno i da takve tamo nema. Ipak
sve se brzo razjasnilo i pronašli smo Melitu koja je zapravo bila u pripremnoj prostoriji, a trudovi su još bili na razmaku od nekih dvadesetak minuta. Tamo je i došlo do
jedinog tamnijeg dijela u cijeloj priči, jer je babica koja ju je povremeno došla pregledati bila vrlo mrzovoljna i neljubazna, vjerojatno nenaviknuta na boravak budućih očeva
u njenom "carstvu". Njena smjena, srećom, završila je oko 6 sati, a tada je taman zbog trudova koji su se sada javljali već na 5-7 minuta, Melita prebačena u rađaonicu.
Cijelo to vrijeme pokušao sam joj biti oslonac, ponašajući se kao netko tko "drži sve konce situacije u rukama" i pravio se da savršeno znam sve što će
uslijediti. Dodatno samopouzdanje dala mi je činjenica da je dežurni liječnik na porodu bio moj prijatelj iz osnovne škole, koji je odisao smirenošću i djelovao vrlo
rutinirano, pa sam zbog toga i ja u većoj mjeri odahnuo. Poslije mi je Melita priznala da je jedan od ključnih trenutaka za nju bila moja pomoć pri odlasku na WC neposredno
prije poroda koji je ona krajnje emotivno doživjela i mislim da nas je ta cjelokupna epizoda zbližila toliko koliko ništa drugo ne bi moglo. Samo u jednom trenutku, kad je
nakon nekoliko jačih trudova naizgled "stalo" pa se razmišljalo treba li pomoći dripom, uplašio sam se da bi nešto moglo poći po zlu, ali nisam smio ni na koji
način pokazati to pred Melitom i hrabrio sam je držeći je čvrsto za ruku da "stisne još samo jednom i gotovo"... Rekla mi je kasnije da uopće nije imala bolove o
kakvima je mislila slušajući neke druge rodilje kako vrište i zapomažu već više nešto poput jakog pritiska na mjehur. Prava kontrakcija stigla je netom prije nego je
sestra potražila venu za uvođenje infuzije s dripom te je tako za nepunih 45 minuta boravka u rađaonici naš Karlo sretno zaplakao na kratko, a kad ga je sestra, onako mokrog
umotala u pelenu i dala mi ga u ruke, mogao bih se zakleti da mi se i nasmiješio. Eh ljudi... Koliko je očeva imalo svoje dijete u rukama minutu-dvije nakon što se rodilo? Činjenica da sam bio ne samo svjedokom već i aktivnim sudionikom cijelog događaja ispunila me nečim neopisivim. U danima kad sam kod kuće razmišljao o cijelom budućem raspletu situacije, uz tjeskobu i normalne strahove o ishodu, plašila me pomisao na to kako ću reagirati kad vidim to malo stvorenje po prvi puta, hoće li biti izgužvan, čudan... U trenutku kad sam u rukama po prvi puta držao njegovih nepunih tri kilograma i gledao u duge crne trepavice zadovoljne bebe koja od samog početka boravka na ovome svijetu i onog prvog javljanja jednostavno nije plakala jer je vjerojatno i ona bila sretna i zadovoljna - bio sam potpuno opčinjen. Sestra me je upitala gdje mi je fotoaparat, a ja sam tek tada shvatio da ima još ljudi oko nas i da bi ovo stvarno bilo nešto što je, osim u sjećanju mame i tate, potrebno ovjekovječiti i na neki trajniji način. Odjurio sam do auta poput "muhe bez glave" i vratio se sa malom "idiot kamerom" koju sam tutnuo u ruke mom frendu liječniku da nas ovjekovječi na nekoliko slika. Kasnije sam ja "ispucao" film do kraja slikajući sve, od vaganja do prvog sisanja i bebe u rukama sretne mame koja, da moja sreća bude još veća, nije bila pretjerano izmučena porodom, već je jedina njena primjedba bila da je gladna i jedva je dočekala bijelu kavu za doručak. Još smo punih sat vremena proveli zajedno u rađaonici i koristili blagodati tehnologije javljajući mobitelom djedama i bakama o dolasku njihovog Karla Velikog. Dodatna pogodnost u Koprivničkoj bolnici je u tome što su bebe cijelo vrijeme uz mame. Nakon obaveznih sat vremena odmora, pomogao sam sestri pri prijevozu mame i bebe do njihove sobe. Sretan zbog svega što sam prošao, pozdravio sam se s osobljem, izljubio Melitu i bebu te pokupivši suvišne stvari otišao kući bogatiji za predivno iskustvo, svjestan činjenice da mi ništa ne bi moglo nadoknaditi ono što smo Melita i ja upravo prošli i čvrsto uvjeren da ću to ponoviti i preporučiti svima koji mogu da i sami naprave tako. Božidar |
||