O ODGOJU
O SAMOODGOJU
Samoodgoj kao temelj odgoju (odgoj umjesto manipulacije)
Žanet Vavra
UVOD
Oduvijek u ljudima postoji potreba da kontroliraju druge, posebno one koje smatraju slabijima ili one koje smatraju sebi podređenima, ovisnima. Ako čovjek nije dovoljno svjestan i savjestan, podleći će toj ljudskoj slabosti i iskoristiti svoju moć, svoj autoritet u negativne svrhe, počet će manipulirati.
Budući da je svojstveno ljudskim bićima da idu zaobilaznim, kraćim i lakšim putem, obično tu kraticu koriste i u pedagoške svrhe. Jasno, lakše je manipulirati nego odgajati. Za odgoj je potrebno puno strpljenja, znanja, svjesnosti, kreativnosti, vremena i volje, dok za manipulaciju ničega nije potrebno mnogo, samo malo vještine i želje za brzim izlazom iz iritantne situacije.
Na žalost, najveći postotak čovječanstva čini upravo takav potez - manipulira. Svi smo u životu iskusili osjećaj manje vrijednosti i ugroženosti kada smo shvatili da smo dopustili nekome da na takav način utječe na nas. Pitam se kakvo djelovanje izaziva manipulacija na nekoga tko uopće nije svjestan da je upravljan od nekoga, kako se osjeća takva osoba i kakvu ima sliku o sebi!?
Zamislite kada mi, "odrasli", mi s iskustvom i iskustvenom "obranom" od manipulacije teško podnosimo takvo, neprirodno, stanje, kako li je tek malenima!?
Odgoj je čin ljubavi, a da bismo voljeli trebamo imati ispunjen jedan preduvjet - voljeti sebe same. Ovdje ne mislim na egoističnu, bolesnu ljubav ili bolje reći ne-ljubav, nego na čistu ljubav prema sebi kao osobi vrijednoj ljubavi i zadovoljstva. Sebična ljubav je izraziti pokazatelj nevoljenja sebe, želje za ljubavlju, za primanjem, a bez umijeća kako da se to i ostvari, pa jedini način da nešto posjeduje je da ne daje. Kada čovjek cijeni i voli ono što jest, najveća vjerojatnost (rekla bih stopostotna) je da će se i prema drugima odnositi s poštovanjem i ljubavlju, i tek će onda moći neometano (od samog sebe i želje za dokazivanjem koja vodi u manipulaciju i ostala neprirodna stanja) odgajati. Dakle, to je preduvjet. Ostali uvjeti su umijeće koje učimo teorijski, i ukomponirano sa svojom inteligencijom (ovdje mislim i na IQ i na emocionalnu inteligenciju) vodi u sretan život u koji se osoba ne osjeća "ugurana" i prisiljena da ga odabere, jer je tako ispravno zato što "svi tako rade", nego zna da je to njen slobodan izbor koji poštuje, a također poštuje izbor drugih. Pravo na različitost i individualne slobode izraz je zdravog društva, zdravo društvo moguće je sa zdravim pojedincima, zdrav pojedinac rezultat je odgoja, a odgoj je djelatnost koju poduzima osoba koja aktivno radi na vlastitom usavršavanju, razvoju i samorealizaciji. Samoodgoj, kao temeljni preduvjet odgoju, tema je o kojoj bi bilo poželjno da razmisle mnogi roditelji i ogajatelji.
Neill u svome djelu "Slobodna djeca Summerhilla" kaže da ne postoji problematično dijete, samo problematični roditelji.
O ODGOJU
Razlika između odgoja i manipulacije
"...Dok se odgojem njeguje sloboda odgajanika, što znači da se potiče na samoodređenje i stvaralaštvo te priprema za budući samoodgoj i suodgoj - a to upravo znači novu slobodu, snažnije samoodređenje i značajnije stvaralaštvo - manipulacijom ga se prvenstveno nastoji učiniti nekome ili nečemu korisnim. Stoga, dok odgoj teži optimalizaciji odgajanikovih mogućnosti, manipulacija naprotiv teži maksimalizaciji manipulatorove koristi - ili koristi njegovih poslodavaca. Drugim riječima, instrumentalizacijom odgoja pretvara ga se u manipulaciju." (Polić, l997., 151 str.)
Cilj odgoja je da pojedinci postanu sretne, kreativne i slobodne osobe, a takve osobe su i produktivne osobe. Njihovo djelovanje izvire iz njihove slobode i čiste potrebe za stvaranjem, a njihova energija usmjerena je ka pozitivnim ciljevima. Takve osobe sebe ne doživljavaju samo kao sastavni dio neke veće cjeline, kao sastavni dio društva, nego kao cjelinu. Zbog toga je takvim osobama vrlo teško, ako ne i nemoguće, manipulirati. Oni imaju mnogo više energije za djelovanje, jer je ne troše na borbu za svoje mjesto u društvu, na borbu protiv drugih ljudi i (ili) na sređivanje svog unutarnjeg bojnog polja.
"Teško dete jeste dete koje je nesrećno. Ono je u stanju rata sa samim sobom, pa je otuda i u ratu sa svetom. Težak čovek je u istoj vreći. Nijedan srećan čovek nikad ne pravi nered na nekom skupu, niti zagovara rat, niti linčuje crnca. Nijedna srećna žena nikad ne zanoveta mužu ili deci. Nijedan srećan čovek ne ubija i ne krade. Nijedan srećan poslodavac ne zastrašuje svoje nameštenike. Svi zločini, sve mržnje i svi ratovi mogu da se svedu na nesreću. Ova knjiga je pokušaj da se prikaže kako nastaje nesreća, kako ona uništava ljudski život i kako deca mogu da se odgaje tako da do nesreće uopšte ne dođe" (Nill, l988., 17-18 str.).
"Mnogo je lakše živeti sa decom koja vas se boje nego sa onom koja vas vole." (Neill, l988., 101 str.)
To znači da je puno lakše manipulirati nego odgajati. Roditelji jednostavno žele kreirati djecu po vlastitom kroju i uopće ne uzimaju u obzir njihove potrebe. "U njihovom odgoju postoji vječni raskorak između onoga kakvo bi dijete trebalo biti i onoga što dijete doista jest. U principu, oni uvijek polaze od idealne slike, ne uvažavajući i ne videći pred sobom svoje stvarno dijete.
Ako se u tome doista pretjera mogu se očekivati dva ishoda. Ili ćemo stvoriti apsolutno poslušno dijete, koje nije ništa drugo nego nakalemljeno idealno biće po zamislima svojih roditelja, ili ćemo dobiti uskoro kućnog buntovnika koji ne podnosi, da igra kostimirane uloge, već pod svaku cijenu, traži svoj identitet, svoj osobni JA, teži da sam donosi odluke, da misli svojom glavom. No u tom buntovnom ponašanju treba prije svega vidjeti njegov protest, a ne njegovu prirodu. On protestira protiv svojeg roditelja koji ga ne priznaje kao specifično i neponovljivo biće, ne prihvaćaju ga takvoga, kakav jest, ne priznaje ga kao izvornu osobu koja dolazi." (Ozimec, 1990., 19 str.) Na takvo ponašanje je vrlo važno obratiti pažnju, jer se iza toga krije kreativno i slobodno biće koje se želi izraziti, koje se želi osloboditi upravljanja svojih roditelja i početi se samoodređivati. Puno je teže djetetu koje je popustilo utjecajima i upravljanju svojih roditelja i odgajatelja. "Ne treba čitaocu mnogo ukazivati da vidi, da je apsolutno poslušno dijete biće, kojem je potpuno modelirana svijest izvana. Otvorena srca i još praznih glavica djeca su podobna za takvu dresuru. Oni nemaju razvijene kritičke moći da sami sude i da zahtijevaju dokaze za ono u što treba slijepo vjerovati. Razumljivo je da trebamo odgajati dijete prema društvu i za društvo u kojem živimo, ali to nikako ne bismo smjeli učiniti pod cijenu da uništimo individualitet. Takav manipulativni čin stvara doslovno duševnog invalida. Dijete koje od prvih dana svoga života nije naučilo vještinu slobodnog izbora i samostalnog mišljenja, neće biti sposobno ni kada odraste da prepozna svoje potrebe, svoje mogućnosti, vlastite stavove, osjećaje i misli. Takva osoba ne živi svojim životom, takva se osoba veseli samo onda kada svojim postupkom zadovolji nečiji autoritet. Svoj život ravna prema mišljenju drugih, okolina postaje jedino mjerilo vlastitih aktivnosti. " (Ozimec, 1990., 19-20 str.).
Vrlo je jasna razlika između odgoja i manipulacije. Bilo bi poželjno da roditelji i odgajatelji prestanu manipulaciju zvati - odgojem. Na taj način, pravilno koristeći riječi, veća je vjerojatnost da će postati svjesni kada obavljaju koju od tih aktivnost, a svjesnost ih može približiti cilju - odgoju!
S obzirom da odgoj počinje u porodici, počet ću i ja. Dakle, da bi djeca doista bila odgajana, roditelji bi trebali biti upućeni u odgoj i psihologiju djeteta. Da bi kvalitetno izvršili svoj zadatak, jer odgoj jest zadatak svakog roditelja, trebali bi obaviti pripreme. Pod time smatram da bi se trebali informirati, saznati što više o toj temi, prikupiti literaturu i proučiti načine i mogućnosti u odgoju, shvatiti važnost i ozbiljnost tog zadatka. A prvenstveno, roditelji bi od prvog trenutka kada dijete ugleda svijet, trebali shvatiti da su oni njegovi prijatelji i njegovatelji tijela, uma i duše, a ne njegovi posjedovatelji.
Većina roditelja se priprema za dolazak djeteta i svoju zadaću tako što se pobrinu da saznaju kako se treba pravilno brinuti za fizičke potrebe djeteta i za njegovo zdravlje, što je također vrlo važno, no većinom propuštaju pripremiti sebe za novu i nepoznatu djelatnost. Obično ljudi vjeruju da je odgajanje djeteta urođeno svakom čovjeku, da svaki roditelj intuitivno zna što treba činiti i vjeruje da to čini vrlo dobro. Moguće je da je ljudima urođeno neko znanje o odgoju, vjerojatno prvenstveno iz svog doma, iz vlastitog iskustva, no vjerujem da ljudi brkaju neke termine. Ono za što oni misle da je "intuitivno znanje o odgoju" je čisti roditeljski instinkt, emocionalna vezanost za dijete, pomiješana s odgojem svojih roditelja i projekcija vlastitih težnji i interesa. Taj koktel ipak nije dovoljna podloga za odgajanje, prije je to dobra podloga za manipulaciju. Time želim kazati da smatram da je roditeljstvo to što je urođeno, a odgoj je to za što se priprema, usavršava i educira.
No često roditelji koji se i potrude informirati se o odgoju i odgajanju, misle da tu njihova obrazovanost završava. To je samo priprema, hvalevrijedna za početak, kao uvod u djelatnost. Roditelji moraju shvatiti da odgajanje nije posao od kojeg se dižu ruke jer nije onako kako smo zamišljali, ili jer nam se sve to skupa čini naporno... to je posao koji se proteže godinama i traje svaki trenutak koji roditelji provedu sa svojim djetetom. Na žalost mnogi roditelji ne shvaćaju ozbiljnost zadatka i skloni su "zabušavanju". Volim u šali kazati da bi roditelji trebali proći "odgajateljski ispit" da dobiju "odgajateljsku dozvolu" za poduzimanje tako osjetljive zadaće, jer odgoj je jednako tako "opasna" aktivnost kao i vožnja auta, samo što na području odgoja šteta nije tako fizička, i tako vidljiva.
Kako god bilo, činjenica je da se u ovo naše doba daleko više pažnje poklanja odgoju i odgajanju (instrumentu i vještini), nego dvadesetih godina ovog stoljeća, kada je Alexandar Neill otvorio, tada kontroverznu školu u kojoj je odgajao posve novu generaciju, generaciju koju je učio da je najveći uspjeh u životu - živjeti sretno i biti sretan - bez obzira na materijalni uspjeh. Učio ih je biti, prije nego imati. A to je upravo ono što odgoj jest, jer tek kada jesi, možeš stvoriti (imati). To je vrlo važno da roditelji imaju na umu prilikom odgajanja djeteta, jer ukoliko je postupak obrnut neminovno vodi u manipulaciju. Dakle, Neill je podsjetio čovječanstvo na formulu za slobodu i sreću, jer biti je jedino u što vrijedi ulagati kapital (vrijeme i trud). Prije, u povijesti čovječanstva, se nisu javljale dileme, niti su se puno postavljala pitanja o odgoju i odgajanju, jer se odgajanje uglavnom svodilo na poslušnost. Danas možemo biti sretni kada pogledamo unazad i ustanovimo da se ljudska svijest ipak znatno pomaknula. Tako danas ima mnogo roditelja koji preispituju svoje odgojne metode, a cilj je da ih bude još više.
Vrlo je važno za roditelje koji teže odgoju djeteta, koji se educiraju po pitanju odgoja i metoda odgajanja, da shvate bitnu razliku između raspuštenosti i slobode. "... neverovatno je koliko mladih roditelja, kojima se inače dopada ta ideja, uspeva da je pogrešno shvati. Recimo, četvorogodišnji Tomi udara drvenim čekićem po dirkama susedovog klavira, a njegovi mili roditelji ga posmatraju sa trijumfalnim smeškom koji znači: "Zar nije uravnoteženost divna?"... To pokazuje da je bilo kakva ideja, stara ili nova, opasna ako se ne udruži sa zdravim razumom. ... Mnogi roditelji nisu u stanju da shvate razliku između slobode i raspuštenosti. U disciplinovanom domu deca nemaju nikakva prava. U razmaženom domu imaju sva prava. Pravi dom je onaj u kome i deca i odrasli imaju jednaka prava." (Neill, 1988.god., 87-88 str.)
Raspuštenost je znak da roditelji popuštaju djetetovim hirovima, na neki način mu podilaze. Takvo dijete postaje razmaženo i egocentrično, postaje osoba koja tada (i kasnije u životu) terorizira ljude oko sebe i postaje manipulator. Da se takvo što ne dogodi, roditelj mora shvatiti da slobodu uvijek prati odgovornost. Štoviše, sloboda i odgovornost proporcionalne su. Dakle, što je sloboda veća, veća je i odgovornost. "Odgovornost - spremnost da se odgovara za učinjeno; spremnost da se u potpunosti snose posljedice vlastitog djelovanja, te popravi ili nadoknadi eventualna šteta koju bi ono proizvelo. Prema tome, odgovornost je prije svega spremnost da se promišljaju i domišljaju moguće posljedice svoga djelovanja te spremnost da se odustane od čina čije se loše posljedice mogu jasno nazrijeti ili su, štoviše, već prisutne. Bez odgovornosti svako je djelovanje opasno ne samo za druge nego i za onoga tko tako djeluje. ..." (Polić, 1997. 42 str.).
Želim kazati da treba uvijek uzeti u obzir djetetove mogućnosti i uskladiti slobodu sa stupnjem odgovornosti koju dijete pokazuje u danom razdoblju i davati mu sve veće i odgovornije zadatke, kada procijenimo da je spremno za njih. "Od deteta ne treba tražiti da se suočava sa odgovornošću za koju nije spremno, niti ga treba opterećivati odlukama za čije donošenje nije dovoljno odraslo. Lozinka, pri tom, mora da bude zdrav razum. ... Mi u Samerhilu ne pitamo petogodišnjake da li žele zaštitne rešetke na pećima ili ne. ... U većini slučajeva, roditelji bi trebalo da prenesu na dete što više odgovornosti, sa dužnim obzirom prema njegovoj fizičkoj sigurnosti. Roditelji će samo na taj način razviti detinju samouverenost." (Neill, 1988. god., 113-114 str.)
Najčešće se događa da roditelji iskazuju jako malo povjerenja svojoj djeci tako što neprekidno dijele savjete i na taj način iskazuju svoju sumnju u njihove sposobnosti, a takav pristup obično rezultira nesamostalnošću, ovisnošću i kasnije, produženom adolescencijom, jer u svojem nepovjerenju ne dopuštaju im samostalno, neovisno djelovanje. U tako (ne)odgajanoj djeci uvijek se krije zametak neodgovornosti i svojevrsne nepoduzetnosti i pasivnosti. Jasno je da takva djeca nemaju motivacije, njima akcija i učenje bilo koje vrste ne predstavljaju izazov, takva djeca ne mogu imati vjeru u sebe, jer počinju gledati sebe onako kako ih gledaju njihovi roditelji - kao nesposobne. Njima je puno teže nositi se sa svime što život donosi. "Mislim da je dete po prirodi mudro i realno. Ako mu se omogući da bude samostalno, ako mu odrasli ne sede na glavi sa svojim savetima, ono će se razviti najviše što može da se razvije" (Neill, 1988., 20 str.).
Želim naglasiti važnost roditeljskog prepoznavanja, shvaćanja i prihvaćanja djetetovih potreba. Djeca su direktna u izražavanju svojih potreba, bilo primarnih ili sekundarnih, i tu su ona autentična i kompetentna, no često se događa da roditelji zanemaruju njihove potrebe i nameću im nekakve vlastite ideje o tome što bi oni u danom momentu ili situaciji trebala željeti ili osjećati. To vodi u potiskivanje koje kasnije dovodi do neprirodnih načina ponašanja i čak mogućih psiholoških poremećaja. Ne događa se rijetko da ljudi u kasnijoj, zreloj dobi nisu u stanju prepoznati vlastite potrebe i jasno ih izraziti, nego, baš zbog tog potiskivanja u ranoj dobi, pokušavaju svoje potrebe ostvariti manipulirajući drugima. Sve bi bilo jednostavnije da smo autentični u doživljavanju svijeta i sebe, to vodi u iskrenost, direktnost i jasnoću odnosa s drugima i nama samima. To je direktan način da budemo u miru sa sobom, jer nam je jasno da naše potrebe imaju vrijednost, i da smo u stanju podmiriti ih bez da ometamo i vršimo nasilje nad drugima. Zato smatram da je od neizmjerne važnosti da roditelji shvate odgovornost koju imaju spram potpomaganja djetetu da ostvari i podmiri svoje potrebe. I ovdje bi trebala poslužiti ona rečenica, koju roditelji često izgovaraju, no na žalost u pogrešnom kontekstu, "Dok si ti pod mojim krovom...". Smatram da je to dobra rečenica da roditelj shvati da dok je dijete "pod njegovim krovom" on ima veliku odgovornost da se brine, ne samo za njegovu sigurnost i fizičku udobnost i egzistenciju, nego i za njegove potrebe, na autentičan način na koji ih dijete izražava. Ne mislim da tu vrijedi ono "kud dijete okom, tu roditelj skokom", nego da uvažava i na zreli i odgovarajući način reagira, a ne da potiskuje i omalovažava djetetove potrebe, na koncu i djetetovu osobnost.
"Ali, što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje njihove vlastite, osobne odgovornosti? I koja su područja njihova života obuhvaćena tom odgovornošću?
Evo područja dječjeg života, koja su od samog početka obuhvaćena njihovom osobnom odgovornošću:
Njihova osjetila:
- što ima dobar okus, a što nema,
- što miriše ugodno/neugodno,
- što je hladno, vruće itd...
Njihovi osjećaji:
- sreća, ljubav, prijateljstvo, srdžba, frustracije, tuga, bol, želje itd., te u odnosu na nekoga ili nešto.
Njihove potrebe:
- glad, žeđ, spavanje, bliskost, samostalnost.
A kasnije:
- interesi u slobodno vrijeme,
- obrazovanje,
- odijevanje i vanjski dojam,
- religija.
... Dok god bude tako, ravnopravno dostojanstvo bit će shvaćeno kao "sloboda" nasuprot "ograničavanju" koje su iskusili roditelji tijekom svog odrastanja pa je, stoga, očito da se odnosi između roditelja i djece smatraju borbom za moć." ( Juul, 1996. 144-145 str.)
Izuzetno je važno da roditelji ili odgajatelji pokažu istinsku pažnju djetetu, a to će uspjeti ako pokažu pažnju i zanimanje za ono što dijete veseli, čime se dijete bavi, ono što ga zanima, zaokuplja, za njegove igre i probleme. Često se zaboravlja da su problemi koje ima dijete, u njegovom svijetu i za njegov uzrast jednako veliki i teški kao što su nama teški i zahtjevni naši problemi. Djetetu je potrebno da se osjeća važno, toliko važno da njegovi roditelji, ti "odrasli" koji imaju svoj užurbani tempo, imaju vremena za njega, poklanjaju mu pažnju i pokazuju zanimanje za to čime se ono bavi. To jača njegovo samopouzdanje, motivira ga, a to sve zajedno mu učvršćuje volju, odnosno odlučnost.
"Ne možete neku osobu da naučite da ima jaku volju. Ako decu vaspitavate u slobodi, ona će biti svesnija sebe, jer sloboda dopušta da podsvesno sve više i više postaje svesno. Upravo zato deca iz Samerhila imaju malo nedoumica o životu. Ona znaju šta hoće, i pretpostavljam da će to i postići.
Setite se da je ono što se naziva slabom voljom obično znak nedostatka interesovanja. Slaba osoba koju lako nagovore da igra tenis kad ona ne oseća nikakvu želju za igrom jeste osoba koja nema pojma o tom šta su njena stvarna interesovanja. Sistem ropske discipline podstiče takvu osobu da i dalje bude bezvoljna i beskorisna." (Neill, 1988. 254 str.)
Vrlo je vjerojatno da pasivne i bezvoljne osobe nemaju motivacije. Smatram da su motivacija i snaga volje povezane jedna s drugom, a korijen imaju u mogućnosti odlučivanja za vlastite interese i zanimanja, u vjeri u sebe.
"Damo li djetetu lagani zadatak koji može obaviti, ono će vjerojatno uspjeti. Zadovoljstvo zbog obavljena zadatka i pohvala roditelja razvit će kod djeteta osjećaj vjere i samopouzdanja u sebe. Ono se neće bojati novih zadataka i očekivat će ih s veseljem." (Rijavec, 1994. 113 str.)
Na početku je dobro zadavati djetetu zadatke tako kako je rečeno u navodu, a kasnije, s razvijenom vjerom u svoje sposobnosti, osoba si sama zadaje zadatke po vlastitoj želji i interesima. Važno je u postavljanju temelja da su roditelji emocionalno angažirani za ono prema čemu dijete pokazuje zanimanje, osjeća da se cijeni to što ono bira. Na taj način dijete ima sve više motivacije da bude aktivno i kreativno, da slijedi svoje porive, da istražuje, otkriva i svijet i samoga sebe.
Neill je rekao da je vrlo važno ako želite da vam dijete odraste, a da ne postane neurotično, ne smijete - ne usuđujte se! - da budete hladni prema njemu. Morate se igrati s njim, i to ne samo njegovih igara, nego se morate igrati s njim kao da ste i sami dijete, sposobno da se uklopi u njegov život i prihvati njegove interese, i ako imate makar i malo glupog dostojanstva, vi nećete biti u stanju to postići.
Dijete koje je dobivalo odobravanje i pažnju nauči samo birati vlastite djelatnosti i radi ono što ga zanima, tako postaje još motiviranije i to vodi u slobodan i sretan život. Kada postane odrastao čovjek, neće imati mogućnosti prebacivati odgovornost ni na koga drugoga, jer sva odgovornost je njegova.
Zbog toga je bitno da se djeci ne brani zanimanje za ono za što ga pokazuje, jer braneći mu samo ga nehotice potičemo da se potajno još više zanima za to.
"Čisti duh je onaj koji ni zbog čega ne može da bude zaprepašćen. Biti zaprepašćen, znači pokazati da postoji potiskivanje koje upravo podstiče interesovanje za ono što šokira." (Neill, 1988. 256 str.)
Prirodno je
da je svaki čovjek motiviran da radi ono što voli, a kada se osjeća slobodan, uglavnom voli mnogo više toga nego onaj tko to nije.
O SAMOODGOJU
Ovo poglavlje se temelji na tipovima ljubavi i karakterima, iz knjige "Umijeće ljubavi", Pavla Brajše. Smatram da su dobro opisani različiti tipovi roditeljske "ljubavi" (odnosno onoga što mi pod time smatramo), različite karakterne osobine pojedinaca, različite mogućnosti koje nam nude naše osobine. Svi mi posjedujemo opisane karakteristike ličnosti, neke od njih u većoj količini, a neke u manjoj, a na nama samima je što ćemo učiniti s danim nam osobinama. Svi biramo hoćemo li pretvoriti svoje živote, a ujedno i živote naše djece, u sretne živote. "Lošiji postajemo spontano, a bolji samo uz napor." (Brajša, C.A.S.H. l998. 98 str.)
Pavao Brajša daje primjere kakvi jesmo, kakvi možemo postati ako radimo na sebi i kakvi možemo postati ako ne radimo na sebi.
" Kvaliteta roditeljske ljubavi, a time i razvojnih mogućnosti djeteta usko su povezane i ovise o stupnju osobnog razvoja roditelja.
Slobodan, sretan i zadovoljan roditelj uz svoj sačuvani Ja i postignutu maksimalnu slobodu ima sve preduvjete za pružanje djetetu visoko vrijedne roditeljske ljubavi, koja otvara maksimalne šanse njegovom razvoju.
Osobno neodređen, ambivalentan i neurotiziran roditelj pruža djetetu po kvaliteti slabiju roditeljsku ljubav i također manje mogućnosti za razvoj djetetove ličnosti.
Nezadovoljan, nesretan i neslobodan roditelj uz svoj žrtvovani Ja i minimalnu osobnu slobodu nudi djetetu loše kvalitete roditeljske ljubavi, a time i minimalne mogućnosti za njegov razvoj." (Brajša, 1997. 129-130 str)
Dakle, vrlo je važna kvaliteta života roditelja i odgajatelja, a da bi imali visoki stupanj kvalitete života, važno je njihovo psihičko zdravlje i mentalna higijena - rad na sebi - samoodgoj.
"Kao prvo, bez uvida u stvarnost vlastite roditeljske ljubavi ne postoji niti mogućnost njenog usavršavanja, održavanja i razvoja.
Kao drugi preduvjet uspješne roditeljske ljubavi je njeno dekondicioniranje tj. ublažavanje i odstranjjivanje naših egoističkih roditeljskih uvjeta pružanju roditeljske ljubavi.
Treći veoma važan preduvjet je drukčije vrednovanje roditeljske uspješnosti. Ono što mi kao roditelji smatramo uspjehom naše ljubavi prema djetetu, ne mora biti i stvarni uspjeh za dijete.
Četvrti je preduvjet uspješne roditeljske ljubavi, njeno prilagođavanje kako meni kao roditelju tako i samom djetetu. Svaka roditeljska ljubav ne mora odgovarati niti roditelju, a još manje djetetu. Svaka pojedina roditeljska ljubav mora biti prilagođena određenom konkretnom roditelju, a još više i prvenstveno svakom pojedinom djetetu. Ne mogu se sva djeca, pa i istoga roditelja, voliti na isti način.
Peti preduvjet uspješne roditeljske ljubavi je radionalizacija roditeljske ljubavi. Netko je napisao, da nije siguran da li je bolje nekoga bedasto voljeti ili pametno mrziti. To prvenstveno važi za roditeljsku ljubav. Poznati je izraz "majmunska roditeljska ljubav", pod čime se misli na roditeljsku ljubav bez pameti, razuma, razboritosti i bilo kakve logike. I roditeljskoj ljubavi je potrebna lijeva hemisfera mozga.
Šesti je preduvjet sposobnost komuniciranja roditeljske ljubavi. Mi često volimo, ali ne znamo to izraziti, ili to izražavamo na tako nespretan način, da na kraju to više nema veze s ljubavlju.
Sedmi preduvjet uspješne roditeljske ljubavi je prihvaćanje i poštivanje djetetove budućnosti, a ne vezivanje djeteta uz planiranje budućnosti roditelja.
I roditeljska ljubav se mora stalno obnavljati i opskrbljivati uvijek novom i svježom energijom. To je osmi preduvjet uspješne roditeljske ljubavi.
Deveti i zadnji preduvjet roditeljske ljubavi je familijarizacija roditeljske ljubavi, tj. uključivanje u nju svih članoma obitelji, a to znači i druge djece, a u određenom smislu, i drugog bračnog partnera." (Brajša, 1997. 128-129 str.)
Dakle, da bi roditelj usavršavao svoju ljubav prema djeci, treba početi poboljšavati svoje karakterne osobine. Ovi uvjeti za zadovoljenje određene kvalitete ljubavi, vrlo su zahtjevni, ali nakon njihovog ispunjenja, imate zadovoljstvo u promatranju sretnog i voljenog djeteta, koje i samo pruža kvalitetniju ljubav. U ovih devet preduvjeta objašnjena je ljubav koju većina roditelja ima, odnosno, stavlja kritiku na određeno "ljubavno" ponašanje i istovremeno pojašnjava u kojem je smjeru potrebno razvijati to ponašanje da postane konstruktivno i odgojno-produktivno.
Znači, svaki roditelj koji odgaja dijete treba se znati suočavati i rješavati svoje probleme i neugodne situacije, jer jedino na takav, konstruktivan način, on daje primjer. A znamo da primjer odgaja bolje od mnogih, neki put i praznih, riječi. A osim primjera, on pruža djetetu mirniji pristup, koji nije opterećen frustracijama iz kojih izviru mnogi sukobi i snažne povrede. "Postalo je uobičajeno reći da u drugima mrzimo ono što i u sebi samima. Uobičajeno ili ne, to je tačno. Mržnju koju smo primili u detinjstvu prenosimo na svoju decu, čak i ako bismo želeli da im pružimo ljubav." (Neill, 1988. 217 str.).
Dakle ako svjesno i aktivno počnemo djelovati na svoje manjkavosti i mane, to će nas dovesti do toga da počnemo voljeti sebe, voleći sebe - i druge. Nećemo samo željeti davati ljubav, nego ćemo je doista davati. Osim toga, ovdje se ne radi samo o nekoj nakupljenoj negativnoj energiji, mržnji ili kakva već imena nosi, iz djetinjstva, već o svakodnevnom nakupljanju te energije - upijanju tuđeg neodobravanja, destruktivne kritike, previsokih očekivanja od sebe, drugih... svih onih negativnih i protuproduktivnih stanja. I što se može dogoditi osobi koja ne zna rješavati takve situacije? Jasno, dolazi do gomilanja i pojave frustracije. Frustracija nije ništa drugo nego masa ne rješenih problema. A znamo i kakve manifestacije nosi takvo stanje, pa nije potrebno mnogo da zaključimo kakve bi mogle biti "odgojne" metode takve osobe. A da ne govorimo o kvaliteti njene ljubavi.
Odgajatelji i roditelji su ovdje da uče i nauče djecu kako da žive sretno, kako da se suočavaju s kompleksnijim situacijama, tako da one ne postaju problemi, nego životni izazovi.
"Roditeljima zameram to što neće da uče. Izgleda da se veći deo moga rada sastoji u ispravljanju roditeljskih grešaka. Osećam naklonost i divljenje prema roditeljima koji pošteno uviđaju greške koje su učinili u prošlosti, pa pokušavaju da nauče kako da prema detetu postupaju na najbolji mogući način. Neki drugi roditelji bi se, začudo, radije zalepili za neki kodeks koji je beskoristan i opasan nego što bi pokušali da se prilagode detetu. ... Ako roditelji odbijaju da prouče dečiju psihologiju kako bi postali svesniji dečjeg razvoja, onda moraju očekivati da će zaostati." (Neill, 1988. 242 str.)
Dakle, roditelji koji i sami uče i napreduju, mogu postavljati neke zahtjeve na djetetov napredak. Uglavnom su najzahtjevniji oni roditelji koji sami nemaju motivacije ni težnje da napreduju, da se mijenjaju i uče nove stvari. Kao da očekuju da dijete postige nešto čime će se oni poslije "kititi", kroz njega žive neke težnje koje nisu sami imali hrabrosti ili mogućnosti ostvariti. Tada, naravno, roditelji počinju koristiti manipulaciju kao oruđe za postizanje svojih ciljeva, umjesto da odgajaju dijete i podržavaju ga u odabiru njegovih vlastitih vrijednosti i ciljeva. "Razvitak naime ničije osobnosti ne može podupirati onaj tko prije svega ne razvija svoju vlastitu osobnost..." (Polić, 1997. 167 str.)
"...upitno je i značenje "preodgoja". Postavlja se naime pitanje što je i što uopće može biti preodgoj? U prvi mah značenje se preodgoja ne čini sporno: preodgoj je novi ili drukčiji odgoj kojim se manje-više poništavaju učinci prethodnog odgoja. Ali postavlja se pitanje zašto bi uopće trebalo poništavati učinke nekog odgoja. Ako se, naime, zaista radilo o odgoju, onda će se jedva naći razlozi za poništavanje njegovih učinaka. Ako pak razlozi za poništavanje nekih učinaka postoje, onda je prije svega pitanje jesu li oni rezultat odgoja, manipulacije ili naprosto nebrige i slučajnih utjecaja. Ako su u pitanju manipulacija i nebriga, onda umjesto njih nije potreban preodgoj, već jednostavno odgoj kojega prije toga nije ni bilo. Ako se prethodno ipak radilo o odgoju, onda bi samo poništavanje njegovih rezultata bilo “razgajanje”, tj. gubljenje odgojem već stečenih svojstava. Preodgoj bi, međutim, po određenju morao biti odgoj, iako različit od prethodnog, a da bi on to bio mora biti i bolji od prethodnog. To znači da je preodgoj opravdan samo kada se njime odgajaniku otvaraju nove i veće mogućnosti od onih koje su mu otvorene prethodnim odgojem. Preodgojem se dakle ne poništavaju loši učinci manipulacije ili posljedice odgojne zapuštenosti i nebrige, nego upravo ostvareni odgojni rezultati koji, međutim, nisu na crti najboljeg mogućeg odgojnog razvitka odgajanika. Besmisleno je stoga govoriti o preodgoju tamo gdje pravog odgoja prethodno i nije bilo. Tamo pak gdje ga je bilo preodgoj je potreban, a i moguć samo izuzetno." (Polić, 1997. 153 str.)
Za kraj poglavlja i kao uvod u novo, misao koje se valja sjetiti u odgojnim zadacima: "Ne treba naime zaboraviti da je upravo ljubav najbolja ili čak jedina prava odgojna osnova." ( Polić, 1997. 149 str.)
Ljudi obično vole ono što prihvaćaju i (ili) prihvaćaju ono što vole. Uglavnom je to povezano i proporcionalno. Dakle, ako nekoga prihvaćate, raste ljubav, što više raste ljubav, veće je i prihvaćanje. To je konstruktivan krug, koji na taj način i u takvoj atmosferi jasno razvija pozitivne vrijednosti u djetetu, tako uči prihvaćati sebe, druge i vjerojatnije je da će biti u skladu sa sobom i okolinom. U obrnutom slučaju, kada nekoga ne prihvaćate, slabi ljubav, što više slabi ljubav, to je prihvaćanje manje. Jasno nam je da je u takvom destruktivnom krugu teško odgajati, prije će se tu posezati za drugim tehnikama, npr. manipulaciji. I jasno nam je da se dijete koje živi u takvoj atmosferi neće moći neometano razvijati i da je tu velika opasnost od razvitka nezdrave ličnosti koja je u sukobu sa svima.
Upravo ljubav i prihvaćanje koje djeca dobivaju, čini ih sigurnima, to ih izgrađuje, daje im sigurnost i vjeru u sebe. Djeca koja su odgajana u takvoj atmosferi puno lakše prihvaćaju kritiku (konstruktivnu), jer znaju da se kritika ne odnosi na njihovu osobnost, na njih kao bića, nego da je to kritika nekog neproduktivnog, pogrešnog postupka. Dakle oni osjećaju da to nije napad na njih, nego na ponašanje. Tako se ne osjećaju ugroženi i puno manje osjećaju strah i agresiju. Jer strah rađa bijes, bijes rađa mržnju, a mržnja - patnju. Zato se takve osobe nemaju potrebe svađati, dokazivati i boriti. One prihvaćaju sebe, a ujedno i druge. Takva osoba je sposobna odgajati. I zato je izuzetno važno za odgajatelja, roditelja, da bude svjestan u kolikoj mjeri on prihvaća samoga sebe. Ako ustanovi da je stupanj prihvaćanja i ljubavi prema sebi nizak, od velike je važnosti da počne s radom na tome. Jer to je temelj na kojem se gradi zdrava ličnost.
"No, postavlja se pitanje - da li možete da odobravate deci ako ne odobravate sami sebi? Ako niste svesni sebe, ne možete sebi ni da odobravate. Drugim rečima, što ste svesniji sebe i svojih motiva, to ima više verovatnoće da ćete sebi odobravati.
Izražavam zato iskrenu nadu da će bolje poznavanje sopstvene i detinje prirode pomoći roditeljima da sačuvaju decu od neuroze... Dobro znam da je najteža stvar na svetu odustati od onoga što smatramo važnim, ali život, napredak i sreću moći ćemo da nađemo samo pomoću takvog odbacivanja. Roditelji moraju da odbacuju. Oni moraju da odbace mržnju koja se prerušila u autoritet i kritiku. Moraju da odbace stari moral i rasuđivanje gomile. Jednostavnije rečeno, roditelj mora da stekne svoju individualnost. On mora tačno da zna na čemu je, a to nije lako, jer čovek nije jedino ono što je sam. On je kombinacija svih ljudi koje je sreo i on zadržava mnoge njihove vrednosti. ... I upravo nametanje tog krutog autoriteta stvara mržnju, a sa njom i problematičnu decu. To nametanje sušta je suprotnost odobravanju." (Neill, 1988. 94 str.)
Svi znamo koliko nam je važno da je netko na našoj strani. Često nam nije važno ako je čak i mnoštvo protiv nas, sve dok imamo makar samo jednu osobu koja nam je važna, a da je na našoj strani. Na taj način nas ljubav i podrška motiviraju na nastavimo raditi ono u što vjerujemo. Iako ima i ponekih pojedinaca koji ljubav, podršku i prihvaćanje imaju duboko usađene u sebi, pa im nije potrebna ničija tuđa, no to su već rjeđe osobnosti.
"Deci nije toliko potrebna nastava koliko ljubav i razumevanje. Odobravanje i sloboda potrebni su im da bi bila dobra. Stvarno snažan roditelj koji voli ima najviše moći da deci da slobodu da budu dobra. Normalnoj deci odobravanje je potrebno onoliko koliko i problematičnoj. Jedina zapovest koje moraju da se pridržavaju svi roditelji i nastavnici glasi: 'Bićeš na strani deteta!' Pridržavanje ove zapovesti čini Samerhil uspešnom školom, jer mi smo neopozivo na strani deteta, i dete to nesvesno zna.
Ono što je čudno to je da čovek može da bude na strani deteta čak i ako ga ponekad izgrdi. Bilo kakvo sitnije neslaganje, ... , ne uzdrmava vaš osnovni odnos sa detetom. Već sam pominjao iskrenost slobodne dece koja je rezultat odobravanja. Nema veštačkih normi ponašanja kojih moraju da se pridržavaju, niti tabua koji bi ih obuzdavali. Nema potrebe da žive životom koji je laž." (Neill, 1988. 94-95 str)
Kada je riječ o ljubavi, postoje mnogi osjećaji koji se opisuju tom riječju, iako često ne odgovaraju stvarnom smislu riječi. Za kvalitetu odgoja, važna je i kvaliteta ljubavi.
"Ljubav - snažan doživljaj privrženosti nekomu ili nečemu koji prati briga i skrb za predmet ljubavi, čija se dobrobit želi zbog njega samoga, jer je on upravo u svojoj posebnosti to što se voli. Stoga, za razliku od sebičnosti, ljubav ne sadrži težnju k vlasti kojom bi se predmet ljubavi podredio vlastitoj volji. To zapravo znači da je razvijena ljubav moguća tek prema drugom čovjeku kao jednoj slobodi s kojom se hoće biti u odnosu, a ne prema stvari koja može biti tek predmet podređen nečijoj volji i samoljublju. Jednako tako ljubav je i najsnaćniji izbor odgovornosti neposredno utemeljene u brizi za voljena bića. Kao takva ljubav je i najbolja osnova odgoja." (Polić, 1997. 36 str.)
Odgoj je upravo ono što se događa kada volimo produktivno. Tako već po tome na koji način volimo, možemo sebe vidjeti kao odgajatelje ili roditelje, možemo nazrijeti sposobnosti, da li za odgoj ili za nešto drugo, na primjer manipulaciju. Nužna su četiri elementa koja su sastavnica zrele, produktivne ljubavi, po Frommu. Ti elementi su briga, odgovornost, respekt i znanje. Često, ako se zanemare respekt i znanje, možemo vidjeti da se ljubav bazira samo na brizi i odgovornosti. Na taj način se ljubav pretvara u dominantnu i neproduktivnu, to postaje manipulacija, jer se smatramo odgovorni za tu osobu, za dijete, partnera ili nekog trećeg. Bez poštovanja prema osobi, počinje ju se doživljavati kao predmet za koji smo odgovorni i brinemo, i ujedno znamo najbolje što toj osobi treba, čak bolje od nje same. I eto manipulacije, sve to u ime "ljubavi". Zato je nužno za produktivnu i zrelu ljubav uskladiti sve elemente. Respekt i znanje o osobi nam onemogućuju manipulaciju.
"Jedva da ima neka riječ koja je dvosmislenija i koja više zbunjuje od riječi 'ljubav'. Ona se upotrebljava da naznači gotovo svako osjećanje lišeno mržnje i gađenja. Ona obuhvaća sve od ljubavi za sladoled do ljubavi za simfoniju, od blage simpatije do najsnaćnijeg osjećanja bliskosti. Ljudi osjećaju ljubav ako su se 'zakačili' o koga. Ljudi svoju ovisnost i svoje posjedovanje također nazivaju tim imenom. U stvari, oni vjeruju da nema ništa lakše nego voljeti i da teškoća leži samo u tome da se nađe pravi predmet ljubavi, a njihov neuspjeh da nađu sreću u ljubavi proizlazi iz njihove loše sreće što nisu našli pravog partnera. Ali u suprotnosti s cijelim tim zbrkama i proizvoljnim razmišljanjem, ljubav je veoma posebno osjećanje; i dok svako ljudsko biće posjeduje sposobnost da voli, njezino ostvarenje jedno je od najtežih dostignuća." (Fromm, 1977. 77-78 str.)
I upravo zato jer je produktivno voljeti osobu teže i napornije, ljudi obično pribjegavaju lakšem i manje zahtjevnom načinu "odgajanja" i uopće manje kvalitetnom načinu života, koji neizbježno vodi u nastojanja da se upravlja drugim osobama sa svrhom ostvarivanja vlastitih zamisli, težnji ili jednostavno podizanju vlastite vrijednosti. Takav vid odnosa obavezno rađa nezadovoljstvo u onoj osobi kojom se upravlja. Upravljana osoba postaje nesigurna i to ubija u njoj ljubav i za druge i za sebe samu. Iz toga jasno proizlazi vjerojatnost da će takva osoba biti, općenito gledajući, vrlo neproduktivna i ne baš posve zdrava ličnost. Da bismo kao temelj odgoju, postigli zrelu i produktivnu ljubav, potrebno je shvatiti razliku između nje i onoga što ljudi olako nazivaju ljubavlju. Posesivnost, simpatije i ugoda nisu ljubav. No smatram da u današnje vrijeme ljudi shvaćaju, doživljavaju i osjećaju što ljubav nije, pa je puno važnije obratiti pažnju i objasniti što ljubav jest.
"... Suština ljubavi je 'truditi se' oko nečega i 'pomoći nečemu da raste', ljubav i trud su nerazdvojni. Čovjek voli ono za što se trudi, i čovjek se trudi za ono što voli. Ljubav ne može biti odvojena od odgovornosti. Odgovornost nije dužnost nametnuta nekome izvana, već je odgovor na traćenje koje osjećamo kao svoju brigu. Odgovornost i odgovor imaju isti korijen, respondere = 'odgovoriti'. Biti odgovoran znači biti spreman odgovoriti. ... Voljeti osobu produktivno podrazumijeva: brinuti se i osjećati se odgovornim za njezin život, i to ne samo za njezinu fizičku egzistenciju, već za rast i napredak svih njezinih ljudskih moći. Voljeti produktivno nespojivo je s pasivnošću, s time da čovjek bude tek promatrač života ljubljene osobe. Produktivna ljubav podrazumijeva trud i brigu i odgovornost za njezin rast." (Fromm, 1977. 78-79 str.)
U umijeću ljubavi neodvojiva je ljubav prema sebi od ljubavi prema drugima. Ustvari, to je jedna jedina ljubav, koja proporcionalno raste. Želim istaknuti važnost ljubavi prema sebi, kao vrijednost bez koje ljudski život i rad nemaju dubinu, ni bogatstvo.
"Moja vlastita ličnost, u principu, mora biti isto toliko objekt moje ljubavi kao i neka druga osoba. Afirmacija čovjekova vlastitog života, sreće, rasta, slobode korijeni se u čovjekovoj sposobnosti da voli... Ako je neki pojedinac sposoban da voli produktivno, on tada voli i sebe; ako on može da voli samo druge, tada ne može da voli uopće." (Fromm, 1977. 99 str.)
No ljudi vrlo često pogrešno shvaćaju termine 'ljubav prema sebi' i 'sebičnost' poistovjećujući ih. Do takvih pogrešaka dolazi onda kada se govori o ljubavi, a misli se na puno površnije i drugačije osjećaje. Tako često ljudi svoju sebičnost opravdavaju tako što se jednostavno "zauzimaju za sebe". Jednako tako se često puta ljude koji se stvarno zauzimaju za sebe klasificira kao sebične. Pretpostavljam da većinom ljudi znaju ili bar osjećaju razliku, ali ih često namjerno brkaju, uglavno želeći manipulirati drugima.
"Uzevši da su ljubav prema sebi i ljubav prema drugima u principu povezane, kako onda objašnjavamo sebičnost koja očito isključuje bilo kakvu istinsku brigu za druge? Sebična osoba zainteresirana je jedino za sebe, sve želi samo sebi, ne osjeća nikakva užitka u davanju, nego jedino u uzimanju. Okolni svijet promatra jedino sa stanovišta što ona može od njega iskoristiti; ona nema interesa za potrebe drugih, kao ni poštivanja za njihov dignitet i integritet. Ona ne može vidjeti ništa osim sebe. Ona procjenjuje svaku osobu i svaku stvar po njihovoj koristi za sebe. Ona je iz osnove nesposobna da voli. Ne dokazuje li to da su briga za druge i briga za sebe neizbježne alternative? Bilo bi to tako kad bi sebičnost i ljubav prema sebi bile identične. Ali, ta pretpostavka upravo je onaj pogrešan zaključak koji je doveo do tolikih neistinitih shvaćanja u vezi s našim problemom. Sebičnost i ljubav prema sebi daleko su od toga da su identične, one su u stvari suprotnost. Sebična osoba ne voli sebe previše, nego premalo; u stvari, ona sebe mrzi. ... Freud drži da je sebična osoba narcistična, kao da je svoju ljubav prema drugima povukla i upravila je prema vlastitoj ličnosti. Istina je da sebične osobe nisu sposobne da vole druge, ali one nisu sposobne ni da vole sebe." (Fromm, 1977. 99-100 str.)
Važno je djeci koja nisu imala kvalitetan odgoj ili koja nisu imala uopće nikakav odgoj, da shvate da ipak mogu ispraviti te pogreške koje su im usađene odmalena.
No puno je važnije da do toga uopće ne dođe. Zbog toga je vrlo bitno da roditelji nauče realno preispitivati vrstu svoje ljubavi. Postoje mnogi roditelji koji su uvjereni da vole svoju djecu, a ustvari je njihova ljubav daleko od svake konstruktivne i produktivne djelatnosti. Na taj su način djeca vezana lancima njihove "ljubavi" i umjesto da rastu i razvijaju se, ona se guše i postaju emocionalni invalidi.
"Lakše nam je razumijeti sebičnost ako je usporedimo s pretjeranom brigom za druge, kakvu, na primjer, nalazimo u previše brižne, dominirajuće majke. Dok ona svjesno vjeruje da naročito voli svoje dijete, ona stvarno posjeduje duboko potisnuto neprijateljstvo prema objektu svoje brige. Ona nije i odviše brižna zato što voli svoje dijete previše, već zato što mora kompenzirati svoj nedostatak sposobnosti da ga voli uopće. ... Ona vjeruje da će preko njezine nesebičnosti njezina djeca osjetiti što to znači biti voljen i, za uzvrat, naučiti što znači voljeti. Učinak njezine nesebičnosti, međutim, uopće ne odgovara njezinim očekivanjima. Djeca ne pokazuju zadovoljstvo osoba koje su uvjerene da su voljene; ona su uznemirena, prenapregnuta, u strahu od majčinog neodobravanja i u brizi da žive prema njezinim očekivanjima. Ona su obično obilježena majčinim skrivenim neprijateljstvom prema životu, koje ona više osjećaju nego što shvaćaju i, naposljetku, sami postaju time natopljeni. Sve u svemu, učinak 'nesebične' majke nije previše različit od učinka sebične. U stvari, često je i gori, jer majčina nesebičnost sprečava djecu da je kritiziraju. Nad njima vlada dužnost da je ne razočaraju, njih pod maskom vrline uče da preziru život. Ako netko ima priliku da prouči učinak majke s autentičnom ljubavlju prema sebi, taj će uvidjeti da nema ničega što više pomaže djetetu u dobivanju iskustva o tome što su to ljubav, veselje i sreća, nego što je ljubav majke koja voli i sebe." (Fromm, 1977. 100-101 str.)
Da bi čovjek razvio produktivnu ljubav prema sebi, također je potrebno da ispuni ona bitna četiri elementa - on i prema sebi treba izražavati i brigu i odgovornost i respekt i znanje. Ako čovjek teži samorazvoju i samoodgoju, da se na tome putu ne bi izgubio, potrebna su mu i neka znanja i smjernice da ne odluta, jer je moguće da ode u narcisoidnu fantaziju, koja vodi u sebičnost.
"Zbog toga sami sebe istražujemo, bavimo se sobom, razmišljamo o sebi, radimo na sebi. Ukoliko nam to ne uspijeva ili doživimo mnogo neugodnih stresova, počinjemo biti u strahu da nam nešto manjka, da nemamo sve što bismo trebali imati, da drugi imaju što mi nemamo. Da bi tu napetost i nesigurnost i strah smanjili, počinjemo fantazirati o sebi, razvijati iluziju o sebi, što nas još više odvlači od nas samih kakvi jesmo i povećava strah da nismo ono što mislimo da jesmo." (Brajša, C.A.S.H. l998. 112 str.)